Selidba u Dalmaciju

O odlasku Ramljaka u Cetinsku krajinu mnogo se raspravljalo, oslanjajući se pritom češće na narodnu pjesmu i predaju nego na povijesne dokumente. O tristotoj obljetnici prisilnog odlaska franjevaca i puka iz Rame održan je na Šćitu povijesno­‑teološki simpozij 4. i 5. rujna 1987. godine. Rezultati toga simpozija objavljeni su u posebnoj knjizi iz koje se može vidjeti sva težina situacije i sva tragika odlaska.

Ako imamo na pameti da se Rama nalazi na putu kojim su prolazili trgovci, ali sve češće i ratnici – osvajači prema Dalmaciji, posebno prema Splitu, onda moramo znati da su Turci pozorno motrili na ovaj kraj i u njemu držali svoje čete koje su bile sklone pljački i nasilju, što je bila trajna praksa turske vojske, a posebno nakon poraza pod Bečom i gubitka znatnog dijela prekosavskog teritorija. S druge strane, mletačka je politika imala svoje ciljeve. Kad su Turci protjerani s novoosvojenih područja sve do Cetinske krajine, ostala su prazna područja bez seljaka i vojnika koji bi ta područja obrađivali i branili. Mletačkoj politici je odgovaralo da u te opustjele krajeve dođe novo stanovništvo iz turske Bosne, pa nije čudo što su mamili potencijalne podanike, ne obazirući se mnogo jesu li oni katolici ili pravoslavci. Tako je Venecija pomogla afirmaciji vlaške obitelji Jankovića. K tome su Turci u 17. st. nastojali što je moguće više islamizirati Bosnu da bi pred zapadnim silama mogli tvrditi da to nije kršćanska zemlja i da se one nemaju pravo zauzimati za Bosnu.

 

Josip Biffel

 

Mletački izvor o selidbi

Nakon turskog sloma pod Bečom, mletačko­‑hrvatske čete provaljivale su na tursko područje te stvarale nesigurnost i želju za osvetom. Ovo je bio samo dio taktike odvlačenja turske pozornosti od mletačkih osvajanja na jugu Hrvatske. To je kod naroda sve više učvršćivalo uvjerenje da treba bje­ža­ti u kršćanske krajeve, pod vlast Mletaka. Ramski su franjevci bili po­ve­zani s dalmatinskim franjevačkim samostanima, a jedno su vrijeme i djelovali u cetinskom kraju.

Makarski biskupi vodili su povremeno brigu za kršćane koje su pasto­rizirali ramski fratri. Sve je to stvaralo klimu bliskosti i povjerenja. Kad su Turci istjerani iz Sinja 1686. godine, krajiš­nici su prodirali do Duvna pod vodstvom Stojana Jankovića, koji je i pogi­nuo u Duvnu kolovoza 1687. godine. U to vrijeme providur mletačke ko­njice Antun Zeno, u pismu Senatu od 27. listopada 1687., priopćava kako su mu franjevci “samostana sv. Petra u Rami koji ne mogu više da podnose barbarske postupke i neprekidne zulume” poslali svećenika preobučena “na vlašku” da traži jaku vojničku pratnju jer su oni skloni “napustiti samostan i zemlju” što kane i “mnoge od kršćanskih obitelji”. Providur je poslao fratra s porukom da misnici i narod budu spremni i da čekaju njegove vojnike. Poslao je jednu jedinicu od četiri tisuće svojih vojnika (“Morlaka”) koji su stigli “nezapaženi i nenadano” te su mogli tursku posadu “isjeći i mnoge zarobiti”. Oni su “zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od stotinu skladišta sijena i žita za vojsku koja obično zimuje u onom predjelu”. Zeno dalje piše da je “kraj plodan, što potvrđuju i sami fratri, ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s čitavim obiteljima izgorjelo zajedno s kućama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je preko dvije stotine, što muških, što ženskih”.

Jasno je da su mletački vojnici načinili veliki pokolj i spalili sve što su našli, a domogli su se i obilnog plijena: “Šest do sedam tisuća glava, što krupnog što sitnog blaga”. Morlaci su na povratku uništili sve što su našli, “tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama”. Iz ovoga se vidi rezultat morlačkog pohoda, nakon kojega bi pobjegao i onaj tko nikad na to nije ni mislio, a pogotovo ljudi koji su se već bili spremili za bježanje. Pismo nadalje navodi da je pobjeglo petnaest fratara, “što svećenika, što đaka, što laika” i da su “vrlo zadovoljni”. Veli se da su ponijeli sa sobom “najglavnije stvari iz samos­tana”, ali samostan su “zajedno s hranom voljeli predati ognju i prije po­las­ka vidjeti uništen, (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osam­desetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi barbara”. Prema Zenovu dopisu nisu prebjegli samo fratri, nego “i mnoge obitelji, koje će s onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati pet stotina i više ljudi od oružja, od kojih stotinu i pedeset konjanika na dobrim konjima”.

