Sveta Lucija i narodni običaji
Za katolike u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj blagdan Svete Lucije ujedno je i dan kada se sadi pšenica, što je kršćanski simbol života, no to nije jedini običaj koji se vezuje uz ovu sveticu i zaštitnicu slijepih.
Sveta Lucija u Rami
Sv. Lucija (13. prosinac) ima opsežan folkloristički sadržaj. Jedan dio običaja vezan je za sam njezin kult, drugi dio nema s njenim kultom ništa zajedničko.
Toga dana obavezno je izvjesno suzdržavanje, apstinencija. Ženski svijet, osobito majke, poste. Ne rade se tzv. ženski poslovi. Vjerovali su što se uradi, neće biti dugotrajno: Molj će pojist! Nemoj bona danas radit, izišće moljci, ne će biti trajno!
U vezi s ovom apstinencijom kultne naravi u isto vrijeme mole se različite molitve sv. Luciji. U Kranjčićima i selima župe Uzdol molilo se: Triba se molit izme (radi) očiju, da Bog dadne dobre oči i dobru pamet.
Dan sv. Lucije početni je dan za izvjesne poslove, koji se moraju vršiti. Zbog toga je u nekim ramskim selima sv. Lucija imala nadimak drvarica, jer je to bilo krajnje vrijeme za opskrbljivanje kuće drvima, jer se za božićne blagdane ne ide u drva.
Od Svete Lucije pa do Božića dobro se pazilo kakvo je vrijeme, a u nekim ramskim selima (Rumbocima, Kovačevu Polju, Varvari, Šćitu, Ripcima) zvali su ove dane oci. Dvanaest dana prije Božića, određivali su kakvo će vrijeme biti kroz godinu, a to se provjeravalo u vremenu od dvanaest dana poslije Božića koje su nazivali svidoci ilićefili. U Krančićima i još nekim selima uzdolske župe, za sv. Luciju bi stavljali drveni sud među prozore i u njega sol. Tu bi stajala dvanaest dana. Ako pocrni, bit će kišna, ako ostane bijela, bit će vedra i sušna godina.
Ovo je dan kada se sije i pšenica za Božić.
Sveta Lucija u sjevernoeuropskim zemljama
Sveta Lucija ili Svjetlana u većini je sjevernoeuropskih zemalja zapravo svjetlonoša koja se slavi s jednakom pažnjom i veseljem kao i Božić. Skandinavci naravno najviše pate zbog nedostatka prirodnog svjetla u zimi te je njima svjetlonoša itekako dobrodošla, no to je tek jedan razlog zbog kojeg tako revno štuju Svetu Luciju. Zaštitnicu svjetla, slijepih (tjelesnih i duhovnih), vida, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisaca, vratara i kovača.
Kod nas su uvriježene dvije legende o Svetoj Luciji.
Prva datira iz 6. stoljeća prema kojoj je Sveta Lucija sicilijanska djevica iz Sirakuze, koja je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca koji ju je potom htio poslati u javnu kuću. Tamo se žestoko opirala te su je slijedile lomača i goruće ulje, ali oni joj nisu naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.
Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, a prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici (svjetiljki) i po očima koje drži na pladnju.
Legenda koja kod nas povezuje pšenicu sa Svetom Lucijom ima nešto drugačiju temu te kaže kako će proklijale vlati pšenice, zasađene na Svetu Luciju, zasjati uz svjetlost svijeća u svom zelenilu točno 12 dana nakon – na sam Božić. Zato je prema narodnom vjerovanju važni kako će pšenica biti zasađena, odnosno kako će izrasti jer će gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati pretkazati bolju ili lošiju žetvu nadolazeće godine.
Skandinavska legenda
U Skandinavskim zemljama također se priča priča o Luciji kao djevici iz Sirakuze, no oni imaju još legendu – o Luciji, Adamovoj prvoj ženi (prije Eve), a legenda kaže kako je Lucija kumovala s Đavlom te su njihova djeca nevidljivi đavolji potomci.
Uz to, ime Lucija se povezuje i s riječima lux (svjetlost), odnosno Lucifer pa je stoga danas teško različiti koja je legenda najbliža staroj istini.
No, iako se skandinavska legenda povezuje s đavoljim konotacijama, proslava Svete Lucije u tim je zemljama vrlo vesela i blistava, s puno svjetlosti koja obasjava njihove domove.
Inače, velika slavlja povodom Svete Lucije počela su se obilježavati tek oko 1700.-te godine i to uglavnom u ruralnim dijelovima kada su se djeca oblačila u bijelo i išla od kuće do kuće pjevajući pjesme te bi zauzvrat dobili hranu i piće.
Danas se i taj običaj pomalo modernizirao, legende su se ispremiješale, no i dalje je uobičajeno da se najstarija kći u obitelji odjene u bijelu halju s crvenim pojasom i krunom svijeća na glavi, odnosno krunom napravljenom od zimzelenih lisnatih grana koja simbolizira novi život u zimi. Tako odjevena ona budi ukućane pjesmom o Luciji, i tada počinje svetkovina uz nezaobilaznu kavu i Lussekatts – tradicionalna peciva s grožđicama i aromom šafrana.
Obitelji koje nemaju kćeri Svetu Luciju slave negdje drugdje. U brojnim gradovima za ovu se svetkovinu ranije biraju Lucije koje će biti na čelu povorke. Škole također biraju jednu ili više Lucija koje će voditi njihovu povorku, a čak se i na nacionalnoj bazi odabere glavna Lucija za tu godinu.
Uloga Lucije nije samo da predvodi povorku već ona na čelu sa svojim pratiteljicama i pratiteljima obilazi bolnice, domove za starije i nemoćne, gdje zajedno pjevaju pjesme o Svetoj Luciji i dijele tradicionalne kolačiće od đumbira.
Sve se pjesme tematski vrte oko nekoliko motiva – mrak i zimska hladnoća koju će odagnati Lucijina svjetlost i tako donijeti novo svjetlo, nadu i toplinu.
Sveta Lucija u Skandinaviji najavljuje skori dolazak Božića, a kako to u ovo moderno vrijeme biva, Božićna svetkovina počinje već danas – s lasekatter kolačićima i obveznim gloggom (tradicionalno piće) te bakljama i svijećama koji se nose u rukama i na glavi (posebne vunene kapice u koje se utaknu svijeće) da bi se osvijetlio put kojim povorka ide od kuće do kuće.
Veselje se tako u mnogim domovima polako nastavlja sve do Božića.
Za koga će se djevojke udati?
U nekim krajevima Hrvatske i BiH ima još jedna tradicija koja je vezana uz Svetu Luciju, a nije riječ o pšenici već predviđanju za koga će se djevojke jednog dana udati.
Upravo na dan Svete Lucije mnoge mlade djevojke ispišu na 12 malih papirića 12 muških imena. Papirići se zamotaju kao bomboni te se svaku večer na način da papiriće stavite u ruke i tresete ne bi li jedan ispao van, taj papirić spali i proces se ponavlja sve do Badnjaka kada ostane samo jedan nespaljeni papirić. Ime ispisano na tom posljednjem papiriću ime je budućeg muža, a kaže se da to ime niti ne mora biti baš to, ali može biti slično njemu (na primjer Darko/Dario).
Tako će Sveta Lucija predvidjeti za koga će se mlada djevojka udati.
