Tragajući za nestalim ujakom otkrio tragičnu sudbinu ramske djece

Film “Oteto djetinjstvo” koji je proteklih dana izišao u javnost govori o teškom životnom putu djece izbjeglica iz Rame tijekom Drugog svjetskog rata koja su da bi ih se spasilo od gladi odvedena na prehranu u Zagreb i okolicu.

Autor filma je don Pavao Crnjac, Ramljak rođen u Donjoj Vasti upravo u vrijeme kada su malodobna djeca bila prinuđena napustiti rodni dom te se rasuti diljem tadašnjeg svijeta. Bilo je to 1942. godine. Mnoga od te djece poslije rata vratila su se svojim domovima, a znatan dio ostao je u domovima kod novih obitelji po kontinentalnoj Hrvatskoj.

O potresnim svjedočanstvima koje je prikupio tijekom snimanja filma, a za što mu je trebalo četiri godine te o razlozima zašto je krenuo u taj projekt.

Spasio se jer mu je ime Duško

Na sve ga je, kako objašnjava, ponukala baka Ruža koja je svakodnevno pričala o svom najmlađem sinu Ivi koji se nikada nije vratio.

“Piše li išta u tvojim knjigama o mome Ivi”, stalno je zapitkivala baka Ruža što je don Pavla potaklo da pođe tragati za njim.

Nažalost, ujaka nikada nije našao, ali je tražeći bilo kakav podatak o njemu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu otkrio kartoteku djece s 28.000 imena. U njoj je pažljivim čitanjem pronašao 686 kartica s imenima i prezimenima djece iz Rame na prehrani u Zagrebu.

“Na temelju pročitanih kartica i poznanstava tragao sam za onima koji su još živi. Našao sam ih priličan broj, ali nisu svi bili u stanju reći svoje dojmove i svoje doživljaje jer su u visokoj starosti.

Neki od svjedoka koje sam intervjuirao već su umrli”, priča don Pavao koji je tragom tih zapisa obilazio i Hrvatsku i BiH te tražio adrese preživjelih. Tako je pronašao 23 sudionika, među kojima su bila djeca na prehrani iz Rame, a danas žive u svojim obiteljima u visokoj starosti. S tim ljudima su vođeni razgovori dirljivi do suza.

“Svjedočanstava ima jako puno. Dirljivo je svjedočanstvo Duška Papka iz Škrobućana. On kaže da je ostao na životu samo zahvaljujući imenu Duško. Četnik ga je već držao za kosu, tada je imao devet godina, a sestra je viknula: ‘Bježi, Duško! Bježi, Duško!’ Taj zločinac ga je pitao kako mu je ime. On je odgovorio: ‘Duško’.

Onda ga je ostavio i ‘ćušnuo’ nogom u stražnjicu. Drugo svjedočanstvo o tome koliko su djeca bila već izvan sebe pripovijeda Ante Čuljak. Naime, njegova je kuća gorjela, a on umjesto da bježi, sjeo je i grijao se na vatri.

Dirljivo je svjedočanstvo da je tu djecu u prvom prijevozu, u kojem je bilo više od 400 djece, primio osobno nadbiskup Stepinac. On se ponio toliko očinski da je djecu dočekao u toploj dvorani ‘Zimski cvjetnjak’, da je neke primao u krilo, poljubio i oni su njega i nešto im rekao, što nisu zapamtili”, kaže don Pavao.

Mnogi izgubili identitet

Kako je nadalje objasnio, svi ti ljudi s kojima je razgovarao i dan danas nose uspomene i traume iz djetinjstva koje su nastale nakon stravičnog ubijanja, paljenja kuća i cijele imovine. Svi oni s gorčinom se prisjećaju tih vremena kada je kroz Ramu prošlo nekoliko različitih vojski. Svaka je od njih iza sebe ostavila ljudske žrtve, pustoš, jad i bijedu.

Mnogo djece nikad se nije vratilo, za neke se nije saznalo gdje su, posvojeni su, dobili su novo ime i prezime i tako izgubili svoj identitet. Među njima i don Pavlov ujak Ivo.

