Učenice Srednje škole Prozor, Martina Škarica i Marija Stojanović osvojile drugo i treće mjesto na natječaju za mlade pjesnike

Martina Škarica i Marija Stojanović, učenice Srednje škole Prozor sudjelovale su na natječaju za mlade pjesnike Književna nagrada „Ilija Ladin“.  Natječaj je bio otvoren do 15. rujna 2019. godine. Po završetku natječaja Organizacijski odbor je odabrao najbolje pjesme.

Drugu nagradu je osvojila Martina Škarica, učenica trećeg razreda opće gimnazije, a treća nagrada je pripala Mariji Stojanović, učenici četvrtog razreda opće gimnazije. Ove dvije vrijedne učenice su u školi aktivne, ali i u izvanškolskim aktivnostima što potvrđuju svojim odličnim uspjehom.

Pročitajte pjesme za koje su nagrađene:

Martina Škarica

 

ODLAZAK

 

UZ MIRNU LUKU KROZ TIŠINU

HODAM JA.

UMORAN OD OVOG` SVIJETA

SAD` KROZ PUSTINJU ŽELIO BIH PROĆI JA.

POGLEDAM SVOJ SAN,

VIDJEH DA NEMA SVJETLA

DA GA OVDJE OSTAVRIM JA.

UZ MORA ŠUM, SJEDOH I RAZMIŠLJAH

O ODLASKU SAD.

OSTATI ILI PAK OTIĆI

TEŠKO JE ZA ODLUČITI.

SJEDIM SAM I ČEKAM VAL

DA ME POVEDE U DRUGI KRAJ.

IZGUBIH LJUBAV U OVOM KRAJU, A ZA NOVU

NEMAM OVDJE NADU.

AKO TREBAM KROZ PUSTINJU PROĆI, ŽEDAN I SAM

ZA LJUBAV I SREĆU NOVU

PAKUJEM STVARI ODMAH SAD.

MORE MOJE TEBE ĆU I DALJE ČEKATI JA

S` RAZLOGOM SAD` OTPUTOVAH TAM`.

UŽURBANI VAL

 

Osta sam,

Daleko od talasa,

Gdje mi svaki val

Ukrade pola sna.

Zašto s tugom

Moram koračat ja,

Zar nije ljepše

Osmijeh nabaciti svaki dan.

Bistro i čisto,

Kao svaka suza

Koja pade niz obraz naš.

More plavo i veličanstveno

Zar u tebe trebam se ugledat ja?

Uz užurbani val,

Što puče u svaki kamen

Na obali tam`

I tako milijun puta

Jer te nije briga

Što narod priča tam`.

Možda bih ja trebao

Da se odmaknem od tuge ove,

Pa da pucam od sreće kao ti od kamen bjesnoće.

 

 

Marija Stojanović

 

DAJTE MI SUTRA…

Saznala sam danas da je brat ubio brata, hladno, okrutno, bešćutno.
Saznala sam opet da kradu i lažu
svakog dana, bez konca i kraja.
Saznala sam da su ubili djecu malu,
dok su jos tražili majku blagu.
Saznala sam opet da se ratuje stalno,
stavljajući u ruku pušku, bez osjećaja pravog.
Saznala sam samo stvari loše,
uši nikada ne čule ništa bolje.
Oh, kada ću saznati da je brat poljubio brata, žarko i bez imalo straha.
Da ljudi sada samo osmijehe kradu,
oh, kada ću čuti riječ blagu?
Kada ću saznati da djeca skaču po livadi, da trče želeći pobjeći majčici?
Oh, kada će mi reći da rat napokon je stao, da sada vlada mir i ljubav samo.
Želim čuti samo dobre riječi jer nisam više hrabra živjeti u tamnoj, hladnoj bijedi.
Dajte mi sutra da saznam da je sve dobro, da napokon svijet se iz sna budi i da konačno ljudi žele biti pravi ljudi!

 

 

TA OLUJA

Oluja dolazi…
Ona uvijek dolazi…
Tako snažna, oštra, britka,
nemilosrdna, tako plitka.
I ona dođe…
Nađe nas mrtve, izranjene
i odnese nas na počivalište.
Pušu vjetrovi, lome se ruke,
a ona ode, daleko, iza gore.
Oluja dolazi…
Nalazi nas vesele, pune života,
u kolotečini svakodnevnice.
Netko je umoran, netko i nije,
ali ona dođe, kasnije ili prije.
Nestane nam traga, nema nas više,
a vjetar struji, još čudnije, još tiše.
Nemilosrdno otkida posljednje kapi,
kida uspomene, tko da ih vrati?
A oluja dolazi…
Osjećam je sada, dok mi prilazi tiho,
maše rukama, zvjerski i milo.
Kalja mi obraz, odnosi milinu,
unosi hladnoću i bezvrijednu tminu.
A ja je hvatam za vrat i bacam daleko,
dok se koprca bez života, bez nade,
odlazi oluja i odnosi svoje tajne.