ŽRTVE DRUGO SVJETSKOG RATA I PORAĆA U RAMI

Rama 11.09.2018. 10:15h Uredništvo

Uvod

U ovome članku želi se raspraviti o nedavnoj tragičnoj prošlosti Rame prema slijedećim temama: Zemljopisni i povijesni smještaj Rame. Stanje u Rami u vrijeme Austrougarske i Prvog svjetskog rata. Rama u vrtlogu Drugog svjetskog rata: kroz nju prolaze četiri vojske. Rama je pod talijanskom okupacijom i to u trećoj zoni njezina interesa. U Rami je proglašena NDH 17.4. 1941. i regrutiranje vojnika. Civilne žrtve: žrtve partizana, četnika i ustaša. Djeca na prehrani kao žrtve rata. Vojne formacije u kojima su poginuli ramski vojnici. Rama poslije 1945. do 1951. godine.

Mr. Pavao Crnjac

Zemljopisno je Rama okrenuta prema Hercegovini a povijesno prema Bosni.

Rama je pokrajina u sjevernoj Hercegovini čije je središte Prozor. Prostire se na visoravni i dolinama uz rijeku Ramu i pritoke a omeđena je u krug visokom planinama: Makljen, Raduša, Ljubuša, Vran, Čvrsnica, Bitovinja i Zec planina. Zemljopisno, po sastavu tla i slivu rijeka, okrenuta je prema Hercegovini, a povijesno je okrenuta prema Bosni.

Prvi put Ramu spominje pop Dukljanin u svojem „Ljetopisu“ između 1160. i 1180.kao župu Ramu da je u sastavu Raške. Ugarski kraljevi su nosili naziv Rex Ramae što je označavalo cijelu Bosnu. Ban Tvrtko bio je u pod Prozorom u Rami 11.8.1367. godine. Rama je pod osmanskom, turskom vladavinom od 1482. do 1878. Godine, skoro 450 godina. Ramci su se sačuvali najviše svoju vjeru koju su ispovijedali u Katoličkoj Crkvi a njihovi duhovni pastiru kroz povijest su bili franjevci. S Osmanlijama u Rami se pojavljuju i žive muslimani, danas Bošnjaci.

Za turske vladavine Rama je bila u kmetskom feudalnom odnosu, u kojem su katolici bili raja, čivčije, bez ikakvih prava, a vjeru su ispovijedali potajno, a muslimani su bili slobodni kao sahibije ili obični težaci. Na Bečkom kongresu 1878, novim svjetskim poretkom, Bosna pada pod vlast Austrougarske. Pod tom vlašću Rama doživljava uz političke, vjerske, nacionalne slobode gospodarski, kulturni, demografski razvoj. Izgrađuju se putovi,posebno onaj koji povezuje srednju Bosne sa Hercegovinom, grade se dvije osnovne škole, javne zgrade (sud i općina), pošta, čitaonica, trgovine, ambulanta, osnivaju se društva: vatrogasno, hrvatsko društvo Sokol i druga. Austrougarska nije sprovela agrarnu reformu jer je imala je više obzira prema begovima nego prema kršćanskimkmetovima koji su zemlju radili stoljećima. (Crnjac 2015:13-15)

Rama u razdoblju od 1914. do 1940.

Ramski svijet je žalio nad nasilnom smrću prijestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge Sofije, kao i nad propašću Austrije kao pravne države koja je narodu osigurala slobodu, red i disciplinu. Za prvog svjetskog rata mnogo je Ramljaka sudjelovalo u ratu u sastavu IV. bosanskohercegovačke regimente(pukovnije). Za vrijeme rata često su dolazile „crne knjige“ o poginulima. Prema maticama umrlih iz Rame je poginulo 59 vojnika: neki u Galiciji a većim dijelom u Italiji na rijeci Piavi i na gori Rombon gdje se nalazi u Logu pod Mangartom groblje od 26 grobova Hrvata i Muslimana iz Rame.(Jeličić 2017:325). Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Rami su bile također gladne godine. Žandari su obilazili i pretraživali hambare. Fra Didak Buntić je takođeriz Rame odveo na desetke djece na prehranu u Slavoniju. U Rami se pojavio „zeleni kadar“ a to su bili odbjegli vojnici iz rata koji su pljačkali i otimali. (Lucić 2002: 99).