Kažimo i to kako je od već spomenute brojke od 686 imena najviše djece iz Gornje Rame, više od 529, iz Srednje Rame (Uzdol, Duge, Šćipe, Papci, Višnjani, Sovići, Doljani) 48, iz Donje Rame (Gračac, Kućani, Ustirama, Trišćani) 11. Iz Gornje Rame najviše je djece iz Rumboka (103), Orašca (95), Proslapa (49), Ploča (22), Kovačeva Polja (19), Jaklića (13), Podbora (13), Varvare (15), Ripaca (10), Borovnice (4), a neka djeca nisu znala svoje mjesto pa su jednostavno rekla da su iz Prozora, takvih je 144. Osim katoličke djece, bilo je i 16 muslimanske djece.

Potraga za ocem duga 70 godina

Don Pavao je dugo tragao za ocem Stipanom koji je poginuo i prije nego se on rodio.
Bilo je to krajem 1942. u žestokim borbama s Crvenom armijom. Tek nakon 70 godina uspio je pronaći grob svoga oca – točnije grobnicu s posmrtnim ostacima hrvatskih i talijanskih vojnika.

“Uvijek je bolno pitanje govor o roditeljima. Spoznao sam da nemam oca kad sam išao u treći razred osnovne škole. Zapisao sam na poleđini svjedodžbe: ‘Moj otac Stipan je poginuo u ratu’.

U vrijeme poslije 1945. obitelj čiji je otac poginuo na drugoj strani u ratu bila je proganjana. Moja obitelj se morala iseljavati iz svoje kuće za kaznu što je Stipan nestao u ratu. I u strahu da ne bi došao kući, UDBA nas je preseljavala iz naše kuće tri godine zaredom i to na jesen uzeta nam je ljetina za otkup, u zapljenu, i s torbom što je u nju stalo morali smo se seliti u drugo selo. Tako smo se jednom doselili u kapelu, u župnu kuću.

Tada sam u crkvi zavolio ministrirat i odlučio poći za svećenika. Međutim, to je bio samo san jednog malog dječaka. On se ostvario po Božjoj providnosti, isto neobično. U Prozoru sam 1956. u II. razredu realne gimnazije dobio stipendiju od općine kao odličan učenik koji putuje izdaleka.

Međutim, netko je dojavio u općini da je moj otac poginuo u Hrvatskoj legiji u Rusiji, stipendija je bila odmah dokinuta, a meni zabranjen upis u III. razred realne gimnazije kao ‘fašističkom’ djetetu. Mogao sam se upisati samo na neki tečaj za kuhara ili ostati pastir kod kuće. Međutim, godine 1956. došao je svećenik Branko Smole na Solakovu Kulu, čiji je otac 1930-ih bio sudac u Prozoru, da kupi siročad koja želi učiti u Zagrebu.

I tako sam upao u tu skupinu i došao u Sela kraj Siska, poslije u Ivanovo Selo gdje sam završio osmogodišnju školu radeći u štali i na polju kod jednog župnika. Kako vidite, nije lako bilo odrastati bez oca. 

A što se tiče moje potrage za ocem, na put za Rusiju odlučivao sam se nekoliko puta. Uspjelo mi je 2012. kad sam se upoznao s časnim sestrama karmelićankama iz Taganrog na Azovskom moru. One su mi dale gostoprimstvo i uz pomoć njih i župnika uspio sam doći do rijeke Dona.

U svemu su mi puno pomogle informacije moga tetka Ive Križanac, koji je bio u toj bitki kraj Meškova (danas Meškovskaja) i preživio je kao zarobljenik. Mjesni povjesničar Cvetnov mi je pokazao lokaciju masovnih grobnica u koje su bačeni hrvatski i talijanski vojnici. Talijani su uspjeli postaviti jedan stećak s natpisom: ‘Palim talijanskim vojnicima u zemlji Rusiji’. Kada sam ga pronašao, bio sam jako uzbuđen i do suza ganut”, ispričao je don Pavao.
dnevni-list.ba