TOMISLAV I IVAN SIČAJA: Od podruma obiteljske kuće, do prvih MMA medalja

Braća Tomislav i Ivan Sičaja iz Sopota sudjelovali su na MMA turniru za amaterske borce u Zagrebu. Tomislav je po drugi put u Ramu donio medalju s FNC-a kao pobjednik u srednjoj kategoriji (84kg), dok je njegov brat Ivan morao odustati nakon prve borbe zbog slomljene šake. Ništa to ne bi bilo neobično da oni, zapravo, nisu samouki MMA borci, čije su vještine učili gledajući video klipove na internetu. U podrumu kuće su prolijevali krv i znoj, jedan drugom bili sparing partneri i primali više udaraca nego što su kasnije primali u pravim borbama. Zatim su tu istu improviziranu dvoranu za trening u podrumu obiteljske kuće, u jako kratkom vremenu zamijenili za kavezne borbe i prve medalje.

Braća nas dočekuju ispred obiteljske kuće u Sopotu, na obalama Ramskog jezera. Prvo što primjećujemo su poneka ogrebotina i modrice. Ivanova je ruka nakon operacije u gipsanom povoju. Na pitanje kako se osjećaju, kažu da je sve u redu i da su po dolasku iz Zagreba već odrađeni prvi treninzi. Odlazimo do skromnih vrata podruma i ne možemo se oteti razmišljanju da je sigurno neka vrsta usuda, da sve velike stvari i uspjesi kreću upravo iz ovakvih skromnih improviziranih prostorija.

Ponude doslovno pljušte

Nakon dobrih borbi i za Tomislava ponovno osvojenog FNC turnira u Zagrebu 27.3. 2021. godine, za braću su ponude krenule stizati sa svih strana iz regije. Tomislav naglašava našu tužnu realnost, da te ljudi, nažalost, pozivaju tek onda kada nešto ostvariš. Zagrebački American Top Team (ATT) poslao je svoj poziv, zatim dečki iz Sarajeva, a koji su trenutno u vrhu MMA natjecanja u BiH, a pozive su poslali i klubovi iz Mostara. Istu večer ponuda je stigla i od organizatora FNC-a Dražena Forgača, bivšeg hrvatskog MMA borca. Braću žele vidjeti na FNC Armagedon turniru za profesionalne MMA borce.

Tomislav nam priznaje da ga prati osjećaj da nema što više raditi na amaterskom turniru. „Nakon pobjede svi bi htjeli da predstavljamo njihov klub, ali trenutno to još ne želim. Do ovoga sam stigao sam, sam ću i nastaviti. Treninge nastavljam u Sarajevu s par prijatelja, kao i prije FNC-a. To nije još službeno klub, ali tko zna“, poručuje Tomislav, kada su ponude u pitanju. Njegov brat Ivan pak ima druge planove: „Ukoliko sve bude dobro sa zdravljem, imam želju otići u Zagreb, postati članom ATT-a. Naravno, financije se moraju srediti, pa ću vjerojatno potražiti posao i trenirati.“ Ivan je inače magistar medicinske radiologije, kojem je ljubav prema MMA ipak prevagnula. Zadnja dva mjeseca se pripremao u Mostaru u klubu Slava MMA kod Slavena Planinića. Kaže da je mnogo napredovao i naučio i tek dolje  shvatio koliko je malo znao o MMA. Na turniru u Zagrebu, prva runda i prvi udarac, opet lom na istom mjestu u šaci kao na prvom FNC turniru na kojem je ranije nastupao. Ipak, odlučio je u drugu rundu ući sa slomljenom rukom i borba je dobro završila, ali je nakon turnira morao  odmah operirati ruku i trenutno se oporavlja.

Braća napominju da je finalu s Tomislavom bio još jedan Ramac, Dražen Šimunović iz Gračaca, koji trenutno trenira u Slava MMA klubu. Ima 18 godina, jako se dobro pokazao, dobar je borac, govore nam Sičaje. Sreo se s Tomislavom u finalu, iako su obojica bili odlični, vjeruju da je bolji pobijedio.

