U dobrom društvu: Josip Mlakić, pisac našeg doba

Oduvijek sam mnogo čitao, te me to na neki način odredilo. Treba zaboraviti radionice za kreativno pisanje, ako se istovremeno ne čita. Oduvijek sam volio film, kao i književnost, ali film koji je ujedno i umjetničko djelo. Mladi sve manje čitaju, to je nažalost činjenica, a jedan od uzroka je, zasigurno, program školske lektire koji je arhaičan i pretrpan knjigama koje su zanimljive još jedino povjesničarima književnosti i lingvistima. Nažalost, danas je sve podložno najrigidnijim relativizacijama.

Tko to danas u BiH ima moralni kredibilitet da se na drugog nabacuje kamenom? Ne postoji takav, a kamenje, svejedno, leti oko naših glava.  

Josip Mlakić je suvremeni pisac ili kako ga već mnogi smatraju Andrićem našeg doba. Živi i radu u Uskoplju. Do sada je napisao  deset romana, nekoliko zbirki priča, te jednu zbirke pjesama. Mlakić  se bavi i  scenarističkim poslom. Dosada su prema njegovim scenarijima snimljena tri dugometražna i jedan kratkometražni igrani film. Najpoznatiji od njih je “Živi i mrtvi” iz 2007. čiji je veći dio snimljen na lokacijama oko Uskoplja i Rame. Trenutno su u tijeku pripreme za snimanje četvrtog dugometražnog filma po Mlakićevu scenariju koji će se snimati na lokacijama oko Mostara i u samom gradu. Film se zove “Mrtve ribe plivaju na leđima”, a redatelj je ponovo Kristijan Milić. Prema Mlakićevu mišljenju i mišljenju mnogih,  Kristijan Milić  je najbolji hrvatski redatelj u ovom trenutku. Milić je režirao i Mlakićeve „Žive i mrtve“.

RV: Kako ste započeli pisati i što je utjecalo na Vaš početak?

MLAKIĆ: Pisanjem sam počeo za vrijeme studija osamdesetih godina i to je došlo nekako samo po sebi. U to vrijeme napisao sam desetak priča i započeo rad na jednom žanrovskom romanu, krimiću, jer volim tu vrstu literature. Tu mislim na ozbiljne autore koji su isključivo pisali u tom ključu, poput Raymonda Chandlera, Dashiella Hammetta, Elmorea Leonarda, Rossa Macdonalda, Georgesa Simenona, Jamesa Ellroya…. Svi ti moji početnički pokušaji uništeni su tijekom rata. Ostali su mi u kući koja je izgorjela.

Kažem, činilo mi se kako je pisanje došlo samo po sebi. Međutim nije tako: oduvijek sam mnogo čitao, te me to na neki način odredilo. Albert Camus je jednom izjavio “kako se cijeli život pripremao biti pisac, te da je do svoje trideset i pete godine isključivo čitao”. Znači na taj način se pripremao. I to je jedini mogući put. Drugi ne postoji. Treba zaboraviti radionice za kreativno pisanje, ako se istovremeno ne čita.

RV: Koje ste radove  do sada objavili?

MLAKIĆ: Dosada sam objavio 10 romana: Kad magle stanu (2000.), Obiteljska slika (2002.), Živi i mrtvi (2002.), Čuvari Mostova (2004.), Psi i klaunovi (2004), Tragom zmijske košuljice (2007), Ljudi koji su sadili drveće (2010.), Mrtve ribe plivaju na leđima (2011.), Planet Friedman (2012.), Svježe obojeno (2014.) i Božji gnjev (2015.), zatim tri zbirke priča: Puževa kućica (1997.), Odraz u vodi (2002.) i Ponoćno sivo (2004.), te zbirku pjesama Oči androida (2004.) Uz to, romani su mi prevedeni na desetak stranih jezika, što mi je jako važno.

Također, ove godine bit će izvedena moja prva drama. Radi se o drami “Mrtve ribe plivaju na leđima”, koju sam prilagodio prema scenariju filma. Drama će se izvesti koncem svibnja ove godine u HNK Mostar, a redateljica je Tanja Miletić Oručević. Pored glumaca HNK Mostar, u drami će sudjelovati glumci iz mostarskog i zeničkog Narodnog pozorišta, što mi je izuzetno drago.

