Vremenska lenta najvećih pandemija u posljednja dva tisućljeća

Vremenska lenta najvećih pandemija u posljednja dva tisućljeća

Prvi slučaj “koronavirusa” zabilježen je krajem 2019. u Kini. Stotinjak dana kasnije Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je pandemiju virusa COVID-19., te se 11. ožujka navršila godina dana od donošenja te odluke.

Piše: Tina Matić Ilić, Nedjelja.ba

Kroz čitavu ljudsku povijest narodi su se borili s različitim bolestima koje su imale i imaju iznimno velik utjecaj na razvoj i napredak. Posljedice koje su one ostavljale i ostavljaju snažno se odražavaju na sve pore društva te je posve jasno kako su epidemije kroz stoljeća „izbrisale“ neke narode, slabile moćne države i izazivale velike gladi. Španjolska gripa ili „majka svih pandemija“ obilježila je početak 20. stoljeća, a 100 godina kasnije svijet se suočio s najvećom pandemijom 21. stoljeća – pandemijom koronavirusa.

Od čega zavisi?

Prema enciklopediji.hr, epidemija (grč. ἐπıδημία: boravak na jednome mjestu) je naglo obolijevanje većega broja ljudi na određenom području u kratkom razdoblju. Navodi se kako se izvor epidemije najčešće nalazi izvan područja koje ona zahvati, pa se odonud unosi preko oboljelih osoba, životinja ili zaražene robe. Širenje epidemije ovisi o otpornosti pučanstva i gustoći naseljenosti. Epidemijski se javljaju crijevne zarazne bolesti (trbušni tifus, paratifus, kolera), bolesti koje se prenose kapljičnom infekcijom (šarlah, gripa) i bolesti koje prenose kukci (kuga, malarija). Epidemija koja se naglo proširi na velika prostranstva (više država ili kontinenata) zove se pandemija.

Bolesti velikih razmjera nisu strane čovjeku već tisućljećima i bez obzira na ljudski napredak, one i danas odnose brojne živote. Još u vremenu prije Krista različite narode, mjesta i gradove pogađale su epidemije, a tijekom posljednja dva tisućljeća i koju godinu trećeg, posebno upamćene ostale su: Antoninska kuga, Justinijanova kuga, Crna smrt, epidemija velikih boginja, Španjolska gripa, epidemija AIDS-a te pandemija koronavirusa koja ne jenjava već više od godinu dana.

Početak kraja Rimskog Carstva

Već u 2. stoljeću Rimsko Carstvo pogodila je Antoninska kuga koja je poznata i po imenu liječnika koji ju je prvi opisao – Gulenova kuga. Carstvom se širila od 165. do 180. za vladavine careva Lucija Vera i Marka Aurelija i prema nekim izvorima, prvi se put javila među rimskim vojnicima za opsade Seleukije na Tigrisu gdje je, navodno, došla iz Kine.

Najvjerojatnije je da je to bila riječ o velikim boginjama, mada to nikad nije potvrđeno. Procjenjuje se kako je od te bolesti smrtno stradalo oko pet milijuna stanovnika, među kojima je bilo 25% stanovnika Rima.

Osim što je epidemija odnijela velik broj života, bio je to početak slabljenja Rimskog Carstva.

Kraj antike

S najvećim intenzitetom od 541. do 543., za vrijeme cara Justinijana I., Istočnim Rimskim Carstvom širila se Justinijanova kuga koja se, doduše, u manjoj mjeri javljala povremeno do 750. Vjerojatni izvor bolesti bio je u srednjoj Aziji, a prelazak nomadskih naroda preko euroazijskih stepa doveo je do njezina širenja.

Od nje je, prema procjenama, umrlo 15 do 25 milijuna ljudi, mada neki tvrde kako je taj broj bio znatno veći, odnosno 50 milijuna (u tom slučaju znači kako je u tom vremenu od te kuge preminulo 25% ukupnog svjetskog pučanstva).

Širenje pošasti dovelo je do slabljenja prihoda, poljoprivrede i trgovine. Osim toga, bilo je zaustavljeno širenje bizantske vlasti zapadnim Sredozemljem što je na kraju utjecalo na onemogućavanje obnove jedinstva Rimskog Carstva te je ubrzo uslijedio kraj antike.

Crna smrt i kraj feudalizma

Vjerojatno na sam spomen pandemije ili epidemije mnogima na pamet padne „Crna smrt“ koja je u srednjem vijeku harala Europom i svijetom. Iako se pojavila ranije, njezin vrhunac u Europi bio je između 1347. i 1351., kamo je stigla iz srednje Azije gdje je izbila oko 1330., a prenijeli su ju mongolski ratnici.