Poslije Prvog svjetskog rata 1918.Rama ulazi u sastavu BiH u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju s nametnutom srpskom monarhijom Karađorđevića, centralizmom i hegemonizmom. U narodu je bila poznata izreka:
„Dok je bilo Frane bilo je i hrane, a kad je došlo bre, nestalo je sve.“

U to vrijeme u Rami politički djeluje Hrvatska seljačka stranka (HSS), Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) i Radikalna srpska stranka. Na izborima 1938. pobijedila je HSS koju je vodio Nikola Kovačević iz Rumboka. Novom organizacijom država 1939.Rama ulazi u sastav Banovine Hrvtske. Prema popisu satanovinšta 1931:

Hrvati 9578 65.90%

Muslimana 5067 34.44%

Srba 61 0,41%

Ostali 7

Ukupno: 14 730

(Crnjac 2015:15-18)

Rama je na gospodarskom planu bila izrazito tradicionalno agrarno društvo. Kraljevina Jugoslavija je načinila agrarnu reformu djelomično. Odredila je da se begovima djelomično isplati oduzeto zemljište iz državne kase. Begovi u Rami su zadržali svoja zemljišta a narod je postupno otkupio njihova imanja koja je stalno obrađivao. (Lucić 2002: 100). Razvijala su se mala gospodarstva kao farme koza, ovaca, sijala različita sorte planinskih žitarica (ječam, pšenica, raž, kukuruz) , povrtlarstvo i sl.

Drugi svjetski rat

Do 1941. u Rami se odvijao život na uhodan način na selu. Ljudi su se bavili zemljoradnjom, stočarstvom voćarstvom i trgovinom na malo. U Gornjoj Rami, na pašnjacima na planini Raduši, pojavljivali su se mali sukobi između pastira Hrvata i Srba u čuvanju stada ovaca. Jači sukob se dogodio kad su Srbi s Vukovskog napali stanovnike Konj Dolca i Zahuma. Oni su tražili da se stražari predaju i da se izruči oružje. U tom napadu ubijeno je pet mještana Hrvata a šesti je umro u bolnici Poslije se doznalo da su Zahum napali partizani iz mjesnog i prozorskog bataljuna. (Lucić 2002:107) Zatim je u proljeće 1942. ubijeno na Ljubuši u Mekovcu i Svitlicama pet ljudi te 11 ljudi na Zvirnjači (Lucić 2002:108). To je sve bila najava skorog ratnog sukoba. I zato je Hrvatska seljačka stranka, kao vodeća politička stranka, organizirala po selima Gornje i Donje Rame narodnu zaštitu (komite) koji su jamčili sigurnost stanovništvu.

Okupacione zone

U Rami, točnije u Prozoru uspostavljena je vlast NDH 17.4. 1941 uz pomoć demokratske većine koju su imali HSS i Maček. Organizacija HSS u Prozoru pristupila je u kolovozu 1941 ustaškom pokretu. U novoj državnoj organizaciji pokrajina Rama je bila u sastavu Velike župe Pliva- Rama sa sjedištem u Jajcu. 24. travnja 1942 područje NDH je podijeljeno između Njemaca i Talijana demarkacijskom crtom koja je išla pravcem malo južnije od Samobora, Gline, Drvara, Jajca, Fojnice, Tarčina, Prače, Rogatice i Višegrada. Sjeverni dio NDH bio je pod utjecajem njemačke vojske a južna pod utjecajem talijanske vojske. Talijani su prema Rimskim ugovorima od 18.5.1941. podijelili južno područje NDH u tri zone. Rama je ušla u treću zonu koja je bila na crti Karlovac, Bihać, Ključ, Glamočm, Kupres, Gornji Vakuf, Foča, Goražde). U njoj su Talijani imali opertivnu vlast nad postrojbama NDH a civilna vlast (kotarska, općinsk i oružništvo) ostala je u nadležnosti NDH. (Crnjac 2015: 20).

