60 GODINA OD SMRTI: Koliko znate o jednom od najvećih hrvatskih pjesnika?

Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u svoje vrijeme neprihvaćen i nerijetko protivnik građanskih konvencija Tin Ujević, šezdeset godina nakon smrti uživa istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti, o čemu pored ustaljenih počasti govori i niz događaja pripremljenih povodom te obljetnice.

Ujević se rodio 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju i živio u Nadbiskupskom sjemeništu, ali se nije zaredio nego odlazi u Zagreb gdje studira hrvatski jezik i književnosti, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku.

U mladosti je bio gorljivi politički borac, najprije protiv Austrougarske, a potom se zauzimao za ujedinjenje Hrvatske i Srbije. Nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije razočarao se („kad već su guske da su barem sa Kaptola“) i potpuno se odrekao političkog djelovanja, te se do kraja života posvetio samo poeziji.

Nije prihvaćao neke od temeljnih društvenih konvencija, nije imao karijeru ni dom, a znao je raskidati veze s najbližima, u književnosti s „učiteljem“ Matošem, a u privatnom životu sa članovima svoje obitelji.

Akademik Ante Stamać drži Ujevića najvećim hrvatskim pjesnikom 20. stoljeća i jednim od najučenijih Hrvata toga stoljeća, te ističe da je ta učenost našla odraza u Tinovoj vrlo kompliciranoj poeziji.

Njegova važnija za života objavljena djela su:

• Lelek sebra”, Beograd, 1920.
• “Kolajna”, Beograd, 1926.
• “Auto na korzu”, Nikšić, 1932.
• “Ojađeno zvono”, Matica hrvatska, Zagreb, 1933.
• “Skalpel kaosa”, Zagreb, 1938.
• “Ljudi za vratima gostionice”, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938.
• “Žedan kamen na studencu”, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

– Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

– Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.

– Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.

– Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti pić

U spomen na Tina objavljujemo njegovu poznatu ljubavnu pjesmu.

NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.