ZAMEST ĆE SE MOJ TRAG U SVEMU

PROPOVJEDNIK je knjiga koja je napisana s uzvišenom svrhom.To je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Židovi čitaju tu knjigu na blagdan Sjenicâ. Sastoji se od 12 poglavlja.Salamon je bio vođa naroda predanog Jahvi i zato je bio dužan poučavati ga i držati na okupu da bi ostao vjeran svom Bogu kojem se predao. Tu je svoju dužnost nastojao izvršiti dajući mudre savjete koji su ostali zapisani u Propovjedniku.On  sebe naziva ‘onim koji narod poučava’. Knjiga je napisana  1000. pr. n. e., i to u kasnijem razdoblju Salamonove 40-godišnje vladavine, nakon što je proživio sve što opisuje u knjizi, ali prije nego što se upustio u idolopoklonstvo. Do vremena pisanja knjige, on je već stekao brojne spoznaje o svemu čime se čovjek u životu bavi i o težnjama za materijalnim stvarima. Tada je još uvijek bio u Božjoj naklonosti i pisao je pod njegovim nadahnućem.

Što je smisao života? Kako mogu  pronaći svrhu, ispunjenje i zadovoljstvo u životu? Imam li potencijal da postignem nešto što će biti od trajne važnosti? Mnogo ljudi nikad nije zastalo da se zapita što je to smisao života. Gledaju godine unazad i pitaju se zašto su se njihovi odnosi raspali i zašto se osjećaju toliko prazno, čak, iako su možda postigli nešto što su planirali. Pisac biblijske knjige Propovijednika je iznio ovu činjenicu kada je rekao, “Ispraznost nad ispraznošću,sve je ispraznost!“ (Biblija,Stari zavjet,Knjiga Propovjednika,637.str ) Ovaj pisac je imao neizmjerno bogatstvo, mudrost iznad mudrosti bilo kojeg čovjeka u onom i ovom vremenu, vrtove na kojima su zavidjela carstva, najbolju hranu i vino i svaki dostupni oblik zabave. U jednom trenutku je čak rekao da je radio sve što mu je srce željelo. Ipak je zaključio da je “život pod suncem” besmislen! Zašto postoji takva praznina? Zato što nas je Bog stvorio za nešto više od onoga što možemo ovdje iskusiti. Salomon je rekao o Bogu, “Dopustio je čovjeku uvid u vjekove…”

U našim srcima smo svjesni da to “ovdje“ nije sve što postoji.  Svi smo rođenjem dobili istu priliku, život. Na nama je da ga obogatimo vlastitim idejama. Vjerujem da u svakom čovjeku postoji barem djelić želje za uspjehom, da svatko od svog života želi napraviti nešto više, odnosno iskoristiti svoje potencijale što je najviše moguće. Bitno je u sebi pronaći dovoljno volje za uspjehom, imati žarku želju za promjenom. Život je prolazan. Često zaboravljamo na vlastitu prolaznost,u vrevi života ne marimo za smjenom noći i dana, svijet nam izgleda kao cjelina koja se nikada neće razbiti. A onda, iznenada nas pohode bolest, tuga,neuspjeh. Vrč života iz kojeg smo se napajali iznenada nam ispadne iz ruku. Prolaznost oslovljava čovjeka. Život sam po sebi ima svoj smisao, a na nama je da ga otkrijemo i ostvarimo. Mnogi ljudi se nikad nisu zaustavili da razmisle o smislu života i žive kao da su u nekom polusnu, usmjereni na nešto za što misle da je važno, a ispada da jure za pogrešnim stvarima, jer ih ništa ne usrećuje i ne ispunjava. Neki se usmjere na to da udovolje samo sebi, pa koriste druge da to ostvare, dok je drugima samo važno da se uspnu na vrh, ostvare određeni uspjeh u poslu i zarade novce.

