Udruga gluhih iz Innsbrucka u posjetu Rami, oduševljeni ljudima, prirodom i hranom
Put nas još jednom odvodi do ljubunačke oaze mira kod obitelji Jurić. Mjesto je ovo za koje biste rekli da odlazite tek uslijed kakvog detoura, ali to upravo jest i smisao ovog mjesta. Odlično je ovo mjesto za one koji uz prijatelje ili obitelj žele pobjeći od vreve urbanih mjesta ili stresa.
Vrijedna domaćica Ane na Vodenici Jurić ovih je dana ugostila grupu turista iz Udruge za gluhe iz Innsbrucka s njihovom voditeljicom putovanja Josipom Karačom. Grupa je ovo koja već nekoliko dana boravi u Rami, puni dojmova upravo su se vratili iz Donje Vasti iz koje su se laganom pješačkom rutom uspeli na obližnju Stupicu, a zatim i posjetili muzej starina Kate Karače. Obišli su i neizostavni Šćit gdje ih je u Franjevačkom samostanu Rama-Šćit ugostio fra Mijo Džolan. Nedjelju su proveli u Uzdolu, obišli Memorijalni centar i arheološko nalazište Gradac.
Josipa Karača ovom nam je prigodom pomogla da uz pomoć znakovnog jezika razgovaramo s Irmgard Hammer koja nam je predstavila sebe i svojih osam prijatelja s kojima je posjetila Ramu. Irmgard smo upitali, otkud to njih u Rami.
“Došli smo u petak. Prvo smo bili u Zagrebu. Kad smo tamo završili, nastavili smo put u Rami. Odavno već znam da je postojao rat u Bosni i Hercegovini. Znam o tome, ali ne puno. Josipa je sa mnom počela raditi prije deset godina. Kao kolegicu u uredu sam je uvijek pitala što ona misli o ratu, zašto se dogodio, zatim kakva vam je kultura, čime se bavite, kakva vam je gastronomija. Kako je u Bosni i Hercegovini”, pokretom ruku i mimikom nam je pokazala Irmgard, a zatim nam Josipa prenijela u govorni jezik.
Foto: Irmgard s prijateljima (u sredini)
Sve krenulo od pisma
Josipa bi često iz Rame radnoj kolegici Irmgard u Austriju nosila pape koje je plela njena mama Kata, neke sitnice i slično. U Irmgard se tada probudila želja da s Josipom dogovore dolazak u Ramu.
“U Udruzi za gluhe u Innsbrucku uvijek pravimo neke izleze. Razgovarali smo o Zagrebu, pa odgađali i slično. Ovo su tu danas sa mnom sve moji gluhi prijatelji. Jednog dana su poštom dobili pismo. Bio mi je poznat rukopis, ali mi opet nije bilo jasno od kuda je stiglo. Onda sam vidjela da je to napisala Josipa. To je bila pozivnica od Josipe i njezine sestre Anđe. Unutra je bio letak za kulturno putovanje u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu za mene i moje prijatelje. S programom i datumima i napomenom da se javimo u roku od mjesec dana hoćemo li ili ne. Bez konzultacija s muže odmah sam rekla: ‘Ja sam za, idemo odmah!’ Tako se dogodilo da smo došli ovdje”, pojašnjava nam Irmgard.
Rat neizostavna tema
Jedna od tema ovog putovanja bio je i rat, tema je to koju su spominjali u Sarajevu, ali i u Uzdolu tijekom posjeta Memorijalnom centru.
“Josipa mi je puno govorila o masakru u Uzdolu. To mi je bilo uvijek nešto što nisam mogla razumjeti. Pogotovo što je blizu njoj, njezinom srcu i obitelji. Upravo smo u nedjelju bili u crkvi. Vidjeli smo križ s imenima 41 žrtve. Meni je to bilo nepojmljivo, i danas mi je nepojmljivo. Ne mogu vjerovati, nevjerojatno je da se jedna takva tragedija dogodi. Uvijek sam htjela posjetiti i Muzej genocida u Sarajevu, gdje smo bili jučer. Prolazili smo kroz muzej, vrlo je emotivno bilo. Bilo je strašno vidjeti te fotografije i eksponate. Mi nismo mogli razumjeti zašto se dogodio rat. Aha, vjerojatno su tu bili politički i vjerski razlozi koji su se upleli i slično. Ali, sada mi je nekako sve jasnije zašto se rat dogodio”, pokazuje Irmgard.
Od Stupice do samostana
“U svakom slučaju ću sa sobom ponijeti to kako su ljudi ljubazni. Na svim mjestima koja smo posjećivali. Na primjer obitelj Jurić kod kojih ovdje boravimo. Ljudi gdje smo na primjer bili u kupovini, jako su ljubazni. Također, jako mi se sviđa priroda, to je nešto što nismo znali. Bili smo na Ramskom jezeru i u samostanu. Sveukupno jako lijepo. Jelo je jaaaaako dobro, zaljubljena sam u jelo”, pojašnjava Irmgard te u šali znakovnim jezikom pokazuje Josipi koja govori: “I naravno i šljiva. Jako je dobra i to nam se isto jako svidjelo.”
Irmgardin prijatelj Martin dodaje: “Danas je bilo jako lijepo kako smo hodali preko brežuljaka i išli izvan sela. Dospjeli smo na Stupicu, što je bilo jako lijepo kad smo pogledali niz Volujak. Tamo smo bili s Josipinim susjedom Lukom. On nas je vodio i pričao nam što je on doživio tijekom rata s minama i kako je sve funkcioniralo.”