No i tu su treću zonu Talijani u listopadu 1941. reokupirali a divizija Bergamo 15. 9. 1941. okupirala je Prozor. U proklamaciji reokupacije Treće zone svrha je bila da se uvede red i mir, i razoruža one koji posjeduju oružje, a to se odnosili samo na Hrvate i Muslimane ali ne i na Srbe time je vlast NDH bila još više sužena. Naime bez suglasnosti talijanskog zapovjednika posada u Prozoru vlasti NDH i njihove oružane postrojbe nisu smjele poduzimati nikakve akcije. Rama je vila po strani i u njoj je mirno tekao život sve do sve do 1942. godine. (Becherelli 2007: 165-175)

Žrtve Drugog svjetskog rata u Rami

Kroz Ramu od 1941. prolaze četiri vojske: Nijemci, Talijani, partizani i četnici. Nijemci prolaze mirno prema Albaniji i Grčkoj bez nasilja nad narodom. Partizani dolaze u srpnju, točnije 13. srpnja napadaju Šćit i pale crkvu, uništavaju arhiv i knjižnicu, ubijaju gvardijana Julijana Jurkovića i vikara Viktora Sliškovića. U borbama za Prozor i Šćit bilo je 180 mrtvih i veliki broj ranjenih te preko 40 zarobljenih. Partizani su se kretali iz stočne Hercegovine prema Bihaću , gdje su osnovali slobodni teritorij, tzv. Titovu državu.

Iz područja Treće zone Talijani žele protjerati partizane i pozivaju u pomoć četnike iz istočen Hercegovine. Naime, Talijani su više surađivali s četnicima nego sa NDH. Četnici su trebali biti protuteža ustaškom pokretu i za Talijane sredstvo u prisvajanja novih područja NDH. Četnici su pak imali za cilj stvaranje Velike Srbije na povijesnom i nacionalnom teritoriju hrvatskog i bošnjačkog naroda. Četnici su željeli očistiti etnički područje Hrvata od Rame sve do Knina. Prema zagrebačkom sporazumu iz 19.6. 1942. Četnici su svrstani u kategoriju „Dobrovoljna protukomunistička milicija“ – MVAC a time su postali dio talijanskih okupacijskih postrojbi protiv partizana. Kako je NDH plaćala talijansku okupacijsku vojsku to je sad plaćala i četnike u njezinu sastavu. Tako je izigran Zagrebački sporazum i prevarena NDH država. (Crnjac 2015: 25-26).

Četnički prodor u Ramu

Četnici su došli u Ramu 6.10.1942. na temelju sporazuma generala Mario Roatte i vojvode Dobroslava Jevđevića. Oni su došli iz Nevesinja u Mostar i odatle u tri pravca krenuli prema Rami da tobože protjeraju partizane. Nevesinjski četnički korpus imao je oko 3000 vojnika u četiri brigade. Jedni su išli preko Rakitna i Blidinja na Škrobućane i Orašac, drugi prometnicom od Mostara preko Jablanice na Prozor, a treći su krenuli preko Konjica, dolinom Neretvice na Solakovu Kulu i Uzdol. U svemu im je trebala pomoći kao vodič talijanska divizija Murge koja je bila stacionirana u Prozoru. Četnici umjesto da tjeraju partizane prema Duvnu, oni su napali nevino stanovništvo u Rami: od 6. do 12. 1942 poubijali su sve muške koji su e bilo iznad visine talijanske puške.Tom zgodom je stradalo 876 Hrvata i 335 Bošnjaka ukupno 1211 ljudi. Ostao je veliki broj siročadi. Hrvatska vlast pod vodstvom Nikole Kovačevića i predsjednika općine Prozor i Šćit organizirala je evakuaciju djece iz Rame u Zagreba udva transporta. Jedan je transport prevezao djecu 25. studenog 1942. u Zagreb a drugi transport 10. travnju 1943. godine. U oba transporta bila je spašeno oko 700 djeca, od njih se poslije 1945 vratilo svojim kućama oko 512. (Crnjac 2015: 115-153)

