Šest tisuća godina star grad na sedam brežuljaka s devet imena

Uoči Papina pohoda Bugarskoj, reciklirali smo reportažu koja govori o životu Katoličke Crkve u “zemlji ruža”, s posebnim naglaskom na grad i župu Plovdiv, udaljen 152 kilometra jugoistočno od Sofije.

Piše: Josipa Prskalo

Kada se kroz razgovor spomene Bugarska, nerijetko je moguće uvjeriti se kako o njoj još uvijek mnogi imaju predrasude „cigana i prljavih gradova“. Vjerojatno bismo i mi ostali dosljedni takvu mišljenju da je nismo posjetili i uvjerili se kako je ova zemlja uistinu vrijedna posjeta. Riječ je o zemlji koja je nas oduševila i pokazala nam potpuno suprotnu stvarnost, a odredište nam je bio, 6 000 godina star, grad Plovdiv.

Ova slavenska zemlja smještena na jugoistoku Europe graniči s Grčkom na jugu, Turskom na jugoistoku, Srbijom na zapadu, Makedonijom na jugozapadu te Rumunjskom na sjeveru. Na istoku, također, izlazi na Crno more. Trenutno broji oko 7 milijuna stanovnika od kojih je  samo 1% katolika što iznosi oko 80 000, a u ovaj broj ubrojeni su i rimokatolici i grkokatolici.

Mnogo naziva – jedan grad
Iako nismo bili u prilici posjetiti poznatu Dolinu ruža na sjeveroistoku zemlje, iz koje potječe 85% svjetske proizvodnje ružina ulja, nas je uspjela zadiviti i jedna druga dolina – Plovdivska. Plovdiv je grad smješten 152 kilometra jugoistočno od bugarske prijestolnice Sofije, na obalama rijeke Marice. Ujedno je najstariji živući grad u Europi. Četiri tisuće godina prije Krista osnovali su ga Tračani. U pravom smislu gradom je postao u vrijeme Filipa Makedonskog koji ga je opasao zidinama te nazvao Filipopolis. Osim Filipa Makedonskog ovome gradu imena su davali i drugi, pa su ga tako Rimljani nazivali Trimontium (tri brda) i Flavia, Sloveni – Poldin, Tračani Eumolpia, Eumolpiada, kasnije  Pulpudeva, a Turci Filibe…

Nastao je prvotno na sedam brežuljaka, ali jedan – Markovo tepe je razgrađen, a ostalih šest nazivaju se: Džendem tepe, Bunardžik tepe, Sahat tepe, Nebet tepe, Džambaz tepe i Taksim tepe. Na posljednja tri prostire se, sadašnje, najuže središte grada.

Dok smo se vozili prema Plovdivu, naš sugovornik vlč. Stefan Manolov, katedralni župnik koji nas je velikodušno ugostio, između ostalog, pokazao nam je i dijelove grada koji predstavljaju Gornje mesto(Forum ili grč. Agora) i Dolnje mesto (Palatin ili grč. Evropolis).

Dolazak misionara
No, niti bismo mi posjetili ove znamenite krajeve, i tako ostali uskraćeni za bogato iskustvo, niti bismo imali pregršt informacija koje sada dijelimo s vama, da nije bilo naših sugovornika koji jako dobro govore hrvatski, već spomenutoga vlč. Stefana i s. Magdalene Petrove koja je bila sjajan i strpljiv „turistički vodič“.

Katedralni župnik bio je uistinu pun informacija, što aktualnih, što onih koje se tiču najstarije povijesti ovoga područja. Tako nam je u razgovoru rekao da su prvi katolici u Plovdivu bili stranci, uglavnom dubrovački trgovci, jer je u to vrijeme Dubrovnik bio središte preko kojega se sve odvijalo. „Poslije, nekada krajem 16. st., otprilike 1580-ih, dolaze prvi misionari, a 1601. osnovana je Sofijska biskupija. Prvi misionari bili su franjevci iz Bosne koji su se susreli s pavlićanima čije su pripadnike Turci nasilno ovdje doveli, no franjevci su znali kako s njima te su ih obraćali“, objasnio nam je naš sugovornik.

Isto tako, iako o tome nema izravnih dokaza, mnogi povjesničari pretpostavljaju kako su pavlićaniizvršili izravan utjecaj na nastanak bogumilstva, čiji su mnogi pripadnici utočište, pred progonom bizantskih, bugarskih i srpskih vladara, našli u našoj Bosni u kojoj su naišli na plodno tlo za svoje djelovanje.

Župa posvećena francuskom kralju
Kao što smo već spomenuli, Sofijska biskupija nastala je davne 1601., samo 20-ak godina od dolaska prvih misionara na ove prostore. Danas u Bugarskoj postoje samo dvije biskupije, jedna na jugu i jedna sjeveru. Južna je Sofijsko-plovdivska, a sjeverna Nikopolska, te apostolski egzarhat za grkokatolike sa sjedištem u Sofiji, s tim da ove biskupije ne pripadaju nijednoj metropoliji, nego su izravno pod upravom Vatikana.

