Vodi najsiromašniju općinu u BiH: Zbog ljubavi napustila posao u Novom Sadu, a sada brine o 300 ljudi

Prije dvije godine Jovana Marić je živjela u Vojvodini, imala solidan posao u Novom Sadu, putovala je i bezbrižno provodila djevojačke dane. A onda se sve okrenulo tumbe. Promijenila je prezime i adresu, napustila posao i preselila se na selo u drugoj državi. Tako su joj se, kaže, ostvarili snovi.

Ali, spletom okolnosti, Jovani Kureljušić (37), djevojački Marić, dogodilo se i nešto na šta nikad nije ni pomišljala: postala je zamjenica načelnika opštine. U stvari, u posljednjih nekoliko mjeseci, Jovana vodi malu i siromašnu općinu Kupres u Republici Srpskoj. Nije to lak posao, a ona ga radi volonterski. Nije zaposlena u općinskoj upravi, prima samo naknadu od 300 KM mjesečno.

“Nažalost, načelnik opštine Gojko Šebez je doživio težak moždani udar, pa nije u mogućnosti da obavlja dužnost. Otkad je on na bolovanju, ja ga zamjenjujem. Nemam iskustva, nikad se nisam bavila politikom, niti javnom upravom, ali snalazim se nekako”, kaže Jovana.

Snalazi se prilično dobro

Potrudila se da Kupres RS, ruralna općina koju čini nekoliko planinskih sela, dobije prvo dječje igralište. Prvi put od osnivanja općine ovdje je osnovana folklorna grupa, koju vodi koreograf iz susjednog Šipova. Velika je to radost za desetak mališana i isto toliko žena iz kupreških sela, u kojima nema nikakve zabave.

Jovana je trenutno zauzeta i zbrinjavanjem jedne teško bolesne bake, koja nema nikakvih primanja, niti djece koja bi brinula o njoj.

“Imamo mnogo starog nezbrinutog svijeta, veliki je to problem”, kaže Jovana.

Svaki problem ovdje je veliki. Općina Kupres RS je najsiromašnija lokalna zajednica u BiH. Imaju, po popisu, svega 300 stanovnika, a njih oko 200 živi u ovom mjestu. Gospodarstva ovdje praktično nema; sve se svodi na poljoprivredna gazdinstava, jednu malu kafanu s prodavnicom i jedan odjel šumarije.

Općinski proračun za 2021. iznosi preskromnih 440.000 KM, a ranijih godina je znao biti i skoro duplo manji. Poređenja radi, više bi za godinu dana zaradilo 20-ak prosječno plaćenih inženjera nego što „zaradi“ cijela ova općina.

Nije ni čudo što je, u takvim uslovima, svaka, pa i najmanja investicija, pravi poduhvat.

“Ovdje ljudi žive isključivo od poljoprivrede i stočarstva, a od poljoprivrednih kultura, na nadmorskoj visini od 1.200 metara, uspijeva uglavnom krompir. Kad bismo nabavili jednu mašinu za okopavanje krompira, pa da je mještani koriste na smjenu, bilo bi to veliko olakšanje za njih”, kaže Jovana.

Mašina koju žele košta oko 1.000 KM

Ova općina nema ni policijsku stanicu, ni pravu prodavnicu, ni kiosk, ne radi čak ni ambulanta, u koju je ranije povremeno dolazio doktor. Ali, najgore je što nemaju vodovod. Ovo je bezvodan kraj, a bunari, iskopani na imanjima, nisu dovoljni ni za potrebe porodica, a kamoli za napajanje stoke.

“O izgradnji vodovoda, za sad, ne možemo ni da razmišljamo. To je milionski projekat, otkud nam toliki novac”, kaže Jovana.

A otkud Jovana na Kupresu? Za sve je kriva ljubav… prema zavičaju predaka i prema suprugu Drašku. Rođena je u Bugojnu, a Jovanin otac je sa Kupresa, upravo iz Novog Sela, gdje je danas sjedište opštine Kupres RS, nastale nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Marići su 1990. godine, kad je Jovana imala šest godina, odselili u u Futog. Jovana je u Vojvodini završila srednju Hemijsku školu, započela studije tehnologije, a potom se zaposlila u prehrambenoj industriji u Novom Sadu. Imala je solidnu plaću, dovoljnu i za putovanja, šoping zabavu. Ali, nije sve u novcu!

Jovana priznaje da nikad nije postala prava Vojvođanka. Srce ju je vuklo u zavičaj Marića. Još od djetinjstva ljeta je provodila kod babe i djeda i sanjala da se preseli na Kupres, u selo na kraju Krajine.

“Volim ovo mjesto, priroda je ovdje predivna. Volim životinje, uživam da pijem kafu i gledam u zelene predjele i planinsko nebo. Ovdje sunce ljepše sija. Ovdje se ljudi više šale i iskrenije smiju”, kaže Jovana.

Kada je upoznala ljubav svog života, Kuprešaka Draška Kureljušića, sve su se kockice poklopile

Kad je odlučila da se uda i odseli u selo, nadomak mnogo poznatije gradića Kupresa u FBiH, neke njene prijateljice su joj govorile da je ćaknuta! Ali, ona se nije osvrtala na to, pogotovo što su je, u njenom neobičnom naumu, podržali roditelji, koji takođe žele da se vrate u zavičaj, čim se dokopaju mirovine.

“Ne znam šta život nosi, ali želim da ostanem ovdje, da osnujem svoje malo poljoprivredno gazdinstvo i farmu koza. Iako suprug i ja imamo kuću u Banjaluci, ne namjeravamo da se selimo”, kaže Jovana.

Već je smislila i ime svog gazdinstva; zvaće se Julka, po njenoj hrabroj i humanoj baba- tetki, Julki sa Kupresa, koja je Jovani uzor.

Do sada je Jovana ostvarila sve što je naumila. Neće joj se, sigurno, ni to oteti.

Njenu upornost i posvećenost svojoj zajednici prepoznala je i Fondacija Fridrih Ebert u BiH, koja ju je uvrstila u projekat „Žene čuvarke zelene Krajine“.

„Poklonite nam knjige, da djeca čitaju“

Školarci iz Kupresa u RS odnedavno, zahvaljujući zamjenici načelnika, dobijaju đački časopis „Ježurko“, o trošku lokalnog budžeta. U toku su i pripreme za osnivanje mjesne biblioteke sa čitalačkim klubom.

“Djeca i mladi ovdje nemaju naviku da čitaju, a nije ni čudo što je tako, jer naprosto nisu imali priliku za to. Ovdje u selu nemamo čak ni kiosk za novine, a kamoli knjižaru ili bibilioteku”, kaže Jovana Kureljušić.

Otkako mališani osnovci dobijaju „Ježurka“, tvrdi Jovana, ispostavilo se da itekako uživaju u čitanju priča.

“Želja nam je da osnujemo biblioteku, a u tome bi nam bila dragocjena pomoć institucija i pojedinaca, koji bi nam poklonili knjige. Najpotrebnije su nam knjige za djecu, kako bi mališani od malih nogu stekli naviku da čitaju”, kaže Jovana.

Dodaje da djece i mladih u ovoj opštini nema mnogo i da im upravo zato treba posvetiti pažnju.

“Imamo 11 đaka u našoj osnovnoj školi, 15 predškolske djece i četiri srednjoškolca”, kaže Jovana.

Izvor: srpskainfo.com