ASISTENTICA U NASTAVI: “Mašu sam znala ranije i već tada se rodila ljubav”

Osim plaće, nedostatak uključenosti stručnih timova i edukacijskih rehabilitatora veliki problem

Županija je preuzela financiranje 104 asistenta za koje smatraju da ih je trenutno dovoljno, međutim iz Vlade HNŽ-a ističu kako će, prateći potrebe, angažirati nove. Sada već davne 2017. godine, asistenata je bilo tek 12 i plaćali su ih roditelji. Međutim, mnogi smatraju da su, uzimajući u obzir obim posla koji obavljaju, primanja asistenata sramna. Veliki problem jest i nesrazmjer u plaćama asistenata koji u prvom razredu u školi borave tri sata, dok asistenti u sedmom, osmom ili devetom razredu u učionici boravi i do sedam sati, a plaća ostaje ista! Ona, kako doznajemo, iznosi 400 KM. U Županiji zapadno-hercegovačkoj situacija je nešto bolja, asistenti su na punoj normi i adekvatno plaćeni.

Osjećala potrebu pomoći roditeljima, a voli i rad s djecom

Ružica je po zanimanju pedagod i rad kao asistentice u nastavi za djecu s poteškoćama u razvoju, njeno je prvo radno iskustvo. Asistentima mogu biti studenti, defektolozi, pedagozi, pa i učitelji, zapravo svi oni koji su u uskoj vezi s obrazovanjem. Oni u prvom razredu s djetetom provode tri školska sata, već kasnije u drugom razredu četiri.

“Na samom početku školske godine sam dobila poziv od ravnateljice škole Lidije Zadrić, želim li prihvatiti poziv da radim kao asistentica u nastavi, s učenicom Marselom. Marselu znam od prije, viđala sam je u crkvi, a često i kod njene bake u Trišćanima. Nije mi bilo teško to prihvatiti. Osjećala sam i jednu vrstu potrebe pomoći roditeljima, a volim raditi s djecom. Ovo mi je bio prvi ovakav susret, u praksni nikada nisam radila s osobom s Down sindromom. Sve je to bilo u teoriji tijekom studija na kolegijima. Praksnu nikada nismo imali. Kako sam ranije viđala Marselu, nekoliko mi je puta prišla i već tada se rodila ljubav. U biti, svaki početak je težak, u početku je bilo teško ostvariti neku vrstu komunikacije, ali navikle smo se jedna na drugu”, govori nam Ružica o svom početku rada s Marselom.

Nedostatak stručnih savjeta i edukacijskih rehabilitatora ključan

Ponovno se vraćamo na početak teksta, kada je spomenut nedostatak stručnih timova ili edukacijskih rehabilitatora koji bi obilazili škole te učiteljima i asistentima u nastavi svojim kompetencijama pomagali u radu te ih savjetovali. Na to nam je ukazala i Ružica. “Kada sam dobila poziv za posao asistentice, nismo dobili nikakvu stručnu pomoć ili savjetovanje kako sve treba funkcionirati. Sa svime se nosimo učiteljica Magdalena i ja. Zajednički rješavamo sve probleme, ustvari predstavljamo most između kurikuluma i stvarnosti. Nismo imali nikakvo stručno osposobljavanje, jer upravo u tom kurikulumu nema ništa napisano”, pojašnjava nam Ružica.

Stoga je pitamo kakve su to bile zahtjevne situacije kada je u pitanju rad i komunikacija s Marselom, Ružica kaže: “Pa recimo, Marsela se nekada zna zaigrati i teško shvaća da nešto mora odraditi. Ima kratkotrajnu pažnju. Učiteljica Magdalena uvijek nastoji te nastavne predmete koji zahtjevaju više pažnje, poput matematike ili prirode, staviti u prvi sat, a kasnije obavljamo sve kroz igru. Raspored i rad ostalih učenika prilagođavamo i s Marselom. Zatim, ukoliko ne budem ja na poslu, u pomoć zovemo mamu Blaženku.”