„Župa Plovdiv osnovana je za vrijeme Otomanskoga Carstva. Francuzi su dobili dozvolu od sultana da izgrade crkvu i utemelje župu, pa je shodno tomu ova katedralna župa posvećena Sv. Ljudevitu IX., francuskom kralju. Župa trenutno broji oko 4 000 vjernika, s tim da je 3 000 u gradu, a 1 000 sačinjavaju vjernici iz okolnih sela i gradova, gdje nema župa. Tako se naša župa proteže sve do Grčke, a u gradu postoji šest crkava“, kazao nam je vlč. Stefan.

Crkveno zdanje i živa Crkva
Katedrala Sv. Ljudevita IX. izgrađena je 1861. i trenutno je najstarija crkva u biskupiji budući da su ostale porušene za vrijeme potresa 1928. Crkveni toranj građen je naknadno, kada je papa Lav XIII.darovao biskupiji pet zvona. Uz katedralu se nalazi i veliki župni dvor u kojemu je prije socijalizma boravilo 10 svećenika, te biskupska kuća. Matice i kronike kojima župa raspolaže sežu u posljednjih 100 godina, a starije su uništene.

„Prema broju župljana, naša je župa negdje u sredini – ni najmanja ni najveća – a najveća župa broji oko 8 000 vjernika. Nekih 20 % je aktivnih župljana što predstavlja i ukupni odaziv na nedjeljnim misama. Mise poslije Uskrsa su najposjećenije“, podijelio je s nama svoje iskustvo župnik.

Također nam je rekao da u župi postoji mješoviti zbor odraslih te kako se radi i na osnivanju vokalne grupe s kojom bi mogli nastupati na festivalima. Dodao je kako župa ima i ministrante, te da je sada razdoblje smjena, kada rjeđe dolaze oni koji su do sada ministrirali, koji su stariji, a češće oni mali od osam-devet godina. Uz župni vjeronauk organiziraju se i priprave za sakramente te razne radionice za djecu.

Kada je riječ o duhovnim zvanjima, župnik nam je otkrio kako je u vrijeme pada socijalizma bio svake godine barem po jedan. „Iz naše župe sada imaju nas tri svećenika: Kristo, Dimitar i ja. Od redovnica ovdje je Družba sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog te Družba misionarki ljubavi Sv. Majke Tarezije. Od redovnika imamo kapucine i konventualce. Za teološku izobrazbu odlazi se u inozemstvo, prije svega u Rim i druge talijanske gradove, ali također i u Poljsku, Slovačku gdje sam i ja studirao te u Zagreb“, objasnio nam je sugovornik.

Katolička akcija u župi
Vlč. Stefan, zajedno sa župljanima, već nekoliko godina, organizira međunarodni seminar Katoličke akcije (KA). Vžna aktivnost KA-a u njegovoj župi je i formacija kršćanskog usavršavanja. „Potrebno je da sve obitelji razviju kršćansku svijest i savjest, što se ranije nije radilo. Naša KA funkcionira na razini župe i još uvijek je prilično klerikalna jer nije dovoljno razvijena zrelost kod laika u ovome smislu, ali napredak se ipak vidi“, kazao nam je župnik i dodao kako uvijek mora objašnjavati da KA nije poput ostalih pokreta, primjerice Neokatekumena, Fokoloara i slično, nego da je to zapravo pravi život župe, kako su to vjernici koji pomažu župniku…

Generalni…
S našim sugovornikom razgovarali smo i o njegovu svećeničkom pozivu koji je, mora se priznati, nesvakidašnji potez budući da je riječ o zemlji u kojoj su duhovna zvanja prava rijetkost. „Čovjek dobije ovaj poziv i ide za njim. Nekada nije sve posve jasno, da znamo zašto i kako točno. Kao dječak dosta sam imao kontakta s redovnicama euharistinkama koje su se nalazile u selu gdje je živjela moja baka, i preko njih sam saznao neke stvari o vjeri te su mi bile svojevrstan primjer. Nakon toga, kada sam bio adolescent, dugo vremena nisam osjećao ništa vezano uz poziv. Ali kada sam otišao u vojsku, počeo sam se, malo po malo, zanimati i sve više čitati o tome. U Bratislavi sam studirao teologiju šest godina i bio u bogoslovnom sjemeništu. Za svećenika sam zaređen 2000. Nakon toga tri godine sam studirao kanonsko pravo u Veneciji, a prije odlaska na ovaj studij bio sam kapelan u katedralnoj župi i već kada sam se vratio, bio sam i generalni vikar. A sada sam, nakon više od 15 godina djelovanja u ovoj župi, i generalni vikar, i sudski vikar, i župnik, i sve ostalo“, pomalo u šali nam je rekao vlč. Stefan duhovito objašnjavajući kako kada se kaže generalni, onda to podrazumijeva „sve“.