Iz podruma izlazili modri, mama brinula, a tata se smijao

Tomislav i Ivan su obojica prvi doticaj sa sportom imali u karate klubu EMPI Prozor-Rama. Ivan je kao nešto stariji stigao do crnog pojasa, ali govori nam kako se na fakultetu zasitio tog sporta te dodaje kako su osvojili i previše medalja, a karate mu je uvijek bio više umjetnost nego borba i udarci. U Mostaru se posvetio radu na sebi, krenuo u teretanu, a s udaračkim se sportovima nije susreo dok brat Tomislav nije upoznao prijatelja Franu s Humca kod Bugojna, čijim se treninzima i sam uskoro pridružio.

Tomislav nam svoju priču također započinje s karate klubom EMPI, kao prvim doticajem sa sportom i borilačkim vještinama općenito. Nakon završenog srednjeg školovanja, kreće Ivanovim stopama, ali uskoro shvaća da radiologija nije njegov poziv i vraća se u Ramu. Kako su ga borilački udarački sportovi uvijek zanimali, u Mostaru je za vrijeme studiranja krenuo s treninzima kickboxinga u klubu Eagles SCM Mostar.

„Nakon svega sam se vratio u Ramu i radio kod oca u marketu. Prije godinu dana, nešto malo prije pandemije koronavirusa, sam krenuo s prvim treninzima u podrumu kuće. Na poklon smo dobili tetami strunjače, a vreću smo kupili. Sve ostalo smo povremeno i samostalno kupovali bez ičije pomoći. Dva tri mjeseca sam trenirao sam, trčanje i udaranje vreće, ništa specijalno. Tad mi se javio jedan poznanik iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja i rekao da su oformili nekakav klub za treniranje. Otišao sam gore, jer mi je bilo lakše s nekim trenirati, nego sam“, priča nam Tomislav.

Dva tri mjeseca je proveo na treninzima u Bugojnu s klubom MMA Linz, ali se zbog korone ponovno vraća u svoj podrum i kreću treninzi u vlastitom aranžmanu u improviziranoj dvorani. Brat Ivan uskoro kreće trenirati s Tomislavom. Teško su se mogli uskladiti zbog obaveza u trgovini, jer su tada već obojica pomagali ocu. Ponekad bi im dolazio i prijatelj Frano s Humca. Već tada su znali udarati i ranije su koristili rukavice. Odlučuju krenuti u istraživanje MMA (eng. Mixed martial arts), to jest mješovitih borilačkih vještina, ali sve još nije bilo niti blizu trenutne razine.

U kavez za borbe nakon šest mjeseci pripreme

Brat Ivan nastavlja nam priču o treningu u maloj dvorani u podrumu. Kaže kako su gotovo sve sami opremili, strunjače su dobili, a većinu sprava uzeli od tate koji je uvijek volio sport i bavio se dizanjem utega. Malo po malo su nabavljali ostalu opremu. Kako su napredovali oni sami, tako je kupovana sve bolja i bolja oprema. Ivan smatra da jedan čovjek sada u njihovoj maloj dvorani može održavati formu. Imaju sve potrebno, a podrum im je dobro došao u vrijeme koronavirusa, jer dok je sve bilo zatvoreno, braća su mogla nastaviti sa svakodnevnim treningom.

„Ovdje smo i počeli sa sparingom. Navikavali se na prve udarce. Iz podruma bismo izlazili modri, mama se brinula, a stari smijao i govorio da nismo normalni. Učili smo najviše s videa na internetu, a zatim bismo ono što smo vidjeli, jedni drugima prenosili na treninzima u Uskoplju ili u podrumu. Probavali smo, učili i usavršavali se, sve dok određene vještine zaista nismo i naučili. Nakon pola godine treninga smo se prijavili na zagrebački FNC turnir za amaterske borce u kavezu. Mi u BiH i nemamo konkretno pravog kaveza, niti smo kada trenirali takvo što u klubovima. Sve nam je to bilo novo. Ali, bili smo uvjereni da smo spremni“, zaključio je Ivan.

Treninzi na minus 10 i plus 40 u dvorani koju nitko nije htio

Tomislav nas još detaljnije uvodi u priču prije prvog nastupa na FNC-u. Dečki su u Gornjem Vakufu/Uskoplju otkrili dvoranu koja je imala tetami strunjače i nitko je nije koristio. Nekako su uspjeli nabaviti ključ. Dvorana ogromna – bez grijanja ili hlađenja. Treninzi su se zimi odvijali na minus deset, a ljeti na vrućinama od plus 40. „Dvorana nam je bila dobra, jer naspram našeg podruma, gdje tada još nismo imali ništa, barem je ličila na nešto. Upravo tu smo odradili pripreme za prvi FNC turnir u Zagrebu u listopadu 2020. godine. Već smo bili duboko u treningu i željeli smo se natjecati. Internet tražilica je izbacila FNC i izgledalo je kao dobra prilika za probijanje na MMA scenu. Gledali smo neprestano klipove na internetu. Pratili borbe Mirka Filipovića i drugih. To je bio naš jedini doticaj s profesionalnim borbama“, dodaje Tomislav.