 RV: Koje djelo Vam je  najdraže te koje ste nagrade do sada dobili?

MLAKIĆ: Dobio sam cijeli niz nagrada, pa ih ne bih ovdje posebno navodio. Izdvojit ću tek jednu: nagradu koja je u Hrvatskoj imala najdužu tradiciju, nagrada Ivan Goran Kovačić koju sam dobio za svoj roman “Tragom zmijske košuljice” 2007. Nažalost, ta nagrada je prije nekoliko godina ugašena, iako su je svojevremeno dobivala najveća književna imena iz regije poput Krleže, Andrića, Ranka Marinkovića, Meše Selimovića, Slobodana Novaka, Danila Kiša, Mirka Kovača… Baciti u vodu jedan takav književni kapital, čisti je idiotizam. To je napravila Vlada Zorana Milanovića, gašenjem Vjesnika koji ju je dodjeljivao, ugasili su i tu nagradu.

Kada bih morao birati između svojih knjiga najdražu, ja ću ipak reći meni najvažniju, odlučio bih se za roman “Mrtve ribe plivaju na leđima” koji je, za razliku od mojih ostalih knjiga, prošao gotovo nezapaženo.

RV: Za koje filmove ste pisali scenarije te koje je Vaše mišljenje o filmu kao umjetnosti?

MLAKIĆ: Dosada su prema mojim scenarijima, da ponovim, snimljena tri dugometražna igrana filma i jedan kratkometražni. Od dugometražnih tu su “Živi i mrtvi” Kristijana Milića, “Most na kraju svijeta” Branka Ištvančića i “Imena višnje” Branka Schmidta. Kratki film “Ponoćno sivo” po motivima iz jedne moje priče snimio je Branko Ištvančić. Također, surađivao sam na scenariju filma “Tu” Zrinka Ogreste.

 Oduvijek sam volio film, kao i književnost, ali film koji je ujedno i umjetničko djelo. Nikada nisam bio zaljubljenik u holivudske blockbustere, danas pogotovo. Zapravo ih i ne gledam. Volim filmove Jima Jarmuscha, braće Coen, Akkija Kaurismakija, Andreja Tarkovskog, Wima Wendersa, Kristofa Kieslowskog, Andreja Zvjaginčeva, Quentina Tarantina, Alejandra Inarritija, Bele Tarra… Posljednjih godina, također, iznimno mi je zanimljiv hrvatski film čija kinematografija odskače u odnosu na regiju. Preporučit ću nekoliko naslova koje svakako treba pogledati: “Kosac” Zvonimira Jurića, “Broj 55” Kristijana Milića, “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, Schmidtove “Metastaze”, sve filmove Zrinka Ogreste… Ili jedan srpski film koji me oduševio, radi se o filmu “Ničije dete” Vuka Ršumovića. U javnosti se često govori o krizi knjige, međutim možemo govoriti u istom kontekstu i o krizi filma, odnosno gledanosti. Tu je ključni problem bogata i moćna filmska mašinerija koja u prvi plan gura isključivo komercijalne, holivudske sadržaje. Po ovom pitanju dobar je primjer Francuske koja je zakonom propisala udio francuskog filma u kinima, tako da Francuska upravo zbog toga ima jako živu kinematografiju.  

 RV: Mladi danas sve manje i manje čitaju. Što mislite u čemu je problem, treba li i kako to promijeniti?

MLAKIĆ: Da, mladi sve manje čitaju, to je nažalost činjenica, a jedan od uzroka je zasigurno program školske lektire koji je arhaičan i pretrpan knjigama koje su zanimljive još jedino povjesničarima književnosti i lingvistima. Tjerati djecu da u 21. stoljeću čitaju Zoranićeve “Planine” ili Marka Marulića, primjerice, meni je neprihvatljivo. Upoznati se s njihovim djelom preko kraćih ulomaka, to je u redu i sasvim dovoljno. A inzistirati na njima, to je plašenje djece knjigom, a ne treba smetnuti s uma da je školska lektira mnogoj djeci jedino što pročitaju u životu. Bi li se taj broj smanjio s programom lektire koji je prilagođen suvremenom dobu? Uvjeren sam da bi.