Četnici i talijanski vojnici

Novačenje vojnika u Rami

Budući da je stanovništvo u Rami bilo pod velikim pritiscima talijanske okupacije, zatim partizanskih i četnički napada došlo je do organizacije samoobrane stanovništva. Postavljen su po selima „narodne zaštite“ koje je organizirala Hrvatska seljačka stranka. Zatim je regrutirana redovna vojska domobrani, javili su se dobrovoljci u Ustašku vojnicu, neki su regrutirani u njemačku vojsku, a neki u Hrvatsku legiju koji su bili u 369 pukovniju s njemačkom vojskom ili u Lako prijevoznom zdrugu Hrvatske legije s talijanskom ARMIR-om na Istočnom frontu.

Podaci o novačenju nisu dostupni jer se nalaze u Vojnom arhivu u Beogradu sa oduzetim arhivima NDH.

Ali iz matičnih knjiga ramskih župa i objavljenih popis izlazi koliko je vojnika poginulo u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945.:

Domobrana 228

Ustaša 293

U njemačkoj vojsci 39

U talijanskoj vojsci 10

U partizanima 4

Ukupno: 574

Na 14.730 stanovnika koliko ih je Rama imala 1939. godine od četnika je stradalo 1211 ljudi a u spomenutim vojska je poginulo 574 vojnika. Ukupno dakle 1785 ljudi u zreloj dobi.( Brković 2014: 187-328).

Kad se to izrazi u postotcima: 12.12% stanovništva je uništeno u pet godina rata. Samo Hrvata koji ih je 1939. bilo 9578 poginulo je 574 ili 6% stanovništva.

Talijanisu ubili 10 Hrvata i 10 Bošnjaka. Nijemci su ubili 20 Bošnjaka. Ustaše su ubili 42 Bošnjaka, a partizani su ubili 291 Hrvata. Od Hrvata bilo je u partizanima samo četvorica, a Bošnjaka je bilo 100 posto. (Brković 2014:187- 328)

Koliko su brojne žrtve za Drugog svjetskog rata bile u Rami pokažimo na primjeru župe Uzdol. Ova župa je 1937. imala 1256 katolika, u Drugom svjetskom ratu je stradalo 197 ljudi ili 1.7% stanovništva u najboljoj dobi života i to u različitim vojskama:

Domobrani 15

Ustaše 36

Njemačka vojska 9

Talijanska vojska 2

Civilne žrtve 42

Za vrijeme rata 51

Poslije 1945 42

Ukupno 197

Poslije rata je poginulo 42 ljudi.(Marić 2007: 104-121).

Djeca iz Rame poslana na prehranu

Ustanak Stipe Sičaje – Gegana u Rami 1944. do 1946. godine.

U Rami su partizani nakon osvajanja Prozora u veljači 1943. osnovali slobodni teritorij i osnovali Narodno oslobodilačke odbore (NOO). Preko odbora su vršili kontrolu nad stanovništvom, ubirali porez i nametali otkup hrane i regrutirali vojnike napose među Muslimanima. U Donjoj Vasti je mučki ubijen 3.2.1944. franjevac Stjepan Barišić koji je u Žitačama uhićen u vršenju svoje pastoralne službe i partizanskim odredima gonjen po selim do mjesta ubojstva. (Džalto 2000:141-142). Odbornik NOO na Šćitu Stipan Sičaja zvani Gegan pobunio se protiv tog „novog turskog zuluma“ koji su nametnuli partizani. On je 1944. podigao ustanak protiv partizana za obranu Rame.