Važnost toga da roditelji prihvate da njihovo dijete možda treba asistenta

Ružicu smo upitali jesu li asistenti zaista potrebni kroz sve razrede osnovne škole, pa i u srednjoškolskom obrazovanju. “Da, u svakom slučaju. Mislim da ima još učenika koji bi trebali imati pomoć asistenta, ali roditelji ne žele to prihvatiti. Misle da njihovo dijete može nešto savladati, a ustvari ne može. Djeca ponekad trebaju stručnu pomoć i uključenost roditelja. Kod Marselinih roditelja se vidi uključenost u rad stručnjaka s njom. Marsela je došla iz vrtića recitirajući pjesmice, bojila je, a sve je to naučila u vrtiću. Recimo, njoj ne treba pomoć prilikom odlaska u zahod i slično”, govori nam Ružica.

Zanimljivo uz mnogo nestašluka i promjene ponašanja kroz faze

Svi naši današnji sugovornici, asistentica Ružica, Marselina učiteljica Magdalena i njeni roditelji slažu se da je s njom uvijek zanimljivo, ali da zna biti jako nestašna. Posebno je zanimljivo kada Marsela, ili kako je njeni roditelji zovu Maša, primjeti da netko pozitivno reagira na njen nestašluk, još više će na njemu inzistirati. A posebna priča je upijanje onoga što drugi rade i oponašanje. “Oponaša moje radnje, prilikom pisanja i brisanja u bilježnici. Nekada oponaša učiteljicu Magdalenu kada piše na ploči. Nekada zna pošarati knjige i slično. Sve su to neke faze nestašluka, recimo, trenutno je u fazi prolijevanja vode, po stolu, po knjigama itd. Na početku školske godine je znala dosta puta istrčati u dvorište. Kada bi na velikom odmoru djeca odlazila do obližnje trgovine, Marsela je išla s njima i bila glavna. To je sada izbrisano iz njenog sjećanja, to je već iza nje”, prepričava nam Ružica dogodovštine s Mašom.

Mama Blaženka pojašnjava kako Maša pokušava, ona cijeli svoj život uporno pokušava raditi neke stvari i nestašluke i ako vidi da joj nakon par puta to ne može proći, ona se pomiri s time. Ružica dodaje: “U početku dok smo upoznavale jedna drugu, dosta puta smo znale zvati mamu, pa bi je mama preko telefona smirila, govorila da ostane još malo u školi, da se smiri, odradi zadaću i kako brzo dolazi kući.

Još uvijek uči biti asistenticom, ali vidi ogroman pomak

Kada nakon gotovo pola godine nastave pogleda unatrag, upitali smo Ružicu kako bi opisala svoj rad, je li bilo uspješno. “Pa kažem, nismo bili stručno osposobljavani za ovaj rad, još uvijek učimo, ali vidim pomak. Za razliku od početka školske godine, pa do danas. Vidi se dobar pomak, posebno u Marselinom ponašanju. U početku je njoj sve ovo bila igra, nije znala da mora sjediti na nastavi. Mislim da je školski sat nekada previše za dijete da sjedi skoncentrirano i prati”, kazala nam je za kraj razgovora Mašina aistentica Ružica Ivandić.

Majčin instinkt koji je potvrdila liječnička dijagnoza

Marseline smo roditelje pak upitali, obzirom da roditelji često sami sebi priznaju da njihovo dijete ima ili može imati poteškoće u razvoju nakon rođenja, kako su se oni s time suočili. Mama Blaženka odgovara: “Kod nas to nije bio problem. U trudnoći nisam znala da ona ima Down sindrom, tek smo saznali nakon rođenja. Međutim, imala sam kao neki predosjećaj. Kad sam rodila, već tada sam primjetila nešto. Imala je taj neki položaj očiju koji je upućivao na Down sindrom, ali mi liječnici nisu ništa rekli, nego da to ne mora ništa značini, dok se ne uradi genetsko testiranje.”

