Svećenik u Podboru i župnik fra Bariša Ivanović

Svećenik u Podboru

Samostan i crkva su izgorjeli, ali zgarište je privlačilo vjernike i oni su se na njemu sastajali, jer iz Rame nije iselio sav kršćanski puk. Prema izvješću biskupa fra Marijana Maravića, u Rami je 1655. godine bilo 60 obitelji s 600 duša. Svećenik dugo neće ovdje stanovati, ali će se često nalaziti u ramskom kraju. Uz fojničke fratre za ovaj su se kraj brinuli i fratri koji su bili u Dalma­ciji. Biskup iz Makarske, Nikola Bijanković, poslao je 1703. godine jed­nog franjevca rodom iz Rame da ide u Duvno i Ramu, kamo biskup nije uspio doći jer ga je spriječila groznica.^[1] Bijanković je dolazio na Ljubušu, na Blidinje između Vrana i Čvrsnice, a 1710. je na Ljubuši krizmao 50 osoba.^[2] Rama se spominje u jednom pismu dvojice župnika iz Zagvozda koji se obraćaju Propagandi u Rim 15. ožujka 1706. godine i traže da se Rama i druge župe koje oni služe stave pod upravu makarskog, a ne đakovačkog biskupa, jer makarski biskup Bijanković šalje gladnom svijetu žito, a i prije se brinuo za ove krajeve.^[3] Prema bilješkama fra Ante Vladića, u Arhivu Apostolskog vikarijata bio je sačuvan dokument iz kojega se vidjelo da je svećenik hodao po ramskim selima i najviše se zadržavao u Podboru kod obitelji Jeličića, gdje je i biskup “odjahivao” kad bi dolazio na krizmu. Međutim i Arhiv je Apostolskog vikarijata izgorio tako da nam Jerko Vladić ostaje jedini izvor na koji se možemo pozvati u tvrdnji da fratri nisu napustili Ramu, nego su se brinuli za narod.

Župnik fra Bariša Ivanović

Vizitator u Bosni, G. Battista di Vietri, poslao je Kongregaciji za širenje vjere 1708. godine izvješće u kojemu, između ostaloga, stoji da je u Rami “malo naroda i to raštrkana” i da ga pastorizira fra Bariša Ivanović. U izvješću se opisuje stanje bosanske provincije u ono teško doba. Di Vietri piše kako je našao mnogo starih franjevaca hromih od batina koje su dobivali po tabanima, dok su drugi bili puni rana od sličnih batina, a treći se više nisu mogli ni maknuti s ležaja jer su mnogo trpjeli u progonstvu. Vizitator zaključuje kako u ovim krajevima nema ni pedlja zemlje a da nije natopljen krvlju ili suzama ubogih fratara.^[4]

U fojničkom arhivu može se naći podatak da je ramski župnik 1712. godine donio u samostan milostinju koju su mu davali vjernici. Iste se godine spominje o. Jaranović kao ramski “kapelan”. Nakon toga može se naći više vijesti o svećenicima koji djeluju u Rami, ali su svi ovi podaci oskudni.

Ovi podaci mogu se nadopuniti narodnom tradicijom koju je Vladić zabilježio, a prema kojoj je nekoliko godina nakon paljenja crkve i samostana došao svećenik i nastanio se u Proslapu, uz potok Nešnicu, “u šumici pod stijenom na samotnom mjestu”. Iskrčio je malo šume, uredio vrt i napravio kolibicu. Obilazio je sela i dijelio sakramente vjernicima pa se opet vraćao u svoje skrovište, obrađujući mali komad zemlje da bi se nekako prehranio. Kako je sljedeće godine iskrčio još malo šume i uredio vrt, to se nekim begovima učinio lijep komad zemlje koji su nastojali prisvojiti.^[5]

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  Usp. V. Mile Vidović, Nikola Bijanković, makarski biskup, Split 1979., str. 26.

^[2]  Usp. M. Vidović, nav. dj., str. 31.

^[3]  Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 89.

^[4]  Usp. M. Batinić, Djelovanje franjevaca, II, str. 185.

^[5]  Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 90.