Doista su različita razmišljanja kako ljudi doživljavaju smisao života. Ali koliko god bilo različito razmišljanje, ipak nekako sva razmišljanja vode k tome, kada se do te spoznaje dođe, da svi vjeruju da ipak postoji neka svrha u životu koju svi trebamo ostvariti. Smisao života je upravo u ljubavi, jer je Bog čovjeka stvorio iz ljubavi da bi ovdje imao pravo izbora i pokazao zahvalnost za život koji mu je poklonjen, da u ljubavi prihvati Isusa za Sina Božjeg i živi po Njegovoj volji odnosno da Bogu prepusti da ga vodi i na taj način zasluži vječnost. Ljubav je onaj smisao kojem svi težimo bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne, želimo li to priznati ili ne. Svi mi želimo biti voljeni i osjetiti ljubav, da imamo na koga računati kad nam je teško i kad životne situacije postanu neizdržive, kada se osjetimo usamljeno, potrebno nam je razumijevanje i podrška. Ali da bismo bili voljeni, prvo mi trebamo drugima pokazati ljubav, jer ono što želimo prvo trebamo dati da bi nam bilo uzvraćeno. Važno je imati otvoreno srce prema drugome i biti  pun dobrote i poniznosti, bez obzira kako drugi prema nama reagirali, jer bol koju nekome nanesemo, vrati nam se.Zemaljski život je hodnik kroz koji uđeš i izađeš.U njemu je mnoštvo vrata,a mi sami biramo kroz koja ćemo proći.Ulaskom u hodnik nastojimo shvatiti da je život prolazan.No nećemo uvijek izabrati prava vrata i moramo toga biti svjesni. Nije sve u životu med i mlijeko,što prije to shvatimo lakše će nam biti koračati kroz život. Samim pogledom u nebo, u mraku koji nas okružuje, vidimo sjaj, zvijezde nam pokazuju put. Zvijezde označavaju nešto nematerijalno, ali ipak izrazito vrijedno. Nešto poput ljubavi, sreće ili ispunjenja bez kojeg ne vrijedi živjeti. One simboliziraju sjaj i vrhunac čovjekova življenja. Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić u svojoj pjesmi „Opomena“ nastoji u nama probuditi svijest o kratkoći života i o velikim životnim putovima koji su nam otvoreni. To je bit svega, da čovjek dosegne vrhunac svojih mogućnosti, da dođe do ispunjenja svojih ciljeva.

„Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda“. (Milivoj Solar,Snježana Zrinjan“Književnost 4“,Alfa,2009.,str.104)  Stihovi su kojima nam Šimić dodatno želi prikazati važnost čovjekovih dostignuća, smisao njegova postojanja, kao i jasnu sliku života, kakav bi on zaista trebao biti. Šimić priželjkuje, kraj koji će za čovjeka značiti odlazak bez imalo žaljenja, ostavljajući iza sebe trenutke sreće vrijedne svake slave. Čovjek se na koncu svog života oprašta sa svim onim što ostavlja iza sebe, a zvijezde su ono što bi trebao dotaknuti, jer one ostavljaju vječni sjaj na nebu.Promatrajući zvijezde čovjek se sjedninjuje s njima,poistovjećuje se sa beskonačnosti prostora.Konačna svrha i cilj kršćanske nade i čovjekova ovozemaljskog života je život vječni. Čovjek, zapravo, ne zna što je to vječni život.Upravo je to neznanje prava nada koja pokreće čovjeka. Da bismo otkrili pravi smisao života, trebali bismo zaviriti u svoje srce i upoznati sebe, jer se tu krije pravo bogatstvo i ispunjenje, a sve ono oko nas što nas okružuje je samo dio koji nam treba pomoći na našem putu i usmjeriti nas što moramo učiniti. To je isto kao što i školjka od zrna pijeska učini biser, tako i životne poteškoće i boli oblikuju čovjeka i uče ga da postane plemenita i ponizna osoba.

Knjiga Propovjednika zaista potiče čovjeka na razmišljanje. Koje je to naše poslanje na zemlji? Ima li smisla živjeti ako ne znamo šta će iza nas ostati ? Sam Propovjednik postavlja pitanje “Tko će kazati čovjeku što će biti poslije njega pod suncem?“ (Biblija, Stari zavjet, Knjiga Propovjednika, 640.str.) Odgovor na to pitanje nemoguće je spoznati.To ne znači da bi ljudi trebali odustati od svojih životnih ciljeva samo zato što ne znaju što će poslije njih ostati,kome će pripasti plodovi njihova truda.Svijesna sam svoje prolaznosti ali smatram da ona ne treba previše zaokupljati moje misli.Za mene je ljubav smisao života, jer nas pokreće, oživljava i tjera nas da idemo dalje bez obzira koliko je težak životni  put. Sastavni dio života je i bol i patnja i treba je biti spreman prihvatiti, iako ne postoji lijek koji je može otkloniti. Jednostavno se moramo naučiti nositi s njom i onaj tko je ne upozna, neće otkriti što je radost i sreća. Svaki čovjek doživljava patnju na svoj način i dolazi do određenih spoznaja, koje se odraze tako da čovjek postane plemenitiji ili još okrutniji. Koristeći svjest o vlastitoj prolaznosti možemo se osloboditi mnogih strahova, mnogih problema u životu. Nalazimo se u vlaku koji juri prema kraju tračnica Trebamo  se dobro usredotočiti kako ne bi izišli na pograšnoj postaji ili ju preskočili pa ona na taj način ostaje  zauvijek izgubljena. Ne smijemo pasti u zaborav,maleni ispod zvijezda,slijepi za njihovu svjetlost.

Ivana Čuljak