Uništili smo svu domaću industriju i proizvodnju ali smo zato otjerali sve investitore

Propast nekadašnjih giganata, sve veći broj blokiranih računa gospodarskih subjekata, stotine tisuće onih koji su otišli i prirodni priraštaj u “debelom minusu”, nepravda, socijalna isključenost, korupcija i nepotizam, partitokracija samo su neki od “epiteta” koji “krase” današnju Bosnu i Hercegovinu.

Izlaza nažalost nema – s jedne strane zbog nesposobnih i nezainteresiranih vlasti ali i zbog činjenice da zemlja, a i svi u njoj, nikada nisu napravili istinski korak iz komunizma, odnosno socijalizma ka kapitalizmu. U liberalnim, kapitalističkim društvima također se događa da velike tvrtke propadaju, desetine tisuća ljudi ostane bez posla, ali uz određenu pomoć države u vidu subvencioniranja te tržišne “nevidljive ruke” otvore se druge mogućnosti, nove tvrtke i nove branše u kojima ti ljudi rade.

Pa tako je u zapadnom svijetu prosjek zadržavanja na jednom radnom mjestu oko sedam godina. Ali kako bi zemlja poput BiH zakoračila tomu nužne su joj što domaće što inozemne investicije, a da bi one došle nužna je ekonomska, pravna i politička sigurnost a kako bi to došlo potrebna nam je vlast koja će nas napokon uvesti u 21. stoljeće. Dakle, treba nam sve ono što nemamo.

Europsko dno

Kako je tomu tako svjedoče i podaci Direktorata za ekonomske i financijske poslove Europske komisije, koji je u Izvješću o programu ekonomskih reformi za zemlje zapadnog Balkana i Turske naveo – BiH zaostaje zbog političke nestabilnosti, slabe vladavine prava, kompleksne i fragmentirane regulative, prenapuhanog i neefikasnog javnog sektora, raširene korupcije i neformalnog vođenja politike, kao i velikog poreskog opterećenja na rad.

Među brojnim negativnim ocjenama, upozorenjima i ukazivanjima na nedostatke i neispunjene obaveze nalazi se i upozorenje kako su državna poduzeća neučinkovita i rastrošna, a da država u njih upumpava novac višestruko veći od dividendi koje izvlači iz udjela vlasništva.

Kada na to dodamo ocjene iz izvješća o Indeksu konkurentnosti, Doing Business, razini korupcije i mnoga druga, jasno je zbog čega nam svi govore kako smo samo geografski u Europi. I dok naši vlastodršci to ne razumiju, potencijali investitori svoje planove rade upravo na osnovu ovakvih izvješća, pa zbog toga od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma do dan danas gotovo da i nismo imali ozbiljniju investiciju.

Tako portal fDi Intelligence, specijalizirani servis Financial Timesa, navodi da je zapadni Balkan 2018. godine zabilježio najveći priliv greenfield izravnih inozemnih investicija u posljednjem desetljeću, od čak 9,36 milijardi dolara. Pojašnjenja radi, greenfield investicija ili greenfield ulaganje ekonomski je naziv kojim se označuje izravno inozemno ulaganje pri kojemu tvrtka započinje poslovanje u drugoj zemlji tako da infrastrukturu potrebnu za poslovanje izgrađuje iz temelja. Pojednostavljeno, radi se o ulaganju u nove kapacitete.

Svi rastu, BiH stagnira

U testu se nadalje dodaje kako je Srbija predvodila regiju prošle godine 2018. sa rekordnih 5,98 milijardi dolara inozemnih ulaganja u 105 greenfield projekta. Dodajmo kako je ova zemlja u prvih pet mjeseci 2019. privukla 1,2 milijarde eura izravnih inozemnih investicija.

– I dok je Srbija imala najveći udio (70 posto) u ukupnim greenfield projektima na zapadnom Balkanu u 2018., udio BiH je iznosio 11,6 posto, pri čemu je privukla četiri greenfield projekta manje nego godinu dana ranije, navodi se. Bilo što na ovo komentirati bilo bi suvišno. S druge strane, Crna Gora i dalje dobro “gura” jer je privukla rekordnih 11 greenfield projekta, Sjeverna Makedonija i Albanija su od lipnja 2018. do svibnja 2019. privukle 184,4 milijuna i 809,9 milijuna dolara greenfield investicija, pri čemu su Sjeverno Makedonci ostvarili rast od 200 posto, a Albanci od 80 posto u usporedbi sa istim razdobljem prethodne godine.

Ukoliko gledamo veličine zemalja, Srbija jeste svakako uvjerljivo najveća i ima najviše stanovnika (posljednji popis pokazao neto više od sedam milijuna), ali postavlja se pitanje kako Sjeverna Makedonija koja ima nešto više od dva milijuna ljudi (a imala je i velike političke peripetije) ili Crna Gora sa nešto više od 620 tisuća stanovnika po svemu su bolje od BiH. Te zemlje i njihova rukovodstva, uza sve probleme, “tranzicijske sindrome”, socijalističku ostavštinu i mnoga toga još ipak nešto i pokušavaju raditi, pokretati biznise, napredovati ka EU ili NATO-u. Naše vlasti to niti žele niti znaju.

/Izvor: Dnevni list/