Blaženka je međutim već u trudnoći pratila neke događaje na televiziji, gledala prilog iz Pule, u kojem je veliki centar za rehabilitaciju djece koja imaju Down. Prikupljao se novac za obnovu centra, a Blaženka je pratila tu djecu. “To mi se poslije vratilo, kad se ona rodila, da sam se zapravo puno ranije, na neki način, upoznavala s time. Nisam bila iznenađena, više je bio Tomislav iznenađen i govorio da pričekamo nalaze testiranja te zašto već na prvu govorim da je to to, kao da mi ne trebaju nalazi. Odgovorila sam da je tako, ja sam to već znala, vidim, vidim na njoj neke “stigme”, oblik nosića i te oči”, govori nam Blaženka o svom instinktu prije samog genetskog testiranja koje ga je zaista i potvrdilo.

Bog ima svoje razloge

Tada malena djevojčica, zbilja je imala Downov sindrom, koji se javlja kao posljedica anomalije na kromosomu 21. Poremećaj je to koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela, a sprječava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta. Blaženku smo upitali kako se zapravo tada osjećala, a ona nam kaže: “Nikada nisam pala u neku vrstu depresije ili se pitala zašto se to dogodilo baš meni. Bogu hvala i Bog ima svoje razloge. Marsela je već od svojih devet mjeseci bila u sustavu i kod rehabilitatora, kod radnog terapeuta i logopeda u Mostaru. Sada ide u prvi razred, u školu je krenula prošlu jesen i ima asistenticu u nastavi.”

Emocionalno inteligentna djeca

Asisteni u nastavi su svakako od velike pomoći, roditeljima, ali i učiteljima, ali pitamo Blaženku što joj se čini, je i bolje da dijete bude s roditeljima na nastavi ili da se navikava na nekoga drugog. “Pa, u nekim situacijama bi možda bilo bolje da je roditelj. Opet s druge strane, koliko god provodimo vremena kući, drugačije kada je ipak kada je u školskom okruženju. Jer, koliko god se vi kao roditelj ponašate strogo, ona opet pronađe neki način kako vas „izmanipulirati“. Inače su djeca s Down sindromom sklona „manipulaciji“ i baš su jedna specifična vrsta „manipulatora“ (smijeh). Doktorica Glamuzina koja nam je mnogo pomogla u Mostaru kada se Marsela rodila, nam je kazala da su ta djeca jako emocionalno inteligentna i da su to mali „manipulatori“ i mora ih se držati pod kontrolom. Ja sam si mislila, pa to je mala beba, ne mora to tako biti i da doktorica generalizira. Zbilja, djeca s Downom zaista imaju neke zajedničke osobnosti. Jako su tvrdoglavi i uporni”, pojašnjava nam Blaženka.

Sami financiraju prijevoz na rehabilitaciju, jer se zbog termina nisu mogli uklopiti u postojeći prijevoz djece s poteškoćama u razvoju

Zanimala nas je i situacija tijekom upisa i početka nastave, obzirom da se Marsela i ranije družila s drugom djecom, sudjelovala u raznim aktivnostima, što izvanškolskim što župnim. “Marsela je išla u vrtić u Prozoru. Bila je i u predškolskom odgoju, što je za sve nas bio neki normalan slijed. Naše susjedstvo i svi koji nas poznaju, znaju da je ona u ranoj intervenciji za djecu s Downom, još od kad je imala devet mjeseci. Krenula je s rehabilitacijom, išli smo i još uvijek idemo nekih dva puta tjedno u Mostar. Upravo danas imamo na fizijatriji vježbe, jer ova djeca često imaju malo pogureno držanje. Većinu toga financiramo mi roditelji, prije svega prijevoz. U postojeći prijevoz za djecu s poteškoćama u razvoju se jednostavno ne možemo uklopiti, posebno evo sada kada je Marsela krenula u školu”, prepričava nam mama Blaženka.