Nadbiskup Cosmi rado je primio franjevce u Splitu, a obitelji su smješ­tene po sinjskom polju tako da “broj sposobnih za oružje može osigurati onu granicu bez državnog troška”. Po svemu sudeći osnovni cilj kojim su se vodili mletački činovnici u mamljenju prebjega iz Bosne u cetinsku kra­jinu bio je da “osiguraju granicu bez državnog troška”.^[1]

Iz Zenova pisma jasno je kako je mletačkoj vlasti bilo stalo do toga da u opustošene cetinske krajeve dođu prognanici i izbjeglice iz Rame i susjednih krajeva, jer na taj način osigurava vojnike i konje za čuvanje granice prema Turcima. Prema pismu fra Pavao Vučković bio je posrednik seobe i Zeno je u njega imao povjerenje, što se ne bi moglo reći za fra Andriju (Ripčanina?) zbog njegovih veza s Mehmed­‑pašom Atlagićem.^[2] Nadalje se iz pisma da zaključiti da je mletački providur Ramu smatrao jakom i važnom turskom pokrajinom pa je u nju poslao snažnu vojsku od 4.000 ljudi da uništi stotinjak skladišta za sijeno i žito, popali kuće i zarobi 200 muslimana. Ako se tome pridoda znatan plijen od oko 7.000 grla stoke, onda je ovo za mletačke vojnike bio uspješan vojni pohod. Za Ramu je ovo bila tragedija: ostala je bez petnaest članova samostana, bez crkve i samostana, za koje se ne zna jesu li ih spalili vojnici ili redovnici. Ostala je i bez velikog broja Ramljaka koji više neće biti turski, ali će biti mletački podanici i kmetovi.

Opis u sinjskoj kronici

U kronici ili, kako autor piše, “Arhivu samostana nekoć svetog Petra u Rami u Bosni a sad svete Marije na nebo uznesene u Sinju u Dalmaciji, 1756”. Dakle, nakon 69 godina fra Petar Filipović piše na početku ovo:  “Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova Obitil, davno u Bosni Ramska, a sad u Dalmacii Signska, i u sve ovo vrime naši starii nisu nam ostavili nikakvu u Pismu uspomenu, ni od gniova stagna u Bosni, ni od gniova prinešenja u Dalmacziu, ni u Signu naseglenja”. On želi napisati ono što je čuo “od prošastih fratara” a nešto “od 1713… mojim očima vidio”. On piše: “Godiscia 1500. Fratri Reda svetoga otcza Franceska Magnie Bratje Obsluxegna, poslii trideset i osam godiscia neggo Turčin osvoji Bosnu, naselisciese u Rami, i sagradisce Manastir u ziid klačnii, pokrisciega Scimlom, i s’Daskam prigradde učinisce, u komu pribivasce 187. godina. Ovi Manstir zvascese svetoga Petra Apostola. U ovo vrime kolike, i kakve nevogle onii Fratri od Turaka podnesosce, neznam; allitti znam rechi da ovi Manastir gorii u Rami tri puta, i to sve ublizu. Od parvoga saxgagna neznamti kazat ni godiscte; allisam čuo od starih, da bih uxexen od ukuchnih nehote, i da je izgorilo sami Paramenata tri stotine, megiu kojim jednaje bila puna zlata, tako dabbi moghla uzgor stat, i kad bi Misnik na Otaru kolinom pokloniose, na glavubimu skočila. Ali opet Manastir Fratri sagradisce kako i pria.

Kad drughii put izgorii godiscta 1682. rekosce da ga uxegosce istii Majstori, kojiga načignasce, nebuduchi darovani od Fratara onako kakosu mislili, i xelili bit darovani. Nisctanemagnie opetga Fratri sagradisce tvargega, i lipscega, negoje pria bio.

Godiscta 1686. rata Bečkoga, osvojisce Mlečani Sign grad u Cetini, a go­dis­c­ta sdlidechiega 1687. Stojan Jankovich Serdar Kotarskii, vridnii i ra­bre­nii vojnik, ali okornicza i pripredena harka, skupi voisku, i ulize u Bosnu robechi Livno, Duvno, i druga mista tja do Rame, i buduchi unissao u Ramu, doge sa svom vojskom k’ Manastiru, a Manastir pravo onu večer u očči gniegova dossastja, bisce poslii drugoga saxgagnja posve svar­scen, i dospiven, i rečče Fratrom, akochie ostat, neka ostanu, akolichie poch sc’gnim u Dalmaciu pod krilo Principovo, da igiu. Fratri ostat nesmi­do­sce, jerbi Turczi rekli, da su onni vojsku naveli, i Tursku zemgliu poro­bili, i tako sc’gnim u Dalmaciu pogiosce. Napartisce na’kognie ono Ruha Sa­c­ris­tie, i Pratexi drughe varlo mallo, a ostalo vojska popadde, razjagh­mi, i odnese. Naiposli u dilegnju Guardian svojom vlastitom rukom dadde oggagn Manastiru, koiga saxga tja do zidova, kako onda, tako i danas. Ovi manastir u ono vrime darxasce Xupe i u Bosni, i u Dalmaczii. U’ Bosni Skopje, Ramu, Duvno i Livno. U Dalmaczii, svu Cettinu, i sve Zagorje do vode Karke.