Nekoć i danas 
Župnik nam je govorio i o situaciji u kojoj se vjera nalazila nekoć, ali i u kojoj se nalazi sada. Tako nam je rekao kako religija za vrijeme komunizma ovdje nije bila potpuno zabranjena. „U to vrijeme svećenici stranci u Bugarskoj bili su progonjeni, a neki bugarski svećenici bili su zatvarani u logore. Neki su preživjeli, neki nisu, a bilo je i mučenika“, kazao nam je sugovornik i objasnio kako su u to vrijeme u crkvu mogle ići samo bake, te da je Crkva tako funkcionirala. „Nekolicina je svećenika osuđena pod optužbom da su špijuni i oni su bili u logorima, a ostali svećenici mogli su normalno raditi, ali samo s bakama. Zapravo, bila je zabranjena kateheza i pastoral djece i mladih. I upravo zbog toga ja inzistiram na formaciji savjesti kod vjernika jer tadašnje mlade generacije nisu imale nikakve formacije. Plašio sam se da će vjera nestati“, otkrio nam je vlč. Stefan.

U nastavku je rekao kako su nakon demokratskih promjena stariji svećenici puno radili na promjeni rada s vjernicima, ali samo u sakramentalnom smislu – krštenja, krizme… „Vjerska formacija, kateheze još uvijek su bile slabe jer je bio veliki broj ljudi koji nisu bili ni kršteni ni vjenčani. I dandanas ima još onih koji žele primiti krštenje u Katoličkoj Crkvi, također i pravoslavaca. Pravoslavna Crkva ne gleda na to dobro, ali svjesna je kako svojim vjernicima ne nudi ništa i da zbog toga oni dolaze kod nas. I kada dođe netko iz Pravoslavne Crkve, tko želi postati katolikom, to se ne događa odmah: potrebno je znati njegovu motivaciju jer ona mora biti ispravna“, istaknuo je župnik.

Otkrio nam je i da je odnos države s Katoličkom Crkvom „nikakav“ te da Pravoslavna Crkva još uvijek ne zna kako se orijentirati prema državi jer su prije bili „pod“ državom te da također kod njih nema razvijene vjerničke zrelosti. „Za vrijeme komunizma i ovdje je Crkvi oduzeta imovina, dio je vraćen, ali uglavnom veća zdanja nisu. U to vrijeme crkveno je bilo samo crkva i metar oko nje, a ostalo – župna kuća, biskupska kuća – sve je bilo državno, ali to je vraćeno. No, primjerice, nekadašnja bolnica sestara milosrdnica sada je vojna bolnica i isto tako neke škole još uvijek nisu vraćene. Iako je postojao zakon koji je određivao da se mora vratiti ono što je pripadalo Katoličkoj Crkvi – to nije ostvareno“, kazao je vlč. Stefan.

Još jedan „europski Jeruzalem“
S ovih, ne tako svijetlih, tema skrenuli smo na one vedrije kojih u ovome slučaju ne manjka. Naime, Plovdiv je bio sjecište mnogih kultura iz kojih je ostalo mnoštvo podsjetnika na ta davna vremena što se najbolje ogleda u starom dijelu grada iznad kojega, se s jednog od brežuljaka, pruža zapanjujući pogled koji stvara osjećaj kao da je sva ta njegova ljepota na dlanu promatrača. To je grad kojemu se, čini se, ne posvećuje dovoljno inozemne pozornosti te tako ostaje prilično neistražen onima koji nisu iz Bugarske, a zapravo je pravo skriveno blago. Tomu svjedoči i činjenica da je proglašen europskim gradom kulture 2019. Osim mnoštva bogomolja – pravoslavnih, katoličkih, muslimanskih i židovskih koje se nerijetko nalaze „u stotinjak metara“, grad krase i druga kulturno-povijesna zdanja, umjetnine, brojni spomenici i skulpture, kao i nezaobilazno rimsko kazalište u kojemu se još uvijek, u ljetnim mjesecima, održavaju razni programi.

Naš vodič s. Magdalena provela nas je kroz najznačajnije dijelove grada. Unatoč stisci s vremenom, uspjela nam je pokazati dovoljno ljepota Plovdiva da nas on, za kratko vrijeme, osvoji. Može se reći kako smo svakim korakom koji smo pravili prelazili zapravo dio svjetske povijesti. Grad je to koji odiše kulturom i poviješću te svom raskoši koju mu one daju. Uz to i stanovnici su iznimno ljubazni pa su nam se tako nerijetko ljubazno osmjehivali i trudili se „ne upadati“ u kadar naših fotoaparata kojima smo, da smo ikako mogli, htjeli zabilježiti svaki centimetar ovoga drugog najvećeg grada u Bugarskoj.