Ponekad i stresno razdobolje koje valja premostiti

Za njih kao roditelje, ali i za Mašu, početak škole je jedno sasvim novo iskustvo, stoga smo roditelje upitali je li kod Marsele došlo do nekih promjena u ponašanju nakon što je krenula u školu, a mama Blažeka kaže: “Pa, ne možemo mi s njome sjesti i razgovarati, upitati što je muči ili postoji li neki problem. Međutim, ona je primjetila da mi tu nešto spremamo, da će ona u školu. Mi smo njoj to pričali, da će ići u školu, da u školu ide i njena starija sestra Katja. Kupit ćemo joj knjige, torbu… Bilo je sve super, rekla je može, ići će. Malo se tu primjetilo kao da ima neku tremu, ne mogu reći stres, ali dogodilo se od kada je krenula u školu, da je krenula malo mucati. Evo, to je neka promjena.” Blaženka i Tomislav su odmah razgovarali s njihovom logopedicom, koja im je rekla da se takvo nešto može dogoditi, privremeno, od nekog uzbuđenja ili neke vrste stresa za Marselu. Jer, to je ipak nešto novo što se događa u njenom životu.

“Ona ne zna sjesti sa mnom i kazati taj svoj problem, ali ona nešto tu osjeća i vidi da se nešto novo događa. Pomalo muca, ali kod logopeda smo i dalje, kao što smo i prije bili, nadamo se da ćemo i to uskoro premostiti, jer to se kod logopeda može uspješno napraviti”, dodaje Blaženka.

Važno je govoriti o temi djece s poteškoćama u razvoju

U našoj manjoj sredini, još se premalo govori o djeci s poteškoćama u razvoju. Postoji određeni strah kod roditelja, kako će njihovu djecu prihvatiti društvo, s druge strane društvo se još uvijek prema takvoj djeci ponaša s određenim odmakom ili nije sigurno kako se ponašati. Stoga je vrlo važno o ovakvim stvarima govoriti, a posebno o pozitivnim pomacima kao što je inkluzivno obrazovanje.

Kada je u pitanju potpora škole, asistentice i šire zajednice, upitali smo roditelje jesu li zadovoljni, a Blaženka nam kaže: “Mi smo zadovoljni, ali mislim da bi se možda trebalo više o tome govoriti, da je više ljudi upoznato s time. Ili ovo što ste govorili ranije, ponukati roditelje, da ako primjete neku poteškoću kod vlastite djece, odmah reagiraju. Mi smo imali tu sreću u nesreći, što je Marsela odmah po rođenju dobila dijagnozu. Postoji puno djece koja imaju neku poteškoću, mentalni zaostatak koji se fizički niti ne može primjetiti ili se kasno primjeti, to kašnjenje u razvoju. Cijela naša županija je jedno malo područje i u Centru za Down u koji mi idemo se okupljaju razne udruge, nisu to samo djeca s Down sindromom. Mi kada obilježavamo 21. ožujka Međunarodni dan osoba s Down sindromom, u centru budu sva djeca iz specijalne škole, iz raznih udruga i vidimo djecu s drugim poteškoćama koja su uključena u rad centra. Imamo iskustvo druženja i s njihovim roditeljima. Kada smo dobili prvo dijete, našu Katju, imali smo određenih problema zbog njenog načina spavanja, pa nas je liječnica, ukoliko se stanje ne popravi, uputila na fizijatriju. Nama je to tada predstavljalo nešto strašno, nismo bili upoznati s time, kako i što napraviti. Tako i drugi roditelji, možda se bez potrebe plaše otići kod stručnjaka, fizijatra ili kod neuropedijatra, ukoliko vide neke probleme. Ne mora dijete automatski biti bolesno, ukoliko se samo ode po savjet kod nekog specijaliste.”

Tata Tomo kaže da je njemu od početka sve to bilo malo čudno, ali je prihvatio sve to i dao sve od sebe da sve bude u redu. “Puno nam je pomoglo što je Marsela išla u vrtić i to druženje s drugom djecom, jer ona se ponaša onako kako vidi da se ponašaju druga djeca”, dodaje Tomo.

