SESTRA ANĐELINA ROTIM: Od Rame do Amerike

U jednom sasvim slučajnom razgovoru na Šćitu za ovogodišnju Malu Gospu susretnemo sestru Anđelinu Rotim koja je iz Šerovine. Tada smo je susreli sa sestrom Anđom Ivandić iz Trišćana i u tom kratkom pitanju za zdravlje saznajemo da se nalazi na službi u Chicagu, SAD, iako je već u mirovinu.

Ta informacija je potakla da zakažemo poseban razgovor o redovničkom pozivu i životu ove zanimljive časne sestre, ali i o životu Hrvata katolika u tom velikom američkom gradu. Sa sestrom Anđelinom smo razgovarali nedavno  u Trišćanima.

Brojna obitelj iz Šerovine koja se razišla širom svijeta

Sestra Anđelina nam je najprije kazala o svom životu, obitelji, raseljavanju  i redovničkom pozivu.

“Moje kršteno ime je Cvita Rotim, a sestrinsko ime sam si sama izabrala, sestra Anđelina. Rođena sam 10. siječnja 1953. godine u Šerovini, župa Prozor u Rami.  Nas je u obitelji bilo sedmero djece. Najmlađi brat je umro kao dijete, a nas šest je bilo živo do 2009. kad je najstariji brat imao teški moždani udar i preminuo u roku od par dana”, započela je razgovor za Ramski Vjesnik sestra Anđelina.

„Danas nas je pet, ja sam u samostanu, a drugi imaju svoje obitelji. Sestra živi na Gračacu i ima četvero djece. Dva brata su otišla na Lošinj, sin i dvije kćeri starijeg brata koji je umro su tamo. Drugi brat i žena također žive u Lošinju i imaju dva sina. Jedan brat je u Virovitici. On je zadnji otišao iz Šerovine sa sedmero djece. Najmlađi brat živi u Velikoj Gorici i ima troje djece“, govori nam sestra Anđelina.

Odlazak u samostan

Sestra Anđelina pripada Školskim sestrama franjevkama Krista Kralja. Kao dijete  završila je četiri razreda na Lugu. Nakon toga  na neki način “pobjegla” u Prozor, jer ju je tetka Anđa Nikolić “na prevaru” upisala u školu.

„Iz Šerovine mi je bilo teško ići u Prozor u školu, pa sam u Prozoru čuvala djecu i išla u školu. Niti su oni meni što plaćali, niti sam ja morala nešto plaćati. Nisam mogla ići redovito u crkvu, jer sam većinom bila kod muslimana. Kad sam jedanput otišla u crkvu vidjela sam jednu sestru kako radi oko oltara i rekla sam da bih ja to voljela biti. Međutim, najstariji brat me uvijek odvraćao od toga, jer je on imao neka iskustva u Šarengradu. Govorio je kako nije to što ja mislim, one rade to i to. Šutjela sam do kraja školovanja, ustvari negdje na kraju polugodišta osmog razreda sam rekla župniku Vladi da hoću u samostan. Ja sam njemu šapnula, a on je rekao na glas pred svima, takav je bio“, priča je sestre Anđeline o školovanju i najavi odlaska u časne sestre.

Nakon iskazivanja želje za odlazak u časne Cvita, odnosno sestra Anđelina, je prešla u župnu kući i završila osmi razred

Od Rame do Zagreba

„Već sam odlučila da ću ići u časne, ali ja bih sad na ekskurziju. Međutim, otac pokojni mi je rekao ne može i jedno i drugo. Ako ćeš u časne, zašto ćeš ti na ekskurziju, a nije imao otkud ni platiti. Župnik je tada rekao da ću ja ići na ekskurziju i da će on platiti. Tako je i bilo. Otišli smo  u Dubrovnik tri dana i vratili se. Zatim je na Gračacu bio sveti Ante. Spremali smo se na dernek. Rekla sam da ću ići u časne, ali sve je to bilo još uvijek nesigurno. Obukli smo i košulje, narodnu nošnju. U nedjelju me sreo župnik  i rekao kako u utorak idemo u samostan. Tako je i bilo. U ponedjeljak smo došli u Prozor, a sestra Elizabeta je u utorak još jednu djevojku i mene odvela u Bijelo Polje kod Mostara. Tako sam ja završila dolje“, životna je priča o odlasku u časne Cvite Rotim, a kasnije sestre Anđeline.

