Vjeronauk u Rami
Vjerska pouka bila je sastavni dio pastoralne djelatnosti bosanskih franjevaca kroz povijest. Mnoga djela koja su oni pisali, bila su namijenjena upravo vjerskom odgoju bosanskog puka.
U Rami su od starine roditelji učili djecu kršćanski nauk, a svećenici su u korizmi i došašću provjeravali koliko su to mladi usvojili pa su ispitivali mladež. Oni koji ne bi znali nauka, ne bi dobili “cedulju”, a bez nje se nije moglo ispovjediti, što je u ono doba bila velika sramota. “Vratio ga pratar jer nije znao nauka”, govorilo se za takve. Neki su svećenici ostavili dubok trag u narodnoj duši i tradiciji po svome “tumačenju nauka”. Skupljali su djecu po kućama i po gumnima, poučavali i ispitivali. Neki su znali naći svojevrsne nagrade: sušeno voće ili lješnjake, što bi bilo slično današnjim bombonama ili čokoladama.
Kad se u Rami otvorila škola u zgradi samostana 1857. godine, uz ostale predmete predavao se i vjeronauk. U državnoj osnovnoj školi od 1899. godine normalno je predavan i vjeronauk. Mladi svećenici bili su katehete u školi na Šćitu i u Prozoru. Kad je otvorena škola u Kopčićima, i u njoj je predavan vjeronauk.
Kad je došao socijalizam, vjeronauk je otišao iz škole. Na početku je jedno vrijeme predavan, ali se od toga brzo odustalo. U Rami je uz šćitsku, otvorena škola u Rumbocima, Kovačevu Polju, Orašcu, Zvirnjači i Zahumu, ali vjeronauk se u njima nije predavao.
Da bi se koliko‑toliko nadoknadio manjak vjerske pouke, Nadbiskupski ordinarijt naredio je župnicima da pod nedjeljnom misom u crkvi vjernicima izlažu pojedine odsjeke nauka vjere. Bila je to katehizacija i djece i odraslih. Još se nekako održavao vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike. Međutim, i to je u Rami smetalo socijalističkim vlastima pa su pravili razne smicalice da onemoguće skupljanje djece oko crkve i svećenika. Svećenici nisu odustajali, iako ih je bilo vrlo malo, a k tome su bili zauzeti drugim poslovima, posebno opremanjem bolesnika, kojih je u poratno vrijeme bio popriličan broj, jer se svijet slabo hranio i živio u lošim uvjetima.
Ipak, svećenici nisu odustajali. Tražili su načina kako će skupljati mladež i učiti ih osnovne vjerske istine. Kad se situacija malo sredila, vjeronauk je održavan u iznajmljenim privatnim prostorijama. Te prostorije nisu imale ni najosnovnijih sredstava, ali djeca su oduševljeno dolazila. Fra Eduard Žilić našao je načina da se vjeronauk sistematski predaje po selima u kojima postoji škola. Iznajmljene su privatne kuće, a na Šćitu se vjeronauk predavao u donekle preuređenom starom samostanu koji je konačno ostao bez stanara.
Vjeronauk je naišao na veliki odjek kod kršćanskog ramskog puka. Sva su se djeca upisala i gotovo sva su dolazila na vjeronauk i oduševljeno pratila predavanje. “Ovo je kao stihija, sve vuče i nosi” govorio je tadašnji samostanski vikar i kapelan fra Trpimir Kaić koji je držao vjeronauk po selima, posebno na Orašcu.
Socijalistički odgojitelji smatrali su da će prosvjetiteljski djelovati u Rami dajući film Bakonja fra Brne napravljen prema romanu – pamfletu Sime Matavulja. Film je prikazivan u školama na Šćitu i u Rumbocima. Sav učinak bio je povećanje djece na vjeronauku. Sat iza filma na vjeronauk u Rumbocima došlo je 140 djece, a bilo je upisano 105. Za školsku djecu uvedena je posebna đačka misa “osmica” uz odgovarajuću propovijed, pjevanje i recitiranje mise. Vremenom se vjeronauk u Rami počinje sistematski predavati. Zalaganjem gvardijana fra Pave Kudića i župnog vikara fra Andrije Cvitanovića, kraj groblja u Ripcima, napravljena je 1983. godine posebna vjeronaučna dvorana da bi đaci iz obližnje osmogodišnje škole bez poteškoća mogli dolaziti na vjeronauk. U dvorani je otvorena i posudbena biblioteka, što se pokazalo posebno korisnim, jer se mladi na vrijeme odgajaju za kulturni rad.
/Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
