Socijalni ministarski slučaj
Mihaljević ostaje ministar, a dao je ostavku tek na lokalnu stranačku funkciju u Livnu, koja za njegove financije zapravo puno i ne znači. Ostaje u ministarskoj fotelji i u ministarskoj plaći. Stranka ga u tome podržava. S druge strane stotine studenata u njegovu Livnu ne može ni do Mostara da završi fakultet, a njihovi roditelji nikada ne bi ‘sramote’ dopustili da ih se negdje navede da su socijalni slučaj
Piše: Kristina S. Perić/Republikainfo.com
Vidjela sam štošta u svojoj sada već desetljeće i pol dugoj novinarskoj karijeri u brojnim redakcijama. Birala nekako uvijek teme s posebnim naglaskom na obične ljude, često i siromašne, posebno u početcima. Pisala o njima, posjećivala ih, pokretala i podržavala pokrenute akcije.
Podsjetila bih ovom prigodom opisno i koja je definicija socijalnog slučaja, ekonomski ugrožene osobe ili obitelji. To su dakle ljudi koji se ne mogu uzdržavati vlastitim primanjima, koji nisu ostvarili prava na koja imaju pravo, koji nemaju imovine…, i čija je egzistencija na ovome svijetu direktno ugrožena spletom životnih okolnosti koje su ih opet saplele u bijedi.
Susrećemo ih svakodnevno. Brojni kopaju i traže koricu kruha po kontejneru. U Bosni i Hercegovini ih je na stotine tisuća. Među njima je, sudeći po papirima, i jedan ministar.
Ministar policije u HBŽ, kojemu je temeljni posao osiguranje poštivanja važećih zakona i propisa, sprječavanje aktivnosti da se lažnom dokumentacijom dođe do prihoda i sl., prijavio je i dobio mjesečne stipendije za svoje troje djece u iznosu od po 1.200 kuna, prikrivši mjesečna primanja koja su daleko veća od minimuma zbog kojeg se dodjeljuju te iste stipendije. Mihaljević je nakon izbijanja afere vratio novac u hrvatski državni proračun.
Ostaje ministar, a dao je ostavku tek na lokalnu stranačku funkciju u Livnu, koja za njegove financije zapravo puno i ne znači. Ostaje u ministarskoj fotelji i u ministarskoj plaći. Stranka ga podržava. S druge strane stotine studenata u njegovu Livnu ne može ni do Mostara da završi fakultet, a njihovi roditelji nikada ne bi od naše stare dobre hercegovačke ‘sramote’ dopustili da ih se negdje navede da su socijalni slučaj, makar im dijete odlična srednjoškolskog uspjeha radilo u obližnjoj trgovini.
Naučila sam, dakle, u tom svom poslu, koji je neodvojiv od ljudi, da su mali obični ljudi najpošteniji i najodgojeniji i najpravedniji. I nikada neće ni pomisliti uzeti što im ne pripada. Gutati će knedle u grlu da zaiskaju i ono što im pripada. Moliti će se Bogu i njegovoj Majci uvečer za pomoć, pa se ujutro osnaženi ustati i glumiti da svega imaju. Jer – sramota je u Hercegovini uvijek bilo neimati.
Zato se i odlazilo u rudnike i kanale u Njemačkoj. Zato se i danas odlazi. Malo Livno sinonim je iseljavanja. Nove kuće se zaključavaju i napuštaju jer se zidovi ne daju probaviti. Posla slabo i samo za neke. Neki plačući u tuđinu, drugi kod kuće i ministri i socijalni slučajevi.