Po dolasku u samostan Cvita je najprije prošla franjevačku formaciju i obukla uniformu

Nakon toga je bila godinu dana na župi u Čitluku, pa tri godine u Konjicu. Zatim je otišla u Bijelo Polje, a tada u Njemačkoj dvije godine, nakon čega je nastavila školovanje u srednjoj medicinskoj školi, a kad  se zaposlila, onda i višu medicinsku. Radila je 16 godina u šok sobi na Šalati na odjelu ortopedije.

Kako je godinama zdravlje bilo narušeno, a imala završenu višu školu i uvjete da pređem na stomatološki fakultet u Zagrebu gdje je radila 22 godine do mirovine. Bila je odjelna sestra na odjelu parodontologije.

Zavjeti položeni doživotno, ne do 65

Kod časnih se polažu doživotni zavjeti, a šest godina nakon polaganja prvih zavjeta obećaju siromaštvo, poslušnost i čistoću doživotno. Sestra Anđelina je 2018. godine otišla u mirovinu. „Nakon odlaska u mirovinu u razgovoru s poglavarima rekla da idem u Chicago, oni su rekli tamo ima starijih svećenika, ja sam medicinska sestra, trebala bi im pomoć. Nikada nisu slali u te prekooceanske zemlje  one koji to nisu prihvatili. Ja sam rekla da ću probati i da ćemo vidjeti. Otišla sam, jer ja sam zavjet položila doživotno, nisam do 65. godine“, riječi su sestre Anđeline o odlasku u Chicago.

Sestra Anđelina je u samostanu svetog Ante gdje je uprava franjevačka kustodija

Tamo je donedavno bio fra Jozo Grbeš. Bio je tu kustos devet godina i po pravilu više ne može biti. Izabran je za provincijala, a izabran je fra Marko Puljić koji je ranije bio kustos. Ovaj samostan nije župa, tu su stariji svećenici. Pet njih je iznad 80 godina. Oni su u samostanu i nisu više za župe. To su sve franjevci iz Hercegovine.

U posljednje vrijeme tu je i nekoliko studenta, obično su to po tri bogoslova koji studiraju teologiju. Tu su sada tri sestre, a prve sestre su ovdje došle u siječnju 1968. godine.. U Chicagu su tri velike župe u kojima su ove časne sestre.  Svaka župa daje garanciju da će imati posao, da neće biti na teret državi te na taj način dobivaju vizu za SAD.

Bez fratara i sestara ništa

O vjerničkom i društvenom životu Hrvata katolika u Chicagu sestra Anđelina je kazala: „Inače boravimo u samostanu, a u župu odlazimo prema dogovoru i potrebi, kako možemo. Tamo je malo drugačija organizacija što se tiče crkve i tih druženja Hrvata. Skupina, udruga, folklornih društava ima koliko hoćeš. Kad god se nešto događa sestre i fratri su prvi. To obično organiziraju župljani u dogovoru sa svojim župnikom. Svi imaju svoju dvoranu, a kada se organizira neki veći događaj ima i Hrvatski centar. Bez fratara i sestara se to ne događa.

U Chicagu nema drugih svećenika iz BiH i Hrvatske. Ima nedaleko od nas jedan svećenik franjevac Slovenac, tamo gdje je američka provincija Školskih sestara. Ove tri župe koje sam spomenula baš drže franjevci Hrvati.“

Život u BiH, Hrvatskoj i Americi

Kako je sestra doživjela Chicago najbolje se osjeti kada se izađe iz samostana u onaj vanjski svijet kada se osjeti masivnost i megalomaniju. „Nema ničega što bi u sebi imalo malo više duše kao što kod nas ima. Kad pogledaš ceste, nadvožnjake… Kod nas to sređuju kao za izložbu, a kod njih je sve to “grubo”, ali funkcionalno. Točno onako kako gledaš u filmovima. Ceste su uvijek pune“, kazala je Anđelina.

Svećenici iz BiH i Hrvatske su tamo s ljudima preko 120 godina i jednostavno su u našim ljudima očuvali taj osjećaj pripadnosti, odgovornosti i svijesti o vjeri, naciji i obitelji.

„Ja sam mislila kad ideš u Ameriku, ideš na kraj svijeta, da su naši ljudi 90 posto vremena tamo, a tek deset posto u Hrvatskoj ili BiH. Međutim, prevarila sam se i hvala Bogu da jesam. Jako ugodno sam iznenađena koliko dolaze u domovinu i koliko su s njom povezani. Godišnje obavezno jedanput, a ima i onih koji idu dva puta godišnje. Idu s obiteljima ili sami. Ta starija generacija je pokušala osigurati ovima koji dolaze u domovinu nekakav smještaj, gdje oni mogu doći kao obitelji u rodno mjesto. Stvarno idu, što je meni jako drago bilo, kad se žene i udaju. Jako je mal postotak onih koji su se potpuno distancirali i obično su u brakovima s Amerikancima ili Meksikancima. Ja u ove četiri godine znam više onih koji su strance privukli k sebi, nego da su otišli njima“, govori sestra Anđelina.

