U Bugojnu obilježena 33. obljetnica stradanja Hrvata
Na vrelom srpanjskom suncu, u tišini katoličkog gradskog groblja Sultanovići u Bugojnu, 27. srpnja 2026. godine ponovno su se susrele suze, sjećanja i tri desetljeća duga nepravda. U organizaciji Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a HB Bugojno, obilježena je 33. obljetnica stradanja i progona Hrvata iz ovoga grada. Dok se pred Sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu vodi povijesni proces protiv vojnih i političkih lidera Armije BiH, bugojanske obitelji i dalje traže ono najvrijednije – kosti svojih najmilijih.
Svijeće i cvijeće u Sultanovićima i poruka iz crkve sv. Ante
Program komemoracije započeo je u 10:00 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Središnjem spomen-obilježju na Sultanovićima. Pred spomen obilježjem okupila su se izaslanstva obitelji ubijenih, zatočenih i nestalih branitelja, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, hrvatski politički dužnosnici u BiH, izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske na čelu s Veleposlanikom Ivanom Sabolićem te Ministarstva obrane BiH.
Molitvu opijela za sve stradale predmolio je bugojanski župni vikar fra Drago Blažević.
Središnji duhovni dio komemoracije nastavljen je u 11:00 sati u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog, gdje je služena sveta misa zadušnica.
Misno slavlje predvodio je fra Drago Blažević koji je tijekom propovijedi poslao poruku: „Dali su svoje živote za nas. Dali su živote za našu domovinu, za našu slobodu, ali prije svega otišli su Njemu, dragome Bogu u zagrljaj. Te riječi u Bibliji ne stoje samo onako. Te riječi nije Isus izgovorio samo onako. To su riječi koje opisuju srž naše vjere. Položiti je život za prijatelje svoje. One su vrhunac Isusova govora na Posljednjoj večeri. To su riječi s kojima Isus opisuje samu bit Boga i Božje prisutnosti. Bog je ljubav. Isus govori ne o površnoj ljubavi, ne o onoj ljubavi koja je daleko, nego o ljubavi koja se dokazuje djelom ljubavi koja se dokazuje i manje i više, već žrtvom za svoga bližnjega za drugoga čovjeka. Upravo u tom biblijskom svjetlu moramo promatrati. Treba promatrati žrtvu naših poginulih i nestalih branitelja. Oni nisu bili ljudi koji su tražili smrt, već ljudi koji su toliko voljeli svoje bližnje svoje obitelji, svoje prijatelje, ovaj ovdje zavičaj i da su tu ljubav stavili ispred vlastite sigurnosti, a na kraju krajeva ispred vlastitih života.“
Kronika egzodusa: Grad iz kojeg je nestao cijeli jedan narod
Ratni srpanj 1993. godine zauvijek je promijenio demografsku i povijesnu sliku Bugojna. Pod naletom postrojbi Armije BiH, na ovom je području provedeno sustavno etničko čišćenje. Iz svojih je domova u svega nekoliko tjedana prisilno protjeran gotovo cjelokupan hrvatski korpus, odnosno oko 15 tisuća Hrvata. U napadima i logorima ubijeno je više od 300 Hrvata, uključujući civile, starce i djecu.
Bugojno je postalo općina s najvećim brojem zatočeničkih centara pod kontrolom Armije BiH. Kroz podrume, banke, škole i garaže prošlo je oko 2.000 Hrvata. Najzloglasniji je bio koncentracijski logor na stadionu NK Iskra, gdje je 294 logoraša provelo osam mjeseci proživljavajući svakodnevne torture.
Tko su nestali uglednici?
Najteža i najbolnija rana bugojanskih Hrvata ostaje sudbina “skupine uglednika” – političkih i vojnih dužnosnika HVO-a koji su u ljeto i jesen 1993. godine nasilno izdvojeni iz logora i odvedeni u nepoznato. Iako su u ljeto 2020. godine na Rostovu slučajno ekshumirani posmrtni ostaci četvorice uglednika (Zoran Galić, Frano Jezidžić, Ante Markulj i Dragan Miličević), obitelji još uvijek tragaju za preostalih 15 tijela s prve liste.
Popis imena bugojanskih Hrvata čije kosti bošnjačke ratne vlasti i dalje skrivaju:
- Branko Crnjak
- Niko Džaja
- Dragan Erkapić
- Jadranko Gvozden
- Frano Ivković
- Zdravko Juričić
- Dražen Kapetanović
- Perica Kovačević
- Marijan Lovrinović
- Jozo Mamić
- Željko Palinić
- Mihovil Strujić
- Mario Subašić
- Stipo Vilić
- Marko Bartulović (odveden u odvojenoj skupini)
Sudski proces “Mlaćo i Cikotić”: Hoće li se srušiti zid šutnje?
Ovogodišnja komemoracija održava se u ključnim trenucima sudskog procesa pred Sudom BiH u Sarajevu, gdje se napokon sudi kreatorima bugojanskog pakla – Dževadu Mlaći (predsjedniku Ratnog predsjedništva Bugojna) i Selmi Cikotiću (zapovjedniku Operativne grupe Zapad Armije BiH).
Optužnica ih tereti za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika. Ključni dokaz Tužiteljstva BiH je autentični ratni dnevnik Dževada Mlaće, u kojem je vlastitom rukom zapisao monstruoznu zapovijed: “HVO legalno uništiti, a ekstremni dio tajno likvidirati.” Cikotić se tereti da je, unatoč saznanjima, propustio spriječiti i kazniti zločine te da je odobrio odvođenje logorovanih Hrvata na prve crte bojišnice gdje su služili kao živi štit i prisilna radna snaga.
Suđenje je trenutačno u fazi u kojoj Tužiteljstvo privodi kraju izvođenje svojih materijalnih dokaza i potresnih svjedočanstava preživjelih logoraša.
Dijana Strujić, supruga Mihovila Strujića, nasilno odvedenog iz logora, iznosi potresno svjedočanstvo o dugogodišnjoj potrazi za posmrtnim ostacima svog supruga i drugih nestalih osoba. Njezin fokus je na pravosudnom procesu koji je u tijeku te na emocionalnom teretu koji obitelji nose desetljećima nakon završetka sukoba.
„Traje to već previše dugo. Emocije svaki put prorade na ovakve dane, na devetnaesti treći kad je izlazak logoraša iz logora. Znači, moj muž je bio logoraš. On je odveden iz logora nakon tri mjeseca, što je meni pomalo onako bilo čudno. Znači, nisu oni odvedeni tijekom rata, nisu nestali tijekom rata. Odvedeni su kad su završeni svi sukobi. Znači, napravljen je veliki zločin. Ja još uvijek ne znam za njega, ne znamo za njih još petnaest. Ne znamo za trinaest civila, što je jako bitno. Proces protiv Džama Mlaće i Selme Cikotića je u tijeku. Ja idem na svako ročište. Mislim da je tužiteljstvo završilo svoj dio posla. Sad ide obrana i ja se bojim da, sad kad krene postupak obrane da će to ipak trajati malo duže, da će se to odugovlačit. Obitelji nemaju ništa od toga što će netko biti osuđen ako mi ne dobijemo informacije gdje su posmrtni ostaci naših odvedenih i likvidiranih.“
Svjedočanstvo Dijane Strujić ukazuje na to da pravda u ovom slučaju nije samo zakonska kategorija, već duboko ljudska potreba za istinom o sudbini nestalih. Dok se sudski proces nastavlja, primarni cilj obitelji ostaje pronalazak posmrtnih ostataka kako bi se dostojno oprostili od svojih žrtava.