Slučajno otkrivena ranokršćanska bazilika
Uz sve ove znamenitosti nešto nam je posebno privuklo pozornost. Riječ je o ranokršćanskoj bazilici iz 5. stoljeća, točnije iz 471., koju su izgradili stanovnici Filipopolisa. Bazilika je bila podijeljena u tri dijela. U jednom se nalazila mala crkva, a cijela površina bila je prekrivena mozaikom koji je i danas dobrim dijelom vidljiv i na kojemu se mogu raspoznati mnogi ranokršćanski simboli poput: krvi Kristove, beskrajnog i vječnog Boga, posude u kojoj se skupljala mana nebeska… U središnjem dijelu nalazio se ambon, na uzvišenju do kojeg su vodile stepenice. U visini prvog stepenika bili su oltar i pričesna ograda od mramora. Natpis koji se nalazi u središtu jest zapravo zahvala generalu koji je svojim novcem izdašno potpomogao gradnju bazilike. Prva dva reda na natpisu nedostaju jer je u njima pisalo generalovo ime – Flavij Basilisk, a na ostatku piše: „Patricije pobjednik, zajedno s obiteljima“.

Bazilika je građena u dvije etape. Jednom ju je zahvatio požar, tako da je ono što je izgorjelo, palo i na dio mozaika. U odvojenom dijelu nalazi se krstionica u obliku križa gdje su krštavana djeca i odrasli, i gdje turisti koji dolaze bacaju novčiće „za sreću“.

Konzervacija i restauracija trajale su od 2010. do 2013. pod pokroviteljstvom fondacije Amerika za Bugarsku. Ovaj iznimno važan spomenik sasvim je slučajno otkriven 1988. jer je na tom mjestu trebala biti izgrađena stambena zgrada. Kada su radovi za njezinu izgradnju otpočeli, slučajno je otkriveno da ovdje ima „nešto“. Budući da je ovo bio dio grada Filipopolisa, prvo su otkrivene zidine te se na osnovu toga došlo do zaključka kako postoji i još nešto više. Tako su ovi ostatci ranokršćanske bazilike već 1995. proglašeni nacionalnim spomenikom kulture. Također, dio mozaika nadopunjen je tijekom restauracije kamenom koji je dovezen iz Rodopa.

Briga sestara milosrdnica
Već smo nekoliko puta spomenuli s. Magdalenu Petrovu koja je bila iznimno ljubazna i strpljiva s nama, oduševljenim turistima koji su željeli, blago rečeno, vidjeti sve. Sestra nam je također, između ostalog, govorila o svome pozivu na koji je posebno utjecao primjer s. Barbare, Hrvatice koja je sa svojom družbom djelovala u njezinoj rodnoj župi Oreš na sjeveru Bugarske. „Mene je oduševio primjer s. Barbare. Najprije sam dvije godine bila u novicijatu u Zagrebu. Prve zavjete položila sam u svojoj župi što je ujedno bilo i svjedočanstvo jer tamo od 1950-ih nije bilo duhovnih zvanja. Također, tamo sam položila i vječne zavjete. Nakon toga djelovala sam u jednoj župi na sjeveru Bugarske gdje smo brinuli za djecu iz dječjeg doma i za stare osobe. Poslije sam provela pet godina na studiju katehetike u Rimu, tako da već tri godine radim kao katehistica u katedralnoj župi. Naša se družba u Bugarskoj prvenstveno bavi ketehizacijom, ali smo također otvorili i jednu misiju za ovisnike kroz koju pripremamo mladiće za odlazak u komunu Cenacolo u Hrvatskoj“, opisala nam je ukratko s. Magdalena i dodala kako također rade i sa siromašnima.

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Bugarsku je došla prije otprilike 80-ak godina. „Naš samostan, posvećen Sv. Josipu, nalazi se u predgrađu Plovdiva gdje također imamo i dijecezansko svetište Sv. Roka“, rekla nam je ova mlada redovnica koja je izvrstan primjer da i u ovakvoj sredini, gdje su katolici manjina u pravom smislu riječi, osobe odlučuju svoj život posvetiti Bogu.

Na kraju ove naše priče ne ostaje nam puno za reći o ovome posebnom gradu koji u sebi krije mnogo toga vrijednoga za vidjeti. Ali ono što svakako možemo jest uputiti naše tople preporuke da ga ukoliko vas putovi navedu, nikako ne zaobiđete, ili ako ste još uvijek neodlučni oko odredišta za godišnji odmor, onda je Plovdiv pravi izbor. Grad je to koji, u svakom slučaju, može obogatiti čovjeka, i kulturno, ali i duhovno.