Tamo da putujem…

Možda bismo ovu priču mogli započeti riječima pjesme „Tamo da putujem…“.  Da, tamo da putujem gdje sam  rođen, tamo gdje mi je srce ostalo. Da, tamo gdje je jedini kutak na svijetu moj.

Ovako bi započela sjetna priča po bijelom svijetu rasutih Hrvata sela Liska i Šćipe. Njihova priča je svaka na svoj način drugačija.  Svaka u sebi ima ljubav, sjetu, muku i gorčinu. Ljubav prema svom rodnom mjestu, tešku duševnu sjetu za prošlim vremenima, muku života koji se ovdje odvijao s puno suza i radosti, gorčinu jer su prisiljeni bili napustiti svoje ognjište i postali su dio zaboravljene prošlosti.

Upravo tako. Kao da ti ljudi  nikada nisu ni obitavali ovdje.

Seoski blatnjavi put udubljen kotačima vozila koja prevoze drva iz šume vodi od Šćipa prema selu Liska, a odatle još malo prema Blazinama. Voda koja se slijeva iz brojnih izvora svoj tok je našla u udubljenima od točkova. Ta voda govori o plodnoj zemlji koju je natapala. Ljudi su ovdje nekada živjeli isključivo od poljoprivrede i stočarstva. Teško je bilo naći obitelj koja nije imala stotinjak ovaca, nekoliko pari volova, barem 3-4 krave… Ovdje je uspijevala sočna i veoma ukusna kruška jerbasma te jabuka budimka. U ljetno vrijeme svi su brali borovnicu sve do pod Zec planinu. Zime su bile oštre i bogate snijegom. Ipak, živjelo se onako kako se moglo; teško, ali radosno.

Ovdje su Hrvati katolici bili okupljeni u obiteljima koja su nosila prezimena Grubeša, Jelić i Škarica. Sve do početka rata ovdje su živjele obitelji Tomislava  Grubeše, Marka Grubeše, Mate Grubeše, Ante Škarice, Pere Grubeše i Paške Grubeše.  U njihovim obiteljima živjelo je oko pedesetak „čeljadi“.  Dogodi se   nesretno vrijeme rata, a oni moraše napustiti svoje ognjište. Otvorio se bijeli svijet pred njima, a žal za rodnim krajom nikada nije prestao.

Danas su njihove kuće razrušene, neke su sačuvane, ali su u oronulom stanju. One koje su sačuvane ostavljaju dojam napuštene siročadi koja vape za svojom obitelji.

Ipak, neki se vraćaju svojim korijenima. Iako je država bešćutna prema ovim ljudima oni se bore i tek nakon više od dvadesetak godina samo je Tomislav Grubeša uspio izboriti da dobije nešto materijala i započne sa izgradnjom obiteljske kuće. Inače Tomislav je imao 11 djece od kojih je dvoje umrlo u dječijoj dobi, a jedan sin poslije rata. Privremeno se njegova obitelj smjestila u Vinkovce. Tako su se morale snalaziti i druge obitelji protjerane odavde. Ivan Grubeša koji živi u Njemačkoj voli kazati da je Liska jedini kutak na svijetu za koji može kazati da je njegov.

U zadnje vrijeme sve više posjećuju svoje domove.  Posjećivali bi oni njih i češće da imaju gdje boraviti. Neke od obiteljskih kuća su potpuno uništene, vidljivi su samo zidovi koji vireći iz grmlja i trave podsjećaju da je tu nekada stajala kuća. Tražili su od državnih institucija da im se pomogne kako bi se vratili, no, svugdje su im zatvorena vrata. U onim kućama koje su korištene tijekom rata i ostale su čitave možda bi se moglo uz veću adaptaciju i stanovati. Međutim, nigdje nema električne energije.  U poslijeratno vrijeme skinuti su vodovi. Tek je jedna kuća stavljena pod krov, ali nema struje. Zašto? Zato što kruta administracija Elektroprivrede nema osjećaj za potrebu nego za te neke  propise i neobične političke odluke. Zašto ne mogu  dobiti priključak koji su imali sve dok nisu protjerani? Često čujemo da se ne žele vratiti Hrvati u ova sela. To je potpuno neutemeljena tvrdnja. Ovdje se ljdu žele vratiti, ako ne živjeti za stalno, onda barem u određenim razdobljima godine. Neki su započeli nanovo graditi kuću od kamena na autohtoni način.  To su njihove bile kuće, njihova zemlja i njihvo je temeljno ljudsko pravo da imaju dom na svojoj zemlji pa koliko hoće da ga koriste to je njihova stvar. Njihova privatna imovina koja je godinama, desetljećima i stoljećima stvarana je neotuđiva.

Ista sudbina zadesila je selo Ivanke. Ta dva sela neprestano gledaju jedno u drugo i oplakuju svoju sudbinu.

Sela Šćipe i Liska pripadaju župi Uzdol i općini Prozor-Rama. Sigurno jedino da je  općina spremna poduzeti sve potrebne korake što je u njezinoj nadležnosti da ovi ljudi dobiju mogućnost obnavljanja svojih domova, da dobiju električnu energiju i prikladan put.  Međutim, trebali bi i oni koji se kunu u Hrvatstvo i na njemu grade političku karijeru  znati da postoje i ova sela, da postoje i ovi ljudi, da su protjerani i da zaslužuju  ostvarenje svojih ljudskih prava kao što je pravo na dom i privatnu imovinu. Neka dođu i vidje gdje su se i kako ljudi borili kroz povijest, neka sada kroz državne institucije poduzmu barem nešto kako bi se ovim ljudima i selima vratilo dostojanstvo. Oni to zaslužuju.