Tu postoji još jedan problem: autonomno mijenjanje programa školske lektire nije moguće zbog uvođenja Državne mature u Republici Hrvatskoj gdje mnogo naše djece odlazi studirati. Znači taj proces bi se morao odvijati usporedo s Hrvatskom, jer bi u suprotnom naša djeca bila u inferiornom položaju u odnosu na onu iz Hrvatske prilikom polaganja Državne mature.

Program lektire trebalo bi pomno osmisliti, i to s težištem na suvremenu književnost. To je jedini način da se kod djece popularizira književnost. Primjerice znam kako je Selingerov “Lovac u žitu”, jedan veliki roman,  koji je u programu lektire za srednju školu,  jako dobro prihvaćen kod djece. Na sličnu literaturu mislim.

Ne znam kakva je situacija po ovom pitanju u drugim zemljama, proučava li se igdje kao u Hrvatskoj, a i u školama na hrvatskom jeziku u BiH, zastarjela, arhaična književna tradicija, koja naravno ima ogromnu vrijednost. Međutim s tim knjigama kao obveznom lektirom, svi su na gubitku. Marulića treba prepustiti jezičnim i književnim stručnjacima, a ne djeci srednjoškolske dobi kojima je njihov jezik gotovo nerazumljiv.

RV: Knjiga ili internet? Koliko ovo drugo, internet, utječe na prvo?

MLAKIĆ: Klasičnoj knjizi se već dugo, više od deset godina, pojavom elektronske knjige, odnosno standardizacijom dva najvažnija formata, Kindleovog azw3 i univerzalnog epub formata, predviđa propast.  Te pesimistične priče, bez obzira što se neprestano recikliraju, pokazale su se manje više neosnovanim. Čak je po svjetskim statistikama prvi put prošle godine pao udio elektronske knjige u odnosu na klasičnu. I sam sam, nakon beskrajne skepse, prošle godine nabavio Amazonov Kindle (čitač elektronskih knjiga) i uvjerio se kako elektronska knjiga ne isključuje onu klasičnu i obratno. Sasvim se lijepo nadopunjuju.

Međutim, internet kao medij na kojemu prevladavaju trivijalni sadržaji ključan je za današnju krizu čitanja. Drugim riječima, većina ljudi će se prije opredijeliti za trivijalije s interneta nego li za knjigu. Sličan sadržaj na neki način zatupljuje i ulazimo u jedan ukleti krug iz kojeg je teško izići. Trivijalni i beskorisni sadržaji danas imaju prednost u odnosu na kompleksne svjetove koje nam nudi dobra literatura. Međutim, knjiga će unatoč svemu, uvjeren sam, opstati. Postoji ona izreka, koja je postala neko opće mjesto, “kako dobra knjiga uvijek nađe put do čitatelja”.

RV: Naše okruženje danas?

MLAKIĆ: To je jedno jako kompleksno pitanje. Pokušat ću odgovoriti na njega primjerom iz susjedne Hrvatske koji je simptomatičan za vrijeme u kojem živimo. Tomislav Karamarko, predsjednik hrvatskog HDZ-a i potpredsjednik Vlade, znači jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, nedavno je povodom iznuđene ostavke ministra Mije Crnoje kojemu su novinari za vrlo kratko vrijeme iskopali gomilu prljavog veša, braneći Crnoju, izjavio kako je “moralno-nemoralno relativna stvar”. To je jedna strahovito opasna izjava, jer su etički kriteriji posljednja linija obrane jednog civiliziranog društva. Nažalost danas je sve podložno najrigidnijim relativizacijama. Čak i Crkva u Hrvatskoj u čijim je temeljnim učenjima ugrađen moralni kodeks na kojem je nastala današnja zapadna civilizacija olako prelazi preko sličnih relativizacija, čak ih i generira. Primjerice, “našima” je sve dopušteno, dok se druge s nepodnošljivom lakoćom etiketira i antagonizira. Ona biblijska o “trnu u vlastitom oku” previđa po principu svijetle mrlje. A to je jedan od ključnih moralnih kriterija, po kojima uvijek trebamo krenuti od sebe.  Ili ona druga, slična, također biblijska, zapravo se radi o Isusovim riječima iz Evanđelja: “Tko je bez grijeha, nek prvi baci kamen!” Tko to danas u BiH ima moralni kredibilitet da se na drugog nabacuje kamenom? Ne postoji takav, a kamenje, svejedno, leti oko naših glava.