• 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života
  • 103 godine Žižukina života

103 godine Žižukina života

Postoji li neki eliksir koji će čovjeku produžiti život? Pitanje je na koje ljudi neprestano pokušavaju odgovoriti. Možda ima, a možda i nema odgovora. Možda se tajna krije u načinu života. 

Proteklog vikenda, točnije, u subotu 7. listopada 2017. na mjesnu groblju Sudari na Barama u Neretvici pokopan je čovjek koji je doživio 103. godine života.

Ivo Rajič Sudar rođen je u mnogobrojnoj obitelji Ive i Anđe, djevojački Ivanko koja je iz Ivanaka, općina Prozor-Rama. Ivo je rođen u vrijeme Prvog svjetskog rata 1914. godine na Barama, Neretvica u općini Konjic, dok je njegov otac Ivo bio na Solunskom frontu kao austrougarski vojnik. Njegova majka Anđe nije ga htjela upisati kod matičara sve dok otac nije stigao iz Soluna te je upisan u matičnu knjigu rođenih 20. ožujka 1915. godine i to postaje službeni datum rođenja. Odmah drugi dan, 21. ožujka 1915. godine kršten je na Solakovoj Kuli. Krstio ga je tadašnji upravitelj župe Josip Rajič, a kum je bio Jozo Sudar. Ivo se već u 21. godini vjenčao sa Jelom Tadić.  U svom kršćanskom braku rodili su desetero djece od kojih je troje umrlo u ranom djetinjstvu. Od svoje djece dobili su 18 unučadi i 22 praunučadi.

Upravo ta brojna djeca u teškim životnim tegobama kakve su pratile ljude u Neretvici, Rami i cijeloj Bosni i Hercegovini, u sumrak Drugog svjetskog rata, tijekom rata i nakon njega, potvrda su velike hrabrosti i vjere ovih ljudi. Godine 1962. supruga Jele umire, a Ivo ostaje sam sa svojom djecom. Bez svoje voljene supruge Jele živio je vipe od pola svog života, punih 55 godina.

Ivo Rajič Sudar, a mnogima poznatiji nadimkom Žižuka cijeli svoj životni vijek proveo je na Barama, u Neretvici, župa Solakova Kula.  Tek zadnjih par godina je živio kod unuke u Zagrebu. Kako je Žižuka prehranjivao svoju obitelj? Kao i brojni njegovi susjedi. Za Neretvicu je već odavno poznato kako je kraj izuzetno pogodan za stočarstvo i voćarstvo. Žižuka se odlučio za uzgoj voća. Njegovi prioriteti su bile kruške jerbasme, ošlame, jabuke i kesten (košćan).  Voće koje bi ubrao završavalo je na tržnicama Hercegovine, Imotske krajine pa sve do Crne Gore odnosno Igala. Samo zamisliti možemo kako je Žižuka prebacivao svoje voće do tih krajeva. Trebao se najprije spustiti u dolinu Neretvice, zatim do Ostrošca i Neretve, a odatle dalje put pod noge i u bijeli svijet kako bi zaradio koricu kruha za svoju djecu.

Kako je živio i kakav je bio Žižo pitali smo župnika na Solakovoj Kuli i Kostajnici don Jozu Majića koji za svog susjeda i župljanina kaže: „Žižuka je bio poseban čovjek sa svojom jednostavnošću. Uvijek je vodio smiren život. Njegova susretljivost i optimizam bile su njegove glavne osobine. Nije samo bio spreman pomoći drugima, već je uvijek bio inicijator. Bio je to primjer pozitivnog karaktera i vjenrnika za cijelu Neretvicu; župe Solakova Kula i Bare, Kostajnicu, Obre i Žitače. Aktovno je sudjelovao u vjerničkom životu kao prakarator i kao graditelj jer je jedan od onih koji su sudjelovali u izgradnji filijalne crkve na Barama. Obnovljena crkva na Barama poslije ovog rata ponovno je otvorena na stotu godinu Žižukina života.“

Nakon ovih don Jozinih riječi o Žiži možda bismo mogli sami zaključiti da  se tajanstveni eliksir dugovječnosti krije u smirenosti života, u skladnu životu sa svojim životnom sredinom i sa vječnim optimizmom. Prosudite sami!

Sa Žižom se ugasio još jedan život na ovim prostorima, a Neretvica ostaje tugaljivo prazna i pusta. Pusta od ljudi i jedne i druge i treće vjere. Pusta od dječje vike, čobanskog dozivanja, pjesme, pusta od ljudskog glasa koji je odjekivao duboko dolinom. Ošlama se suši, jerbasma je usahla, košćan je skoro podivljao i zarastavo, a život? Život ide dalje i doći će neki drugi ljudi neke druge biljke. Ali ne! Na Barama u Neretvici niču nova zdanja. Djeca i unuci onih koji odavno napustiše ove krajeve ne zaboraviše što im stari namriješe već sa čežnjom i dozom ljubomore čuvaju to blago.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar