Zakon o akcizama je pokazatelj diktata krupnog svjetskog kapitala nad nerazvijenima

Na koncu, mostarski sajam je pokazao i još nešto – da se bosanskohercegovački lideri privatno slažu puno bolje no što bi se, temeljem njihovih svakodnevnih međusobnih verbalnih puškaranja, moglo i pretpostaviti. Na zajedničkoj večeri se, tako, moglo vidjeti „zaklete neprijatelje“, Dodika i Izetbegovića prije svega – iako, nazdravljali su u dobrom raspoloženju i svi ostali, i s navedenim dvojcem i između sebe.

BiH je izdržala pred apsurdima još jednog tjedna – iako, događanja u njemu  u normalnu svijetu bi bila povod talasanjima zbog kojih bi s političke pozornice otpuhnuti bili mnogi, glavni akteri koji ih izazvaše posebice. O kakvim događanjima se radi?

Pa evo, u Mostaru je okončan još jedan, dvadeseti po redu sajam gospodarstva. I svi su puni hvale. Em je u pitanju priredba koja okupi  800 izlagača iz tridesetak zemalja, em je Mostar bio centar političkog okupljanja jugoistoka Europe – zemalja daytonskoga četverokuta prije svega. I sve je to, priznajem, točno. No, neki detalji izmakoše pažnji javnosti – a takav tretman, barem što se mene tiče, nisu zaslužili.

Sajam

Poznato je, naime, da je u pripremu i održavanje mostarske sajamske priredbe svake godine gotovo čitavim svojim kapacitetom angažiran i trenutačni član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Na prvi mah, ništa neobično – a ni dvojbeno dakako. Problem je, međutim, ako se državna funkcija koristi za promociju privatnog događanja u kojem imaš i osobni interes – a kod apostrofiranog gospodina bi po srijedi, ako su točne tvrdnje kako je i sam jedan od suvlasnika mostarskoga sajma, moglo biti upravo to.

Pođe li se, pak, od te mogućnosti, ni na okupljanje političkih lidera, a u Mostaru ih je i ove godine bilo do mile volje, ne treba gledati kao na želju da se potpomogne političko otopljavanje – i u BiH i u daytonskomu četverokutu. Sasvim suprotno, državna funkcija se koristi kako bi se promovirao vlastiti privatni poslovni projekt – a to je već i moralno, i na svaki drugi način problematično. I moralo bi biti predmetom institucija koje se bave pitanjima sukoba interesa.

Na koncu, mostarski sajam je pokazao i još nešto – da se bosanskohercegovački lideri privatno slažu puno bolje no što bi se, temeljem njihovih svakodnevnih međusobnih verbalnih puškaranja, moglo i pretpostaviti. Na zajedničkoj večeri se, tako, moglo vidjeti „zaklete neprijatelje“, Dodika i Izetbegovića prije svega – iako, nazdravljali su u dobrom raspoloženju i svi ostali, i s navedenim dvojcem i između sebe. Je li i to jedan od uspjeha sajma ili, sasvim suprotno, detalj koji upozorava da su odnosi međusobnog „neprijateljstva“ zajednički i dogovorno fingirani kako bi se siroti narod držao u zabludi. I kako bi mu se, umjesto na kriminal za kojeg su njihovi „osloboditelji“ odgovorni, energija usmjerila na pitanja nacionalnog homogeniziranja kao pretpostavku čak i biološkog opstanka. Jer, strahovi od drugih, pa i mržnja i netrpeljivost koje ti strahovi proizvode, najsigurniji su instrument za produženje vijeka vlastitog političkog trajanja. Uostalom, poruke koje izazivaju i strahove i mržnju i netrpeljivost su se mogle čuti i iz Mostara – od Čovića i Izetbegovića posebice.

Stjerivanje uza zid

Tjedan iza nas je, međutim, važan, možda i važniji, po još jednom detalju – onome što se događalo u vezi sa setom zakona o akcizama u državnomu parlamentu. Uglavnom, i to se u nastavcima moglo čitati, da bi BiH mogla povući slijedeću tranšu sredstava iz kredita MMF-a, prethodno mora ispuniti uvjete koje mu je ova međunarodna financijska institucija zadala – među njima i one koji se tiču povećanje cijena nafte i naftnih derivata. Jer eto, oni su dio reformskog paketa na koji je BiH, i opet po nalogu krupnog međunarodnog kapitala, usvajanjem reformske agende pristala.

Što, međutim, to stjerivanje uza zid od strane MMF-a znači? Je li mu, hoću reći, u podtekstu želja svijeta da se BiH oslobodi vlastitih balasta i stvori pretpostavke za brži izlazak iz gospodarske i općedruštvene krize – i želja da njezini građani žive kao i ostatak europskoga svijeta? Kamo sreće da je tako. No, MMF ne zanima ni sudbina BiH ni pravo njezinih građana na život dostojan čovjeka. Zanima ga, naprotiv, samo kako vlastiti kapital, plasirajući ga zemljama poput BiH, što bolje oploditi – i, usput, vlastitim ultimatumima zemlju držati u stanju stalne ovisnosti o vlastitom kapitalu, pa kakvi god uvjeti njegova dodjeljivanja bili.

Oni koji su tu logiku MMF-a na vrijeme dešifrirali iz stanja krize su izlazili puno snažniji i sami, vlastitim potencijalima, stvarali pretpostavke oporavka i snažnijeg gospodarskog rasta i razvoja. Prisjetimo se, uostalom, Malezije u vrijeme azijske financijske krize koncem devedesetih. Brže-bolje su taj isti MMF i Svjetska banka tadašnjemu malezijskom premijeru Mahatiru ponudili „pomoć“. No, nisu naišli na otvorena vrata. Naprotiv, prema anegdoti, prvi u izvršnoj vlasti ove azijske zemlje je njihovim emisarima dao 24 sata kako bi napustili zemlju – i kako ne bi bili uhićeni – a rješavanju krize vlastite zemlje pristupio je potencijalima kojima je ona sama raspolagala. I uspio je. Za 22 godine, koliko je bio na čelu malezijske vlade, razvio je obrazovni sustav, industriju, turizam, uopće gospodarstvo – i Maleziju izvukao iz krize prije svih drugih zemalja te regije.

BiH, nažalost, nema svoga Mahatira. Istina, njegovo je iskustvo svojedobno spreman bio primijeniti Nikola Grabovac, početkom dvijetisućitih federalni ministar financija. A trag o tome se i danas nalazi u njegovoj knjizi „Privreda BiH pred kolapsom“. U kojoj Grabovac pojašnjava kako su potezi MMF-a i Svjetske banke, ovdje i svugdje drugdje, najobičnije prodavanje ubleha – i kako je njihov stvarni cilj uništavanje i gospodarstva i građana nerazvijenih zemalja i stvaranje njihove stalne ovisnosti kapitalu kojeg im pozajmljuju.

No, nije Grabovac time otkrio nikakvu toplu vodu. Napisali su to prije njega i u svijetu mnogo prepoznatljiviji – John Perkins i nobelovac Joseph Stiglitz prije svega. Koji, da tu priču previše ne širim, optužuju Svjetsku banku i MMF, i raskrinkavaju njihove tajne planove o ubojstvu ekonomija država poput BiH. A način na koji to izvode je, svjedoči Perkins – koji je jedno vrijeme i sam bio angažiran kao profesionalni ubojica ovih dvaju grabežljivaca svjetskog kapitalističkog sistema – vrlo jednostavan. Siromašne države se, pojašnjava Grabovac, „navodi da uzmu kredit od Svjetske banke i MMF-a, a kako ih ne mogu otplaćivati, potpadaju pod njihovu kontrolu i za male pare prodaju državnu imovinu – poduzeća, energetiku, telekomunikacije, šume, vode i slično“.

Grabovac, nažalost, nije uspio. Naprotiv, sklonjen je s pozicije ministra, i to, tako bar on tvrdi, voljom MMF-a. Jer, 2002. godinu je završio s financijskim suficitom u federalnom proračunu i profesionalnim ubojicama svjetskog kapitalizma poručio kako mu više neće trebati – a to je njima bio signal da ga moraju skloniti kako im plan ne bi došao u pitanje.

Danas, dakako, zbog tadašnjih poteza u ovoj instituciji svjetskog kapitalizma zadovoljno trljaju ruke – jer, u BiH trenutno imaju one koji njihove naloge bespogovorno izvršavaju. U prilog tome svjedoči nedavna najava federalnog premijera kako – a i to je jedan od diktata MMF-a – „međunarodni stručnjaci“, dakle oni Perkinsovi profesionalne ubojice, ulaze u BH Telecom i HT Mostar kako bi napravili temeljitu procjenu njihove vrijednosti. A to, drugim riječima, znači, kako bi ih prethodno potpuno obezvrijedili, a potom ih, sami ili za druge ekspoziture svjetskog kapitalizma preuzeli.

Na istoj strani “smrtni neprijatelji”

U prilog tome, na koncu, svjedoče i sve ublehe oko seta zakona o akcizama – kako je njihovo usvajanje uvjet i rasta i razvoja ove zemlje, i kako je glas protiv njih glas protiv budućnosti vlastite djece – ali i činjenica da se, kako bi ih se proguralo, na istoj strani nađoše čak i „smrtni neprijatelji“, Dodik i Izetbegović.

Silnog Mileta, pri tome, ne spriječiše ni „zavjeti“ kako njegovih delegata u Zastupničkom domu državnoga parlamenta neće biti dok njime predsjedava čovjek – a u pitanju je jedna od SDA političkih vedeta – kojeg se optužuje za ratne zločine nad Srbima. Ne spriječiše ga, potom, ni prijetnje kako će, zbog zahtjeva za reviziju presude u tužbi BiH protiv Srbije, blokirati i državni Dom naroda. Preko noći sve to postade nevažno – jer, eto, interesi BiH i njezinih građana, Republike Srpske posebice, su iznad svega. A set zakona o akcizama je, kao, baš to – i bez njega nam je kuku-lele svima, i danas i za slijedećih stotinu godina.

Zastupnički dom državnoga parlamenta se, istina, odupro nakani da se Zakon o akcizama usvoji po hitnom postupku – a time, dakako, i pritiscima koji dolaze iz međunarodnih financijskih institucija, MMF-a prije svega. No, preoptimistične su teze kako su time poraženi i politički lideri koji su ovu zemlju doveli u ćorskokak – Izetbegović, Čović i Dodik. Puno bliže istini je, naprotiv, kako je pobjeda nad njima pirova – jer, parlamentarnim „ne“ je usvajanje zakona, kojim se BiH baca u ralje krupnog svjetskog kapitala, samo nakratko odloženo.

Zakon je, naime, u međuvremenu tobože tehnički dotjeran i u Domu naroda usvojen – a njegovo „dotjerivanje“ znači da je na stolu, ne stari nego novi zakon i da isti ponovo može u proceduru usvajanja po hitnom postupku. Ako je po Dodiku – koji je, siguran sam, iako je na razini države u oporbi, informiran bolje i od same vlasti – to bi se moglo dogoditi već ovog tjedna. A time će se stvoriti pretpostavke za sve ono o čemu je prije koji dan zborio jedan od SDA „odmetnika“ – da će BiH još više zaglibiti u ropskom odnosu prema financijskim institucijama krupnog svjetskog kapitala.

Prema tome, možemo se međusobno lagati koliko nam drago. Istina je, nažalost, i više nego surova. Set zakona o akcizama je pokazatelj diktata krupnog svjetskog kapitala nad BiH – kao što su slični njemu pokazatelj istog diktata nad nerazvijenima u svim ostalim dijelovima svijeta. Iz njih, hoću reći, korist nemaju građani tih zemalja nego sistem svjetskog kapitalizma – a u njegovoj funkciji su političke klase napadnutih zemalja zbog koristi koje iz sluganskog odnosa izvuku za sebe i svoje najbliže. Drugačije nije ni ovdje. I ubleha je kako se sve to čini zbog budućnosti naše djece. Istina je, naprotiv, da će nam zbog toga iz vlastite domovine „curiti“ i intenzivnije no što „cure“ danas.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić/Dnevni list