Također ističe kako mu je jednostavno išlo od ruke kopirati udarce i poteze nakon samo jednog gledanja. Dečki su svakog dana znali sve više poteza, a ubrzo krenuli i sa sparingom. Prijatelju Frani je npr. išla džiju-džicu, njemu nešto bolje kickboxing. Jedni drugima su pokazivali tehnike naučene putem interneta i zajedno vježbali. Kondicijski su se pripremali trčanjem oko Ramskog jezera. „Otišli smo na turnir i odradili po tri borbe. Prvu sam dobio na preglasavanje, drugu dobio prekidom, tehničkim knockout-om, a treća je bila izjednačena, ali je pobjeda dodijeljena obojici. Brat Ivan je prvu borbu također pobijedio, ali mu je od siline udarca koji je zadao slomljena desna šaka. Protivnika je vjerojatno pogodio u kost. Nije mogao dalje nastaviti borbe. Kasnije je ostavio da ruka sama zacijeli, što je bila greška, jer je na turniru prije nekoliko dana došlo do identičnog puknuća“, pojašnjava nam Tomislav.

Braća Sičaja ističu da su ih tada malo primijetili, ali ništa se još konkretno nije dogodilo. Nisu imali klub, nisu imali medijske pokrovitelje niti sponzore. Nitko se nije javljao za financijsku ili bilo kakvu pomoć. Kažu da su naučili u svemu ovome biti sami i raditi sami. Tomislav je nakon prvog turnira dobio posao u Sarajevu i usklađivao obaveze i treninge. Opet podrum obiteljske kuće i dvorana u Uskoplju. Mjesec dana je bio i član kluba Pretorian MMA u Sarajevu, ali nije mogao uskladiti obaveze s njihovim terminima.

Teško proživljavam sekunde prije ulaska u kavez, ali zato živim za adrenalin nakon pobjede

Razgovor nastavljamo u prekrasnom ambijentu Ramskog jezera, a tu su već i neki prijatelji, dok tata Mijo kroz šalu na spravama pokazuje fizičku spremnost. Za Tomislava imamo pregrš pitanja o samom sportu, o tome što su za njega borbe, kako ih proživljava itd. On nam kaže da je za njega MMA umjetnost, miks je to mješovitih borbi, gotovo svi borilački sportovi ujedinjeni u jednom. Iako je dosta sličan uličnoj tuči, Tomislav smatra da je MMA danas doveden do savršenstva. U njemu ima boksa, kickboxinga, džiju-džicu, borbe na zemlji, bacanja i hrvanja. U MMA su gotovo svi udarci i poluge dozvoljene, osim udaraca u potiljak, vrat i genitalije. Strašno su nas zanimale posljednje sekunde prije ulaska u kavez, a

Tomislav nam pojašnjava: „Ulazak u borbu mi je teži od svih fizičkih priprema. Lakše mi je tri mjeseca raditi treninge, nego proživjeti zadnjih nekoliko sekundi prije borbe. U tim sekundama ima svega, od adrenalina, treme, straha od poniženja, gubitka, straha od ozljeda itd. Ali, kad napravim prvi korak u kavez, sve to otpada, samo je protivnik ispred mene. Ne znam ni tko me gleda niti snima, tko navija i slično. Vidim samo protivnika.“

Za svakoga postoji neki sport, samo se mora u njemu pronaći

U opuštenoj atmosferi nastavljamo s razgovorom i pitamo Tomislava za odricanja od kad se bavi s MMA. Kaže nam da ih ima mnogo, mora paziti na prehranu, obavezno izbaciti cigarete i alkohol. „Za sve treninge bi bilo dobro da budeš svjež, tako da nema ostajanja do kasno npr. Osobno  tek nekoliko puta u godini, možda za blagdane, si priuštim neki izlazak i opuštanje. Ali, isključivo ako u tom periodu nemam pripreme za turnir i slično“, dodaje Tomislav. Zadovoljan je tempom kojim radi i time što je postigao. Ponavlja da trenira tek godinu dana, a već je „uzeo“ dva turnira, dva prva mjesta.