Hrvatske obitelji brojnije u Americi

Prema riječima sestre Anđeline naše obitelji su brojnije, rijetki imaju tek dvoje ili troje djece, obično četvero, petero i šestero. Naši ljudi tamo jako puno rade i imaju. Onda, kad su ta druženja skupina, udruga i društava, nema čega nema, udruga Svetog Vlahe, skupine iz Poljica, Sinja, sve lovačke udruge, sportske udruge itd. Oni su nekako valjda uspjeli njima iz Amerike ukazati na te vrednote i tu se oni upoznaju i druže. Ono što je primijetila je da se ipak više žene naši ljudi međusobno, vjerojatno jer se upravo više i druže.

Ramci u Chicagu i zajednička druženja

Osim sestre Anđeline i fra Joze, u Chicagu je još i sestra Jozefina (Luca) Radić iz Jaklića. Od stanovnika su bile dvije stanovnice iz Rumboka, a ima ih nekoliko iz Uskoplja, dok ih više  ima u New Yorku.

„Naši ljudi se tamo bez obzira na udaljenost znaju sastajati kad je neki događaj. Tamo su sva ta druženja, osim što se ljudi susreću, dijele iskustva i planove, obilježena donatorskom gestom. Recimo lovačko društvo organizira događaj, ali sredstva od ulaznica upućuje dalje za pomoć drugima. Tu je posebno udruga “Hrvatska žena” Chicago, mislim da postoji već 93 godine. Recimo one organiziraju susret, u Hrvatskom centru sve pripreme, ručak ili večeru, kako se već dogovore. Ulaznice za djecu su toliko, za odrasle toliko. Kada se plate svi troškovi dvorane, ostala sredstva služe za pomoć. Tako je recimo veća zadnja donacija “Hrvatske žene” bila za sestre klarise u Zagrebu kojima je potres uništio kuću. “Hrvatska žena” je tad kazala, idemo skupiti 50 tisuća dolara i pomoći sestrama da naprave kuću”, riječi su sestre Anđeline o aktivnostima zajednica.

Čuvanje veza s BiH i Hrvatskom

Često nedjeljom nakon mise organiziraju prodaju kolača. Žene to pripreme, a ljudi popiju kavu i pojedu kolač i novac se prikupi. Za Cvjetnicu tako izrađuju grančice masline, za Božić neke aranžmane. Ljudi idu npr. na ručak, imaju tamo sve, ali od toga će dio otići nekome tko nema ili ne može.

Tako i ova druga društva. Jednom prigodom se skupljala donacija za Posavsku televiziju. Drži se i velika poveznica s BiH i Hrvatskom.

„Ovdje ljudi jako puno rade, a onda uzmu dva tjedna odmora. Odlaze na Floridu ili gdje već. Kad bi se barem ovdje radilo koliko se tamo radi. Ali, problem je što se ovdje ne plaća rad koliko se tamo plaća. Ljudi su svjesni toga, a uslijed svjetskih previranja i svega, imam osjećaj da su zabrinuti za svoje mlade. Osjećaj da nema neke sigurnosti“, kaže sestra Anđelina o radu.

Zdravstvo u Hrvatskoj i Chicagu

O sustavu zdravstva kao dugogodišnja zdravstvena djelatnica Anđelina je kazala: „Ja sam osobno bila u bolnici. U Hrvatskoj bi moglo i biti bolje, ali imam osjećaj da je u Americi zdravstvo jedan ogroman izvor financija, a onda imaš sve. Kada dođeš na red, imaš sve. Dobiješ ekipu za sebe, ali kada ti dođe kasnije lista koliko je sve to koštalo, dođe ti zlo. Ako nemaš neko bolje osiguranje, loše ćeš proći. Npr. ako ideš na hitnu, napravit će ti sve, ali će ti sve naplatiti. Sve je skuplje, ali mislim da sustav u bolnicama koji oni imaju mi nećemo nikada dostići. I radnici su plaćeni za svoj posao. Također, nitko ti neće nametati osiguranje, ti biraš.“

Stanje u prosvjeti 

“U Americi je svaka profesija plaćena onako kako spada. Sigurna im je plaća i ne kasni, pa obitelji mogu rasporediti novac. Oni uglavnom nedjeljom odlaze na obiteljski ručak i slično. To je njihov način života. Da ima sirotinje i koji su na socijalnoj pomoći, sigurno da ima. Stanovništvo to koristi, obično oni koji su došli iz drugih zemalja. Međutim, naši ljudi nikada nisu dozvolili da padnu na socijalnu pomoć”, priča nam sestra.

