Škola u Rami 1863. godine
Samostan u Rami uz vjersku ima i dugu kulturnu tradiciju. U njemu je još 1626. godine moralo postojati neko učilište, jer postoje podaci da su se u samostanu nalazila četiri klerika. U godini 1674. sigurno postoji više učilište i franjevački novicijat, jer se zna da je fra Ivan Ančić postavljen za “učitelja novaka i profesora lijepih umjetnosti” dok je fra Andrija Sovićanin postavljen za lektora ili profesora. Fratri su morali tražiti načina kako će obrazovati svoj podmladak, ali nakon paljenja samostana i crkve, nije se moglo misliti na školu, nego na goli život. Međutim, čim se moglo malo slobodnije disati, fratri nisu zanemarili rad na opismenjavanju, makar i u najmanjoj mjeri. Uz svećenika je uvijek bilo barem nekoliko dijaka koji su posluživali kod mise, čitali poslanicu i bili mu uvijek pri ruci. Takvi su mladići onda slani dalje na naukovanje i postajali su franjevci – svećenici. Uz njih su i drugi mladići učili osnove pismenosti, ali se nije moglo misliti na neko organiziranije školstvo. Čim su se pružile mogućnosti, fratri su organizirali školstvo. Tako je fra Anto Vladić, čim je 1863. godine došao na Šćit, jednu sobu u fratarskoj kući odredio za školu. Kapelan je držao nastavu petnaestorici đaka iz susjednih sela. Kad kapelan nije mogao, zamjenjivao ga je fra Anto, koji je u kući uzdržavao stalno tri ili četiri darovitija đaka koji su služili misu. Za njih je naručivao časopise iz Zagreba; Glasnik sv. Josipa i Smilje. On se brinuo za njihov odgoj i učio ih svemu, počevši od načina umivanja pa do vrtlarstva, budući da se dotad u Rami nitko nije bavio vrtlarstvom, a narod nije gajio ni graha ni krumpira.
Zanimljiv je način kako je Vladić ljude naučio gajiti grah i krumpir. Dijelio je ljudima po nekoliko zrna graha ili gomoljika krumpira uz obvezu da mu vrate onoliko zrna koliko im je dao, a ostalo su mogli zadržati.
Fra Anto je kanio sagraditi posebnu zgradu za školu, ali mu je jedan krčmar pokušao pomrsiti račune. Tadija Čalić iz Vinice kojeg je narod zvao Rutar, jer je kupio stare krpe za pravljenje papira, kanio je kraj buduće crkve otvoriti krčmu. Fra Anto mu je, međutim, ponudio zemljište malo udaljenije od crkve, dok je na tom zemljištu podignuta brvnara za školu 1865. godine. U školu je moglo stati četrdeset dječaka. Ova je škola bila aktivna sve do 1869. godine. Tada svijet više nije htio slati djecu u školu. Škola je opet počela raditi 1876. kad je fra Anto sagradio novu zgradu u kojoj je pouka počela 1880.[1]
Jedno vrijeme kapelani, koji su vršili i službu učitelja, nisu dospijevali držati nastavu, te je konačno otvorena državna pučka škola 1899. godine u istoj fratarskoj zgradi. Prvi je učitelj bio gospodin Artur Predalin s Raba. O njemu i početku škole fra Kazimir Ivić u svojim Bilješkama piše sljedeće:
“Stavljam gospodin, jer je doista bio gospodin i vrlo dobar učitelj. Vozio je i bicikl. Mnogo je čitao. Najviše su se u njegovim rukama vidjele knjige u crvenim koricama.
U toku ljeta bilo je upisivanje prvih učenika. Za sve buduće učenike poslane su pozivnice, da dođu na upis i oni i njihovi očevi. Iz naše kuće pozvani su Jozo, moj brat i ja.
Kad je bio upis, roditelji su većinom gledali, da toj obavezi izmaknu, a nas su bila dvojica. Jozu su kao starijeg, rođ. 1888. lako oslobodili, a mene, na moju veliku žalost, upisaše. Manje bi bilo teško, da su me u jamu bacili. Ta je moja žalost trajala, dok nije nastava počela. I još dan i po. I prestala je drugi dan. Ja sam u školi boravio gnjaveći se dugim sjedenjem 17 godina, a druge mučeći i učeći 26 godina.
Ovdje je u istoj zgradi radila privatna škola od 1891., u kojoj su poučavali franjevci. Škola nije bila obavezna, pa je imala malo učenika. A i učitelji su se često mijenjali, kako se vidi po čestoj izmjeni kapelana. Oni su k tomu bili previše zauzeti u duhovnoj pastvi, a nisu se ni školali za učitelje. Mala i slaba je to škola bila.
I kad je počela nastava u državnoj školi 1899., svi su učenici došli u istu prostoriju, svi novi i ono nekoliko pređašnjih iz fratarske škole. Svi su učili prvi razred. Bila je puna soba učenika, bilo nas je 85. Ipak je bilo nešto razlike, pređašnji učenici znali su nešto, oni su pomagali učitelju. Dobro se sjećam da je mene učio na tabli slova pisati Ivan Grubeša. Brzo sam ih, nažalost, zapamtio i tobože naučio. Malo se vježbao, malo pisao čitav život. I eto tako mi je rukopis ostao neispisan.
Meni je u početku I. razreda bilo 10 godina, bio sam jedan od najmlađih, stariji brat Jozo lako se oteo. Bilo je u razredu i odraslih dječaka, pa i po koji momak. Dobro se sjećam, kad je učitelj prozivao mjesec dana pred Božić, jedan se nije javio. Bio je s Orašca. Drugi s Orašca brzo obrazložiše njegov izostanak: Oženio se. Svršio je dakle svoje školovanje.”[2]
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. Isto, str. 354.
[2] K. Ivić, nav. dj., str. 113.-114.