Foto: Fight Nation Championship

U razgovoru je neke koji se i duže profesionalno bave s MMA ostavio oduševljenima. Tomislav smatra da za svakoga postoji neki sport, samo se mora u njemu pronaći. Dotičemo se ponovno i financija. Tomislav naglašava da sve financiraju sami, brat Ivan i on, naravno pomaže i obitelj. Par prijatelja je tu i tamo pomagalo nakon nastupa. Sponzorstvo nikada nisu imali. Priča nam anegdotu s turnira u Zagrebu, gdje ga je mnogo ljudi upitalo zašto mu je zubalo neprestano ispadalo, a on im je odgovarao da je to vid štednje, jer sve sam kupuje. Koristio je zubalo koje vrijedi tek nekih pet eura, dok prava zubala koja uskoro misli izraditi koštaju i do visokih 100 eura.

Tomislav ne voli gubiti, svi vas osude kroz tih par minuta i zaborave čitav trud prije toga

Fascinirani takvom vrstom mindseta u kojem braći Sičaja udarci ne predstavljaju toliki strah ili problem, upitali smo ih kako se nose s time. Tomislav nam iskreno govori: „Što se tiče primanja udaraca, nemam strah od toga. Čak više volim izgubiti knockout-om nego polugom. Još mi je veći strah izgubiti, a zatim trpjeti loše komentare i ponižavanje na društvenim mrežama. Nitko ne zna koliki sam trud uložio i što sam prošao da dođem tu gdje jesam, samo me gledaju kroz tih par minuta i taj poraz.“

Spominjući poteze i poluge, pitali smo Tomislava što se to cijeni u MMA borbama, a on nam sa smiješkom odgovara da je tek nekoliko poteza koji vam eventualno mogu proći kod protivnika i koje ste uopće u stanju izvesti. To su triangl choke ili kolokvijalno trokut, zatim armbar i giljotina ili tehnika gušenja. Ostali udarci su oni koji se kroz borbu događaju više manje slučajno, ne toliko planski. Prilikom dolaska pred obiteljsku kuću i vidjevši gipsani povoj kod Ivana, odmah pitamo i Tomislava kako se osjeća. „Trenutno sam fizički zdrav i bez većih ozljeda, tek par sitnih. Nešto što prođe za tjedan dana, hematomi i slično. Ništa strašno. Borbe su prošle bez lomova i istegnuća. Noge budu nakon borbi malo natečene, ali od udaraca koje zadajem protivnicima. Često udaram nogama, pa pogodim protivnike u kost i slično“, govori nam Tomislav u dobrom raspoloženju.

Foto: Fight Nation Championship

Braća imaju vjernu publiku, obitelj i prijatelje koji prate nastupe, pa smo ih morali priupitati tko se najviše brine prije nastupa. Tomislav nam odgovara: „Najviše se naravno brine mama. I to prije bilo kojeg nastupa, a onda i djevojka. Tata putuje s nama na borbe, svjestan je borbi u ringu i kakve su posljedice. Često nam govore da odustanemo od MMA, ali nema šanse. Brat Ivan koji je radiolog ipak radije bira kavez. Sport je jednostavno takav kakav jest, ali to je čista ljubav, tko se krene baviti s MMA, zna da ga se ne može uporediti s bilo kojim drugim sportom, barem što se mene tiče. Gotovo svi ostali sportovi se mogu nazivati igrom i igrati se, samo je MMA čista borba.“

Ivan nam na sve ovo dodaje: „Prepoznali su naš trud nakon prvog turnira u Zagrebu, ali jednostavno nas ispočetka nisu ozbiljno shvaćali jer smo došli sami. Svi ostali su bili u grupama i klubovima. Potrudili smo se da nakon ovog sada turnira u ožujku, dobro upamte braću Sičaja, što se i dogodilo. Nadamo se jednog dana konačno nastupati i na Armagedon Show-u za profesionalne MMA borce.“

Tomislavu i Ivanu želimo još mnogo uspjeha u ovoj MMA priči koju su sami za sebe kreirali. Trudom i upornošću napravili su si mjesta među profesionalcima, a krenuvši skromno iz obiteljske kuće. Vjerujemo da ih čeka još mnogo uspješnih nastupa na profesionalnim turnirima, a nama ostaje da im još jednom poželimo puno sreće i što manje ozljeda.