Stipo Sičaja rodio se u Podboru 1898. u obitelji Ivana i Janje Sičaja. Bio je u ustašama sa činom pukovnika zatim je prešao u partizane i postao odbornik NOO na Šćitu. Bio je oženjen u obitelji sa šestero djece. Najstariji sin Vinko pošao je s njime u Vran planinu. On je organizirao bojnu koja je brojila oko 1700 ljudi. Preimenovali su se u križare, ali na kapama su i dalje nosili slovo U. S njim je bio Mirko Kapulica, koji je vodio bojnu Duvnjaka, Ivan Ćuk zvani Čaruga, Franjo Sudar iz Donjeg Vakufa, Jozo Papak iz Škrobućane, Luka Marušić iz G. Višnjana, Andrija Rotim iz Šerovine i drugi. (Rotim 2000: 131-133). Oni su držali u vrijeme 1944. i 1946. područje Vran planine, zatim Rogulju i Baćinu, skoro cijelu lijevu obalu Rame. Stvorili su „Ramsku miliciju“ ili „Bojnu kralja Tomislava“. Pravili su upade u Gornjem Vakufu, Prozoru i Jablanici u trgovine, napadali miliciju i partizane, i uglednije članove komunističke partije. Cilj je bio obrana domaćeg stanovništva od novog „turskog zuluma“. Komunistička vlast ih je nazivala „ustaše“ i „šumnjaci“a oni su partizane nazivali „odrpancima“ i „rutama“. Prvi sukob s partizanima je bio 27.4.1944. kad je ubijen Luka Sičaja i Anto Jurić. Narod se osjećao siguran uz Gegana i njegovu bojnu. Jako su pazili da ne napadaju Muslimane u Kopčićima i Varvari. Međutim brojnih Muslimani iz okolnih mjesta Prozora prihvatili su regrutaciju koju su sprovodili partizani u borbi protiv križara. (Lopičić 2000:122-123). Gegan je sa 500 križara 21.12.1944. blokirao i osvojio Prozor, nekoliko partizana ubio i odnio veliki plijen. (Lopičić 2000:125)

StipoSičaja – Gegan u Rami je imao velik utjecaj. Djevojke i mladići poslije mise u kolu pjevali su pjesme: Vran planina za nebo se veže,/ Mene srce za Geganom steže. Što se ono na Vran planini bijeli/ Geganovci šator razapeli. Naš Sičaja jaši konja vrana/ Za njim ide vojska odabrana.“ (Penava 2000:133). Narodni pjesnik Jure Mišura spjevao je epsku pjesmu u kojoj je opisao Ramski ustanak (Mišura 1945: 135-140).

Vlasti u Prozoru nisu se mogle više boriti protiv „Ramske milicije“ pa su zatražili pomoć iz Mostara. Došla je u pomoć hercegovačka brigada i kaznena ekspedicija OZNE iz Gacka pod komandirom Savom. U među vremenu izdana je Opća amnestija 3.8.1945. za sve koji su se krili po šumi i bili u ustašama i domobranima. Tada se većina križara predala novim vlastima. (Lucić 2002: 151-152).

Poslije Opće amnestije OZNA (Organizacija za zaštitu naroda) organizirala je na ostatke križara hajku. U toj potjeri za šumnjacima 8. 11. 1945. Stipo Sičajaje ranjen u Zlopolju. On se nije htio predati pa je sam sebi oduzeo život. Mirko Kapulica je prešao na Biokovo i poslije prebjegao u Italiju.