Mašini prijatelji iz škole odgovorni i uz zaštitničko ponašanje prema njoj

Nakon nekoliko mjeseci nastave i druženja s drugom djecom, pitamo Marseline roditelje ima li promjena u njenom ponašanju, kada se vrati kući iz škole. “Ona je puna nekih dojmova. Nju pitamo kao i stariju kćer. Pa nam ona govori, radila sam, pisala sam, vadi nam knjige iz torbe… Na to smo zapravo već naučili, jer bi se isto događalo kad se vraćala iz vrtića. Bila bi sva ushićena, prepričavala kako su radili novu pjesmicu, igrali se… Već je godinama navikla da nam prepričava neke situacije kada se vrati kući. Voli ići u školu, lijepo joj je tu. Prihvatila su je druga djeca. Na početku, kada je tek krenula u školu, prvi mjesec sam dolazila češće tu, baš da vidim kako će se ona snaći. Pomogla bih malo učiteljici i asistentici Ružici, koliko mogu. Njima je novo sve ovo, Marseli isto. Tek ih je upoznala. Bilo je tu nekih zanimljivih situacija, ne bi ona sjedila cijeli sat, ne bi ovo, ne bi ono… Kad sam bila na satu s njom, vidim da su djeca prihvatila da je drukčija i tako se ponašaju prema njoj. Mada oni dosta paze na nju, jer su stariji, već su peti razred. Odgovorni su i zaštitnički se ponašaju prema njoj”, prepričava nam mama Blaženka.

Diplomski rad koji je još davno predvidio Mašin dolazak

Veliku ulogu u prvim koracima Mašinog školovanja ima i njezina učiteljica Magdalena Jeličić, koja od ove godine po prvi put u nastavi ima dijete s Down sindromom, ali i asistenticu u nastavi. Stoga smo je upitali za njena iskustva. “Ranije sam imala doticaja s djecom s poteškoćama u razvoju, ali nisam nikada radila s djetetom s Down sindromom. Ravnateljica mi je rekla da ćemo ove školske godine imati jedno dijete u nastavi, a Marselu sam poznavala još od prije. Bila je u vrtiću s mojim sinom. Okvirno sam znala kakva je djevojčica. Ipak, kad mi je ravnateljica rekla da ćemo imati Marselu u razredu, pojavio se strah. Jer, to mi je prvi doticaj, iako sam u teoriji znala o radu s djecom s Down sindromom. Moj  diplomski rad jest bio upravo na temu rada s djecom s poteškoćama u razvoju, s osvrtom na Down sindrom. Eto, je li to bilo slučajno ili ne, ne znam. Tako da sam imala priliku susresti se s time kroz teoriju”, govori nam Magdalena na početku našeg razgovora.

Strah i panika od novoga, koji su uspješno savladani

Ono što je ovaj put još bilo drugačije je to što je Magdalena čula da će na nastavu doći i Mašina asistentica Ružica, kojoj je ovo bilo prvo radno mjesto. Magdalena dodaje: “Iskreno, hvatala me panika kako ću ja to odraditi. I onda nam je došla Marsela. Prvih dana smo se uhodavali. Ona je poznavala svu djecu od prije, a išla je i u vrtić, samim time je neke stvari koje se uče u prvom razredu već savladala. U Mostaru je išla na radionice. Mislim da bi svakom djetetu s poteškoćama u razvoju trebalo pristupiti ovako kako su njoj pristupili njeni roditelji. To je od velike koristi što su Marselu vodili na rehabilitaciju, radionice u Mostaru, vrtić u Prozoru i što su radili sa stručnim suradnicima.”

Učiteljicu Magdalenu pitamo i o tome kako bi se nastava odvijala da nema asistenta u nastavi, je li to uopće moguće. “Bilo bi moguće, poznajem neke učiteljice koje su prije radile s djecom bez asistenta u nastavi, jer asistenata tada nije bilo. Vjerujem da im je bilo dosta teže, jer meni je stvarno asistentica od velike pomoći, posebno jer sam u kombiniranoj nastavi. Inače je problem ta  kombinirana nastava tj. organizacija nastave za dva tri razreda u isto vrijeme. Problem je što niti asistent niti ja nemamo nikakvu komunikaciju sa stručnim suradnicima niti njihovu stručnu pomoć. Jedina pomoć su nam roditelji, s kojima imamo savršenu komunikaciju. Njena mama nam je ukazala na neke nestašluke, rekla na što ne trebamo obraćati pažnju i slično”, kaže Magdalena.

Inkluzija dobro smišljena, ali loše organizirana

“Smatram da je inkluzija općenito dobro smišljena, ali nije dobro organizirana. Nemamo nikakvu pomoć stručnih suradnika, kao što su edukacijiski rehabilitator, psiholog ili logoped. Marsela ide kod njih privatno, ali bih ja tražila da povremeno oni dođu nama u školu i procjene njene mogućnosti, sposobnosti i slično. Da psiholog prouči njene emocije, na primjer. Iako to vjerojatno ulazi i u moj opis posla, ipak smatram da učitelj nije stručan za takve stvari. Mislim da stručne osobe imaju puno više znanja i iskustva kako se prilagoditi  mogućnostima takve djece. U općini imamo stručnih kadrova koji možda ne rade, a jako su potrebni. Apeliram na pokretanje toga, možda preko Centra za prevenciju , rehabilitaciju i edukaciju ili Općine Prozor-Rama. Voljela bih da dođu na nastavu da daju neke smjernice u radu, da ostvarimo stalnu komunikaciju, puno bi značilo meni kao učiteljici i asistentici Ružici kojoj je ovo prvo radno iskustvo. Marsela radi prema redovnom planu i programu i prvi razred se vodi kao promatranje, a drugi razred ide na kategorizaciju”, pojašnjava nam učiteljica Magdalena.

O uočavanju poteškoća

Kada se dijagnoza ne zna u startu, određene se stvari mogu primjetiti kroz nastavu. Jeličićeva nam je ispričala o slučaju kada je kod djeteta uočila neke poteškoće u učenju i reagirala. “Mama je mislila da je u pitanju, što se narodno kaže, nedokazanost, dijete neće da sluša. Međutim, ja sam jednostavno znala, učila sam je i vidjela sam da neke stvari ne može, primjetila sam do kuda seže njen domet. Onda sam rekla majci, a ona je i dalje ostala pri svom mišljenju. Rekla sam joj da mi je žao, ako ne pokušaju potražiti pomoć. Tada je u Mostaru postojao stručni tim koji je obilazio škole i ja sam ih pri posjetu naše škole zamolila da dođu na nastavu i tako su potvrdili da sam u pravu. U pitanju je bila,koliko  se sjećam, blaga mentalna retardacija. Tada su mi dali par savjeta kako da radim s tim djetetom. Roditelji su zatim dijete vodili na kategorizaciju i dijete je dobilo prilagođen plan i program. Na svoju ruku sam, bez rezultata kategorizacije odmah počela prilagođavati program nastave i”, prepričava nam Magdalena smo jedno od iskustava.

Dragan Tadić, učitelj razredne nastave, u područnoj školi Ustirama radi već dulje razdoblje te ima iskustva rada i u drugim školama.  I on nam je ispričao svoja iskustva susreta s roditeljima i djecom kojima je bila potrebna pomoć u obrazovanju. “U područnoj školi na Ustirami radimo s kombiniranim odjelima. Već je to samo po sebi otežavajuća okolnost, a kamoli kada je u razredu dijete kojem je potrebna pomoć. Zato je  važna uloga asistenta u nastavi koji pomaže. Itekako je potrebna i svaka druga stručna pomoć. Iz svojih ranijih iskustava moram istaknuti da je važno kako roditelji prihvaćaju svoje dijete. Oni su ti koji će prvi primjetiti bilo kakvu poteškoću i toga moraju biti svjesni. Nekada su to roditelji teško prihvaćali ako bi im se ukazalo na neke probleme. Vjerujem da je sada drugačije i da sami uoče sve poteškoće te traže stručnu pomoć. Nama učiteljima su sva djeca ista i sa svima uvijek spremno radimo bez obzira na kombinacije odjela iako je to znatno otežavajući rad”, kazao je Tadić za Ramski Vjesnik.

Oduševljenje kako su djeca prihvatila Mašu

Kako su nam ispričale asistentica Ružica i njena mama Blaženka, Marsela je prvih nekoliko dana u školi bila dosta nemirna. Stoga pitamo učiteljicu Magdalenu, njeno iskustvo tih prvih dana. Magdalena kaže: “Marsela bi sjedila nekoliko minuta, a zatim bi htjela ići kućii ili do trgovine. Djeca su gledala malo zbunjeno, bilo je  ometanja, ali nije bilo neke ekstremne reakcije. Moram reći da sam oduševljena kako su djeca nju prihvatila. Znali su je od prije, pa je možda i to pomoglo. Nemamo problema kada je njihovo ponašanje u pitanju. Uvijek joj prilaze kada se nešto radi, potiču je, Hajde Mašo ti si sada na redu, pomoći emo ti. Iako ona nekada stoji po strani, oni idu prema njoj i kažu, Hajde Mašo s nama.”

Upitali smo Magdalenu, kako bi reagirala da uskoro još jedno dijete s Downom krene pohađati nastavu. “Pa ništa mi ne bi iznenadilo, mislim da bih samo bila spremnija. Mene je najviše kod svega ovoga iznenadilo što ne postoji suradnja sa stručnim timom. Smatram da nam to treba i da je od velike važnosti. Samo nam to i nedostaje. Što se tiče atmosfere u razredu i rada, Marsela je baš dobar primjer postignuća jednog djeteta s Down sindromom.”

Posebna djeca koja ti se uvuku pod kožu

Gotovo svi u našoj sredini su oprezni kada se obraćaju roditeljima djece s poteškoćama u razvoju ili Downovim sindromom, pa smo upitali učiteljicu kakvom ona smatra Mašu i djecu poput Maše, jesu li ta djeca drugačija, jednaka ili ih nazivati posebnima. Učiteljica Magdalena kaže: “Posebna. Marsela je jednostavno posebna. Kad su mi rekli da dolazi u razred, bilo mi je nezgodno, kako ću ja s njom, hoće li ona mene prihvatiti i slično. Ali, ne znam, to dijete ti se jednostavno uvuče pod kožu. Nekada imam osjećaj kao da je moja. Kada je nema u školi, ja nju poželim.”

Ono što sve vjerojatno zanima jest i to, budu li druga djeca na nastavi zanemarena, uslijed toliko brige i pažnje posvećenih upravo djeci s poteškoćama u razvoju. “Kod nas je trenutno situacija dobra. Prvih dana je bilo dosta ometanja sata i istrčavanja iz učionice. Dobro je to što sam imala asistenticu jer u protivnom dolazilo bi do prekida nastave. S vremenom učenica je usvojila i primjenjuje pravila ponašanja u nastavi. Ukoliko se Marsela uznemiri ili ne želi raditi,tu je asistentica Ružica koja će s njom razgovarati ili prošetati. Na kraju svega istakla bi  da je jako potrebna suradnja sa stručnim osobama koje bi dolazili povremeno na nastavu i pratili naš rad i iskreno se nadam da će se to ostvariti u što skorije vrijeme”, kaže učiteljica Magdalena.

Ovogodišnji Međunarodni dan osoba s Down sindromom, u Mašinoj će školi biti s radošću obilježen

Uskoro nam se bliži i Međunarodni dan osoba s Down sindromom. Odabran je datum 21. ožujak, upravo kako bi označio jedinstvenost Down sindroma u potrostručenju (trisomiji) 21. kromosoma. Simbol ovog dana su rasparene šarene čarapice, koje taj dan nose svi koji žele pokazati podršku borbi osoba s Down sindromom, kako bi se što bolje integrirale u društvo. Upitali smo učiteljicu i asistenticu pripremaju li nešto posebno ove godine, obzirom da je u njihove školske klupe sjela i jedna malena djevojčica s Downom.

“Približava nam se njihov dan. Svakako smo mislili to obilježiti. Taj dan ćemo navući različite čarapice. Ružica i ja smo se dogovorile da ćemo izraditi plakat, oslikavati će  ga djeca ručicama pomoću tempera koje su Marseline omiljene boje. Možda bismo upravo taj dan mogli pozvati stručne osobe da nas posjete, da damo tom danu više pažnje”, zaključila je učiteljica Magdalena Jeličić.