Sestra Anđelina na pitanje o tome da li bi radije živjela u BiH ili Americi odgovara kratko i sa smijehom: “Domaće je domaće.”

“Mi sestre znamo ići u domove obiteljima, ako je blagoslov kuća ili ako ima neki bolesnik. Blagoslov je kroz cijelu godinu, tada se okupi cijela obitelji. Sestra Jozefina je organizirala molitvu Žive krunice među obiteljima. Ima tri grupe koje mole. Oni su na taj način također povezani. Onda imamo i Marijine udruge. Bilo što da im predložite, oni to objeručke prihvaćaju i jednostavno osjećaš kad si tu da oni s tobom dišu”, dodaje sestra Anđelina.

Većina ljudi iz naših krajeva su katolici, zna se dogoditi da netko stupi u brak s nekim od evangelika

„Naš je čovjek bio osuđen i primoran ići trbuhom za kruhom, krenuvši od svjetskih ratova pa dalje. Znamo te šezdesete kad su naši ljudi krenuli vani kako bi osigurali bolji život. Ono što bi im preporučila ili savjetovala, jest da i dalje pokušaju održati tu nit koja ih povezuje. Jer, zajedno su puno jači. Ako te bilo što odvuče na stranu, pogotovo mlade, lakše se vratiti. Svi nekako misle kad odeš vani, oni ima gledaj ga, ali kad bi vidjeli koliko ti ljudi rade i koliko žele život učiniti boljim i ljepšim. Poprilično se narade i namuče, ali kada vide rezultat svoga rada, kada vide da njihovi mladi ostaju na pravome putu, vjerski, nacionalno, kulturno i socijalno, imati osjećaj za pomoći drugome. To je nešto na što bi se trebao staviti akcenat, ne dozvoliti da nama drugi to nametnu, nego biti ponosan na svoje, a cijeniti drugo. Recimo, nikada kod nas druženje neće početi bez hrvatske i američke himne. Znači, tu sam, tvoje poštujem, ali ovo je moje. Tuđina uvijek ostaje tuđina. Čak i treće četvrte generacije, roditelji žele ostati ono što jesu, i žele to prenijeti na djecu. Nove generacije uče jezik, a imamo i naše učitelje.  Vrlo je zanimljivo čuti malene kako recimo recitiraju neku pjesmu ili molitvu na hrvatskom jeziku“, riječi su o poveznici sestre Anđeline.

Čovjek ne smije izgubiti sebe

„Važno je očuvati svijest svoga identiteta, a svakako uz pomoć svećenika i crkve. S vjerom to prihvaćati, jer mislim stvarno da ovo sve drugo što ti se nudi je prolazno i propadljivo. Ali, ono što nas drži,i i sve njih, jest ta naša vjera, povezanost i preporuke u molitvama. Tu smo jako povezani s ljudima, oni kažu takva i takva im je situacijama, dajte molite za moju kćer i slično. Oni postaju svjesni da je to taj osnovni stožer koji nas drži. Za te ljude stvarno treba moliti. Jedna pjesma kaže: “Pozdravljam te majko stara što si sada kraj ognjišta, ja sam ovdje bogat čovik, a u duši nemam ništa”, e to nam se ne smije dogoditi, da čovjek izgubi dušu, da izgubi sebe. Ja znam tko sam i što sam. Tu ću se uklopiti i znam što treba činiti, ali znam tko sam i što sam. Mislim da je to nekako glavna povezanost među našim ljudima”, kaže sestra za Ramski Vjesnik.

Na druženjima se pjevaju pjesme od Slavonije, Istre, Dalmacije do Bosne i Hercegovine

„Mi smo rado tamo s njima, ali imam osjećaj da su oni još radosniji. Fratri su još više u kontaktu s njima, gdje god se nešto događa ipak pozovu cijeli samostan. Uvijek je tu neki stol koji nas čeka. Fratar druženje otvara molitvom. Korona je malo suzbila druženja, ali sad su već opet krenula. Povodi su razni. Recimo, kulturno-umjetnička društva imaju svoja večer. Slavi se prva pričest, rođendani i maturalne proslave. Druženja Imoćana, Sinjanina i lovačkih društava. U teškim situacijama podrže jedni druge“, zaključila je naš razgovor sestra Anđelina.