Nakon pogibije komandanta Sičaje i odlaska Kapulice, veliki dio križara se predao, neki su bili uhvaćeni odvedeni u Mostar i Zenicu gdje su mučeni i umoreni. Luka Marušić je bio uhićen i odveden u Zenicu. Suđen je na osam godina robije, ali je u prvoj godini podlegao mučenju i umro. Kad ga je žena Luce posjetila, mogla je vidjeti samo grob, a prenijeti ga može, rekli su joj, samo kad izdrži kaznu. Poslije je na tom groblju izgrađeno stambeno naselje. Neke križare izdao je Ivan Rotim . Javio je OZNI na Gračanici. A oni su došli i ubili trojicu povratnika s Križnog puta iz Bleiburga. Ubijeni su na ćupriji Laza kod Priklapaca na rijeci Rami. Među posljednjima je bio Ivan Džejić iz Proslapa, ubijen u ožujku 1946.

OZNA je i dalje vršila teror nad stanovništvom Rame. Da uhvati ostatke križara ili „šumnjaka“ preseljavala je stanovnike iz zaseoka u veća sela, ljude vodala na saslušanje, koristila najrazličitije oblike mučenja, na primjer „mučenje hod u araru sa žitom“. OZNA je radila ono što joj je Tito naredio: da progoni neprijatelja naroda, da zatvara prave ali i izmišljene neprijatelje naroda. Svrha joj je bila„da utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju – a takvih je bilo vrlo mnogo.“(Noel 2011:339) .OZNA se 1946. preustrojila u UDB-u (Uprava državne bezbednosti). U Prozoru je UDB-a imala svoje sjedište koje su svi izdaleka zaobilazili. Komandiri su bili mahom Srbi ili Muslimani a Hrvate su koristili za doušnike. Poznati su bili milicajci Fikret Mandžuka, Meho Vebija, Muše Hero, Enver Hadžić, Obrad Čečur, Ahmet Hadžić i drugi koji su na različite načine ucjenjivali vršili represiju nad stanovništvom. Poslije obračuna s križarima slijedile su nove represije: upis u zemljoradničku zadrugu, otkup žita, prisilno iseljavanje, odlazak na radne akcije i sl. Činjenica je da je Rama stradala nakon rata kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata (Lucić 2002:152)

Nova vlast uvodi različite oblike represije

Nova komunistička vlast htjela se približiti narodu pa su za mladu misu fra Agustina Brkića na Šćitu za Svisvete, 1. 11. 1945.došli partizani na svečanost. Partizanski oficiri u uniformu uhvatili su se u kolo i igrali s mladićima i djevojkama, a partizan je svirao harmoniku. Svirao im je i nepoznato kolo, vjerojatno Žikino kolo i sl. Propovjednik na misi fra Alojzije Misilo tješio je narod, podizao nadu i samopouzdanje. Bila je to odlična propovijed zbog koje je propovjednik odmah bio odveden u zatvor.(Lucić 2002: 154)

Nove vlasti su preko OZNE nastojale držati narod u pokornosti putem utjerivanja straha i saslušanjima. Komandiri milicije radili su što su htjeli. Privodili su ljude na saslušanje za mali ispad ili pjesmu, a neke su i ubili. Tako su na blagdan zaštitnice Rame, na Malu Gospu, 8. 9.1946, kad je bilo mnogo naroda u crkvi odveli Iliju Cvitanović, ubili ga, ne zna se ni gdje mu je grob, a ukućanima su donijeli odjeću. Isto je tako ubijen Mišo Džakula Nikolin kraj svoje kuće u Rumbocima, također i Ante Sičaja u Podboru, te Bevanda na Ometalima. Nitko nije odgovarao za ubistva niti je bilo presude. Stoga su se ljudi povlačili u svoja skloništa i izbjegavali sve javne sastanke. Malo se govorilo i nitko nikome nije vjerovao. Još su jedino vjerovali svećeniku i od njega tražili savjete i utjehu u ispovijedi i povjerljivu razgovoru. (Lucić 2002: 156-157)