“Također, ne možemo vjerovati što je sve napravila Josipina mama, sve te ručne radove u muzeju i da uopće postoji muzej u jednom tako malom mjestu. To je zaista nešto veliko, moje srce je puno nakon onoga što sam vidjela kod Kate”, dodala je Andrea, Irmgardinih prijateljica.
Gostoprimstvo i lijepa priroda
Naravno, teško je uspoređivati Austriju i BIH, ali pitali smo Irmgard imaju li kakvih sličnosti ove dvije zemlje, posjeduje li BIH turistički potencijal, ali jesu li ona i njezini prijatelji dobili razlog da ponovno posjete Ramu.
“Zašto se ne bi ovdje mogao razviti turizam. Austrija i BIH naravno nisu iste. U Austriji ima previše turista, ovdje mi je tako lijepo, ugodno i mirno. Mogu se isključiti iz svijeta u kojem se nalazim svaki dan. Priroda je lijepa. Mogu zamisliti da dođem ovdje ponovno i vozim bicikl i prođem nekim rutama i vidim nešto što još nisam vidjela. Kultura i govor je drugačiji. Vidjeli smo što se sve dogodili u BIH i mislim da bi se puno više o tome trebalo govoriti izvan zemlje”, pojašnjava Irmgard te dodaje: “Treba vidjeti kako su ljudi gostoprimljivi, kao su ljudi prijateljski nastrojeni i srdačni. Daju sve od sebe.”
Svakako nas je zanimalo kako zapravo izgleda putovanje gluhih osoba, susreću li se s nekim izazovima i problemima.
“Mislim da je to u cijelom svijetu jednako. Osobe koje čuju vide gluhu osobu i automatski ne znaju kako bi komunicirali. Ja kao gluha osoba, u svakom slučaju, moram napraviti prvi korak. Jako je bitno da se pokazuje prstima ili da se služimo nekih tehnološkim sredstvima. Neke stvari prevedemo putem telefona i aplikacija”, pojašnjava Irmgard, koja je trenutno zamjenica predsjednice Saveza za gluhe u Tirolu.
Irmgard je zadužena kako bi se uklonile sve barijere koje postoje za gluhe osobe. Također Irmgard radi na projektu KommBi, kroz koji se gluhim i nagluhim, mladim i odraslim osobama, od 15 godina do mirovine nude razne obuke i kursevi.
Nakon kratkog razgovora domaćin Slavko odveo je goste do mlina, pokazao im proces stvaranja brašna i upoznao ih s domaćim proizvodima koji izlaze iz ovog imanja.
Dolaskom na Vodenicu Jurić uvijek vas dočeka nešto novo, vrijedne ruke neprestano uređuju prostor. Tu su trenutno dvije vikendice, terasa s prostorom za sač, kuhinja, mlin i ogromno dvorište s klupama i sadržajem za djecu. Ane kaže da svoje goste nakon što dođu ostavljaju potpuno samostalne i same kako bi uživali u svom miru. Ne smeta joj ako ujutro pak prošetaju do obližnjeg plastenika ili bašte i uberu nešto za doručak.
Bogata ponuda domaćih proizvoda
Ane i Slavko mnogima su poznati po bogato uređenim štandovima na raznim sajmovima i događajima. Veliki je broj proizvoda koje nude, a dok razgovaramo s Anom, pred vodenicu upravo dolaze gosti koji bi ponešto od toga i kupili.
“Imamo raznovrsne rakije i likere. Zatim, tu su voće i povrće, kreme i melemi. Raznih džemova, salata, brašna. Ovdje se uvijek može kupiti brašno ili samljeti. Gostima uvijek nađemo neki poklon, mislim da nitko nije otišao odavde da nismo nešto poklonili”, govori Ane, a tako je bilo i večeras kada je gostima iz Austrije pripremila nekoliko domaćih vlastitih proizvoda.
Uz mnogo rada, planova uvijek ima
Oko vikendica i mlina uvijek je uredno pokošeno, Ane i Slavko su izgradili četiri mosta kako bi se u šetnji moglo prelaziti Riku. Ane nam u šali govori kako ima velike planove, ali ništa neće unaprijed govoriti, ali svakako će biti novosti uskoro.
Na vodenicu dolaze gosti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Austrije i Njemačke. Anu i Slavka često posjećuju prijatelji i rođaci, koji potom drugima preporuče dolazak u Ljubunce. Najčešće se dolazi u grupama ili obiteljski, jer u jednoj vikendici može boraviti šest osoba. “Dolaze ljudi ne znam više sve od kuda. Dolazili su i sa šatorima. Mi im iznajmimo vikendice, ali oni uživaju u šatorima. Prošle godine smo imali posjet iz Australije koja je okupila i dovela rodbinu sa svih strana, Prozora, Bugojna, Trogira. Kaže da im je u šali rekla da tako blizu ne znaju što imaju, a ona u Australiji vidjela na internetu”, govori nam Ane.
Ane kaže da za one koji rade i koji su navikli raditi, turizmom se mogu baviti i u Rami. Ono što njoj nedostaje i što bi voljela da postoji je ramski dućan, koji bi posjetiteljima i žiteljima Rame nudio domaće proizvode. Također, smatra da bi bilo dobro da za posjetitelje u gradu postoji Info pult gdje bi se mogli raspitati što sve mogu vidjeti u Rami i osjetiti, kako Ane kaže, izvrsno gostoprimstvo Ramaca.