Onda u ovomu Manastiru svetoga Petra nahogiascese slidechia Obitol Fratara, od koji i ja poslii mnoghesam poznavao

Otacz Fra Stipan Matich Guardian

Otacz Fra Pavao Vuscovich

Otacz Fra Andria Peratovich, rečeni Ripčanin

Otacz Fra Ivan Miaglich

Otacz Fra Marko Bura

Otacz Fra Simun Cvitcovich

Otacz Fra Jure Nakich

Otacz Fra Jakov Pavlinovich. Ovo ovoga biosam karsten na’ Ogorju god. 1703.

Otacz Fra Frano Antunovich

Otacz Fra Barno Sovichanin

Otacz Fra Antun Pleticosich zvani Bučicza

Otacz Fra Lovro Jazičich

Otacz Fra Stipan Vučemilovich. Ovi poghibe u Otoku godiscta 1715.

Otacz Fra Lovro Markovich

Otacz Fra Miho Buglian

Otacz Fra Ivan Bescliich, rečeni Čhiesik

Otacz Fra Ilia Rabegl

Otacz Fra Simun Filippovich

Otacz Fra Gargo Čovich

Fra Luka Vucasovich Djak

Fra Matii Ivanovich Laik.

Bilojije i josc, allise od svih nespomignem. Ovii Fratri, i sc’gnima mnoghi karstjani s’ Jancovichiem u Cettinu sagiosce, takoger i Capellani nikii onda, a’ nikii poslii s’pukom uskočisce. Fratri u Cettini konakovat nemogosce, jedno ne imaduchi ni u čemu, ni očemu, a druggo buduchi pusto, i od vojska sve k moru pribiglo: zato prigiosce k’ Mosoru i pribivasce mallo vrimena na Dugopogliu, i jer potriba ondolenji potira, primistiscese u Varosc Klisckii, alli se ni ondi smirit nemogosce, nego se najposlii prinesosce u Split. U Splitu dadoscejim za potisnuti se u suho Abbacziu svetoga Stipana pod Marglianom ukraj Mora. Ondi pribivasce vechie od trii godiscta, darxechi sve xupe u Dalmaczii, kojesu darxali i za Turčina, kako i sad darxe mallo da ne svu Cettinu, i svu Zagoru. Megiuto sagradisce pod Signiem, od Burgnie strane grada jednu kuchiu u ziid klačnii, i blizu gnie Carquu, koju pokrisce Scimlom, a kuchiu sceva­rom, i u gnioj Celle z’ Daskam prigradisce pak iz Splita u Sign prigiosce, i onde pribivasce tja do ratta Signskoga: I ovo misto zvascese Manastir svetoga Frane, u komusam i ja pria istoga ratta ditesczom pribivao.

Godiscta 1692. Fra Pavao Vuscovich čini doch nikoga Prota Andriu Ruspini iz Bergama i dadde od temeglia ruku ovoj Carqui, i ovomu Manastiru, gdhi sad pod Kamičkom pribivamo, i u sedamnajest godina sagradise Carquva, Celle uzagniu od sivera pritisnute i ostala zgraggia od vellike Capelle u Buru, do veliki Skala od Manastira. Ova sva zgraggia dospise i svarscise godiscta 1709. Potroscisce Fratri jedanajest stotina Cekina, izvan pomochi Principove.”

Filipović također pripisuje odvođenje naroda iz Rame Stojanu Jankoviću, što ne odgovara povijesnoj stvarnosti. I njega je kao i mnoge druge povukla narodna predaja i, možda, već stvorena pjesma. Pohod je vjerojatno vodio poglavar krajišnika Božo Milković.^[3] I paljenje samostana Filipović pripisuje gvardijanu fra Stjepanu Matiću.

 

Fra Ljubo Lucić “Rama kroz stoljeća”

 

David Shreim – Selidba Ramljaka 1687.

^[1]  Boško Desnica, Smrt Stojana Jankovića i seoba ramskih fratara u Dalmaciju, u: Magazin sjeverne Dalmacije, Split 1934., str. 36., 40.-41.

^[2]  J. Soldo, Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu, u: Nova et vetera, sv. 1B2, Sarajevo 1988., str. 31.

^[3]    J. Soldo, nav. dj., str. 30.