Iz Italije se potom proširila u Francusku, na Pirinejski poluotok, Britansko otočje, srednju, sjevernu i istočnu Europu – sve do sjeverozapadne Rusije, a kasnije je zahvatila i Egipat te ostatak Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Iako je najraširenije tumačenje da je bila riječ o epidemiji Bubonske kuge, čini se, s obzirom na brzinu širenja i svjedočanstava, da su podjednako bila raširena i druga dva tipa kuge: plućni te septični.

U tom vremenu vjerojatno je od kuge umrla polovica europskog pučanstva, a najgore su prošli sredozemni krajevi gdje je smrtno stradalo gotovo 75% ljudi. Prepoznatljiv naziv „Crna smrt“ (mors nigra)prvi put je uporabio 1350. belgijski astrolog i astronom Simon de Couvin u jednoj svojoj poemi, a za uzrok je naveo konjunkciju Jupitera i Saturna.

Rezultat epidemije bila je i ideja karantene, a valja naglasiti kako je doprinijela slomu feudalizma jer je izravno uzrokovala pad trgovine, manjak radne snage, skok cijena rada i smanjenje obradive zemlje. U različitim intenzitetima i na različitim mjestima u Europi pojavljivala se do 19. stoljeća.

Udarac Novome svijetu

Dokaz kako bolesti velikih razmjera mogu dovesti u pitanje postojanje jednog naroda jest epidemija velikih boginja u Novome svijetu. Naime, starosjedilačko pučanstvo Srednje i Južne Amerike u doba španjolskih osvajanja i početaka kolonijalne vlasti, susrelo se s bolestima koje dotada nije poznavalo i ispostavilo se kako je to bio bitan čimbenik nestanku Aztečke Države.

Prema procjenama, na tim prostorima kojima su vladali Azteci za vrijeme epidemije umrlo je pet do osam milijuna ljudi (25-40% ljudstva). Oslabljeni narod je tako još više izgubio mogućnost suprotstavljanja kolonizatorima.

Nepuna tri desetljeća kasnije, 1545., zahvatila ih je nova epidemija (najvjerojatnije paratifus ili trbušni tifus europskoga podrijetla) zbog koje je preminulo do 15 milijuna starosjedilaca.

Novi udarac dogodio se između 1576. i 1580. kada je epidemija uzrokovala smrt oko dva milijuna ljudi (gotovo 50% preostalih starosjedilaca).

Slično su tri vala epidemija velikih boginja i ospica između kraja 1520-ih i kraja 16. stoljeća smanjila pučanstvo dotadašnje države Inka u današnjem Peruu za gotovo 90%.

500 milijuna oboljelih

Najsmrtonosnija pandemija 20. stoljeća je pandemija Španjolske gripe koja je bila rasprostranjena 1918. i 1919. Valja naglasiti kako ime ne nosi po zemlji iz koje se proširila, nego po zemlji koja je najtransparentnije o njoj govorila. Sudionici Prvog svjetskog rata o pandemiji nisu mnogo pisali, ali neutralna Španjolska nije bila podložna cenzuri pa se stekao privid kako je ona bila najzahvaćenija bolešću.

O tomu odakle se proširila na cijeli svijet, nema točnih podataka. Neka istraživanja navode kako je krenula iz britanskoga vojnog kampa u Etaplesu u Francuskoj, a prema drugima iz američkoga vojnog kampa u okrugu Haskell u Kansasu, dok treće tumačenje navodi kako se najprije na SAD proširila iz Kine.

Ono što je mnogo važnije u toj priči jest da je zarazila 500 milijuna ljudi iz gotovo cijelog svijeta, a usmrtila je 17 do 50 milijuna (neki tvrde kako je taj broj mnogo veći i doseže 100 milijuna ljudi). Kako se pandemija razvijala u vremenu ratnih događanja, broj žrtava se izmiješao s poginulima pa i sam utjecaj na društvo nije bio toliko velik, upravo zbog rata kakvog do tada svijet nije upamtio.

Bolest kraja 20. stoljeća

„Nastupi“ epidemija i pandemija u 20. stoljeću nisu završili Španjolskom gripom jer se krajem stoljeća pojavila epidemija AIDS-a, bolesti koju su identificirali u SAD-u 1981.

Tim se kontinentom počela širiti 1970-ih godina, iako je vjerojatno tamo iz Afrike stigla još krajem 1960-ih. Kasnije se pokazalo kako je bolest u ekvatorijalnoj Africi postojala još početkom 20. stoljeća.