U zatvor se 1945. i 1946. išlo „za ništa“ a glava se gubila za bilo što. Ugledni franjevac Kazimir Ivić, gvardijan i definitor, išao je u zatvor. Po njega su došli iz OZNE Prozora Fikret Mandžuka i Enver Hadžić. Osuđen je na tri godine zatvora 1946, a odležao je u Zenici dvije godine i 22 dana.(Lucić 2002: 160-161)

Nova vlast je željela silom riješiti problem katoličke Crkve pa je napadala svećenike za svaku sitnicu a većinom i bez ikakva razloga.Novi udar na narod je bio učinjen 10.5. 1946. prisilno su oduzete matične knjige iz župni ureda. Vjenčanje se moralo najprije obaviti u općini, rođenje djeteta, krštenje i umrle moralo se najprije najaviti kod državnog matičara. (Lucić 2002:155). Mladomisnika fra Augustina Brkića su uhapsili, odveli na saslušanje i za kaznu ošišali te vratili u samostan. OZNA je zaposjedala župne kuće za svoje urede, (na primjer na Uzdolu), župniku je ostavljala jednu sobu ili ni jednu jer će i onako, govorili su, vjera doskora izumrijeti. (Lucić 2002:156). Sprečavali su postavljanje crkvenih zvona na spaljenoj crkvi na Šćitu. Crkva je bila u baraci, a zvonik je bio montiran od drveta uz crkvu. Kad su zvona došla jedno 652 kg, drug 184 kg, trebalo ih je podići na stupove. Jedan majstor je posudio od poduzeća „Hidrogradnje“ koloturnik za dizanje zvona. Da to spriječe OZNA je zatvorila čovjeka koji je donio napravu, i naredilada se vrati u skladište. Ljudi su ipak 30.10.1948. podigli zvona. Kuma zvona Antu Džolana vlasti su kaznile zatvorom.

Zarobljeni pripadnici Hrvatske vojske

Za obnovu i izgradnju socijalizma prisilno je uziman „poljoprivredni višak i otkup“ koji se davao u žitu i stoci. Osnivane su zemljoradničke zadruge u Donoj Vasti i drugdje. Ljudi su se prisilno morali upisivati, trgati menjike na livadama i oranicama i voćnjacima.(Lucić 2002:159-160)

U Rami su od 1948. do 1951.nasilno izvođena preseljena obitelji iz jednog sela u drugo. Tako su neke obitelji, na primjer obitelj pisca ovih redaka, morala za redom tri godine od 1949. do 1951. odlaziti iz svoje kuće na jesen kad su sakupili žito i voće, sve dati u otkup, a vraćali su se nazad u proljeće da ponovo obradi svoju zemlju.

Zaključak

Rama je jedna velika oaza Hrvata i Bošnjaka na visoravni i kotlinama okruženi visokim planinama na prijelazu iz Bosne u Hercegovinu..Ramljani nisu očekivali strahote Drugog svjetskog rata, ipak one su se dogodile u njihovoj sredini na tragičan i stravičan način. Poginulo je 1785 stanovnika u dobi od 20 do 50 godina života, dakle, 12 do 15 % radno sposobnog stanovništva. Svaka hrvatska kuća je imala ratne udovice i ratnu siročad.

Poslije završetka rata umjesto da se uspostavio mir, i proklamirano bratstvo i jedinstvo, zaveden je teror i nasilje preko OZNE i UDB-e protiv Hrvata. Križari pod vodstvom Stipe Sičaje Gegana htjeli su zaštiti narod od „novog turskog zuluma“ ali nisu uspjeli jer je OZNA bila moćnija i okrutnija. Ta pobuna protiv nove vlasti za Ramu je postala „istočni grijeh“ koji je kažnjen gradnjom brane i umjetnog jezera u dolini Gornje Rame i kao drugim oblicima zapostavljanja i gaženja ljudskih prava, što je dovelo do iseljavanja hrvatskog naroda.

Literatura: