VELIKI PIŠU VELIKO: Onaj 26 god. star članak o Uzdolu pisao je fra Ljubo Lucić

Tragom starog i nepotpisanog članka o Uzdolu, napisanog neposredno nakon samog pokolja u tom ramskom mjestu, došli smo i do imena autora. Uvodnik o Uzdolu 1993. napisao je pokojni fra Ljubo Lucić, saznajemo nakon podsjećanja na njegov tekst, a potvrdili su nam iz više izvora, ali i Svjetla riječi, gdje je članak i objavljen.

Fra Ljubo Lucić rodom je iz Rame, a bio je višegodišnji urednik lista Svjetlo riječi, točnije od 1985. – 1993., kada i nastaje tekst koji smo objavili. Tekst o pokolju na Uzdolu dobiva i dodatno na težini saznanjem da ga je pisao upravo Lucić, jer je kao sin tih krajeva sigurno razumijevao zločin bolje nego itko drugi u tim vremenima.

Smrt ga je iznenada zatekla u Zagrebu, 20. prosinca 1995., a pokopan je tri dana kasnije na groblju u selu Ripcima

Njegovo ime nosi galerija umjetničkih slika smještena u franjevačkom samostanu Šćit.

Lucić(1931.) je radio kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1961. do 1995. , a sudjelovao je i na mnogim znanstvenim skupovima, te posebnu ljubav njegovao prema rodnom kraju, proučavajući povijest i često pišući povijesne crtice iz prošlosti Rame, među kojima je i članak u publikaciji Selidba Ramljaka (Sarajevo, 1988.), izdanoj povodom 300. obljetnice prisilnog iseljenja Ramljaka u Cetinsku krajinu, godine 1687. Iz navedenog rada na određen način niče i njegovo iznimno važno djelo Rama kroz stoljeća, koje je završavao upravo u vrijeme.

Također, valja svakako spomenuti i njegov ratni dnevnik pod nazivom Između neba i granata – sarajevski dnevnik pisan u ratnom razdoblju od 1992-1995.

Potresno, objektivno i realno – veliko pišu veliki

U nekim dijelovima Lucić čak djeluje i proročanski, budući da srce, koje je vezao uz rodni kraj – vidi svevremenski:

„Zločin na Uzdolu granica je preko koje se zaista dalje ne može ići, iza koje se ne može šutjeti u ime bilo kakvih tobožnjih hrvatskih interesa i probitaka, a pogotovo ne u ime licemjerja hrvatskih informativnih glasila i hrvatske politike kojim se svi ovakvi zločini eksploatiraju“.

Članak iz ’93: Tko je kriv za zločin u Uzdolu?

Dogodio se još jedan u nizu stravičnih pokolja nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini koji su izvršile spodobe u uniformama tzv. Armije BiH. Grozota i najnovijega zločina ubija strahotom pomisli da akumulacija mržnje može ljudsko biće svesti do tako niske granice koja je i ispod razine divlje zvijeri.

Djeca, žene, starci i starice, ubijeni i izmasakrirani u krevetima, na spavanju, ili upucani u leđa dok su bježali niz put, strahotno su svjedočanstvo o ubojicama koji čak nisu ni zvijeri preobučene u ljudske likove, nego nešto još niže, nešto iz začaranoga svijeta zlih duhova ili bezličnih neživih robota.

Onaj tko takvim spodobama daje oružje u ruke i šalje ih u tobožnju obranu narodnih interesa zločinac je, bez dvojbe, veći i gori od njih samih. No, zločin na Uzdolu je ujedno  granica preko koje se zaista dalje ne može ići, iza koje se ne može šutjeti u ime bilo kakvih tobožnjih hrvatskih interesa i probitaka, a pogotovo ne u ime licemjerja hrvatskih informativnih glasila i hrvatske politike kojim se svi ovakvi zločini eksploatiraju.

Ne zna se, naime, što je stravičnije: ili besramna politikantska radost hrvatskih dopisnika iz svjetskih metropola kojom su popraćena izvješća o tome kako su zapadni mediji ipak zabilježili ovaj zločin i prokomentirali ga u korist Hrvata ili pak bezdušnost kojom hrvatska politika iznova iz pokolja nad nezaštićenim Hrvatima bezdušno pokušava iscijediti poene za sebe bučno usmjeravajući pozornost javnosti i očajne rodbine pobijenih isključivo na zločince.

Monstrumi koji su ubijali i djecu u krevetu jesu zločinci, ali hoće li se itko već upitati što su radili oni koji su dopustili da monstrumi pristupe djeci na spavanju?

Gdje je ta vojska koja brani hrvatski narod?

Gdje su zapovjednici iliti časnici koji organiziraju život u ratnoj zoni? Hoće li itko od njih odgovarati za propuste koji su omogućili da horda divljaka prodre u selo i pomori nejačad, žene i starce, pa čak i vojnike na spavanju? Neće, nitko neće odgovarati kao ni dosad jer svi propusti hrvatske politike u Bosni i Hercegovini uvijek imaju unaprijed spremno opravdanje, upakirano u parole.

Dovoljno je reći da su muslimanski zločinci bili brojniji i već je zločin na Uzdolu opravdan a savjest hrvatskih vođa, ako je uopće imaju, umirena.

A upitate li one koji su za dlaku izbjegli pokolj i, ni sami ne znajući kako, uspjeli pobjeći ispod noža, reći će vam da se selo Uzdol nalazi samo tri stotine metara od neprijateljskih linija; da usprkos tome nekoliko rovova na liniji nije bilo popunjeno(bili su prazni); da su upravo onuda ležerno i bahato zločinci prošli i ušli u selo; da su pucali i klali po selu dok su branitelji i dalje mirno sjedili u rovovima ne sluteći što im se iza leđa radi(pucnjava ih nije zbunjivala jer nedisciplinirani vojnici pucaju selom kad im padne na pamet!); da je u seoskoj školi spavala čitava smjena vojnika a pred zgradom nije bilo straže, da su se zločinci, odaslavši svoj kanibalski pir, bez većih gubitaka istim putem vratili, ostavivši poruku da će tako uskoro doći i u Prozor. I hoće, ako organizacija obrane bude i dalje ovako funkcionirala, ako disciplina među vojnicima i postrojbama i dalje bude na ovakvoj visini i ako i dalje nitko za to nikome ne bude polagao račune. Bit će još pokolja na radost dopisnika hrvatskih medija iz inozemstva i umirivanje savjesti hrvatskih političkih vođa. Samo, nakon kojega od njih će javnost postati svjesna da je i onaj tko zločin nije spriječio, a javio se da to hoće i može, također odgovoran za zločin? Na to ćemo, čini se, dugo još morati čekati. Do posljednjeg Hrvata u BiH, napisao je Lucić o zločinu na Uzdolu.

Podsjetimo, Župa Svetog Ivana Krstitelja Uzdol svake godine 14. rujna prisjeća se najmračnijeg dana svoje povijesti – kada su pripadnici Samostalnog prozorskog bataljona Armije BiH ubili 29 civila i 12 pripadnika HVO-a u tom selu. I premda se u kontekstu podsjećanja na zločin o Uzdolu svake godine piše, podsjetili smo kako se o Uzdolu u Svjetlu riječi pisalo izbliza – u rujnu 93.

Izvor: K.Perić/hercegovina.info