Tijekom 1980-ih većina oboljelih bila je u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi, ali se proširila i na Srednju i Južnu Ameriku, dijelove Afrike i Aziju, te je vrhunac doživjela 1997.

Prema procjenama, od posljedica bolesti umrlo je više od 30 milijuna ljudi. U razvijenim zemljama rasprostranjenost se smanjila, a u supsaharskoj Africi je nešto više od 60% svih zaraženih.

Aktualna borba

Posljednja u nizu pandemija s kojom se svijet bori već više od godinu dana započela je u Kini, u gradu Wuhanu. Taj rašireni koronavirus je novi soj virusa kojeg je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) nazvala SARS-CoV-2, a bolest koju uzrokuje COVID-19.

Ubrzo nakon što se proširio na Europu, brojne zemlje su uvodile karantene. Strogi lockdown ili kako su to preveli „zaključavanje“, onemogućio je putovanja na koja je svijet navikao, prijelaz državnih granica bio je drastično smanjen, većina obrta morala je staviti ključ u bravu, a u pojedinim mjestima, uz obvezno nošenje zaštitnih maski, bilo je uvođeno i ograničenje kretanja, tj. policijski sat. Kako su mjeseci prolazili i uz porast ili pad broja zaraženih, države su različito reagirale – nekada su popuštale, a nekad dotezale preventivne mjere.

Prema stranici www.worldometers.info/coronavirus/, koja svakodnevno po nekoliko puta ažurira podatke, 11. ožujka u 09:43 h bila su zabilježena 118 714 747 slučaja zaraze koronavirusom, a od tog broja bilo je 2 633 819 preminulih od posljedica virusa.

Kraj pandemije se još uvijek ne nazire i postalo je jasno kako neće nestati sama od sebe. Ljudi posljednju godinu žive prema sasvim novim „pravilima“ i nameće se pitanje hoće li se svijet „vratiti na staro“.

Stručnjaci vjeruju kako su tri glavna oružja u borbi protiv virusa: cjepivo, razvijanje kolektivnog imuniteta i promjena ponašanja, odnosno pridržavanje određenih preventivnih mjera.

Kako god, današnjem društvu nije ništa teže nego što je bilo predcima koji su kroz stoljeća na svojoj koži osjetili slične bolesti koje su oduzimale njihove najmilije. Današnje društvo koje je suočeno s brojnim nedaćama nikako ne smije zaboraviti da i u tim trenutcima postoje oni kojima je još malo teže i kako nema mjesta egoizmu. Na kraju, u teškim danima dobro je prisjetiti se riječi svetog pape Ivana Pavla II. koji je kazao kako je lako biti dosljedan u času oduševljenja, ali je to teško u času nevolje.

 

Koronavirus u brojkama

Prema stranici www.worldometers.info/coronavirus/,11. ožujka u 09:43 h bila su zabilježena 118 714 747 slučaja zaraze koronavirusom, a od tog broja bilo je 2 633 819 preminulih od posljedica virusa. U istom tom trenutku kada svijet broji oko 7,8 milijardi žitelja.

Prema dostupnim podatcima, država najpogođenija virusom je SAD s 29 862 124 zabilježena slučaja zaraze i više od pola milijuna umrlih (542 191).

Unatoč tomu što SAD brojčano ima najviše umrlih, Češka, Belgija i Slovenija u odnosu na svoj broj stanovnika u postotcima imaju ozbiljniju situaciju gdje je na milijun stanovnika države od posljedica koronavirusa umrlo – 2 110, 1 922 i 1 880 ljudi.

Glede država bivše Jugoslavije, Srbija je zabilježila najviše oboljelih – 498 696 (s 4 620 umrlih), slijede: Hrvatska – 248 061 (s 5 625 umrlih), Slovenija 197 374 (s 3 908 umrlih), BiH – 139 652 (s 5 382 preminulih), Sjeverna Makedonija – 109 262 (s 3 244 mrtvih) i Crna Gora – 81 457 (s 1 100 umrlih).

Promatrajući koronavirus na svjetskoj sceni, do sada je 96 934 524 slučajeva zaraze završilo – ili oporavkom u 97% slučajeva (94 300 705) ili smrću u 3% slučajeva (2 633 819).

Na nadnevak 8. siječnja 2021. zabilježen je najveći broj zaraženih od početka pandemije u jednom danu i iznosio je 845 267, dok je najviše smrtnih slučajeva – 16 902 bilo 21. siječnja.

Srednja dob ljudi koju su imali ili imaju zarazu virusom COVID-19 izvan Kine iznosi 45 godina, a od ukupnog broja zaraženih 71% su muškarci.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing