Bježeći iz Afganistana ljudi padaju iz aviona
Užasne snimke s aerodroma u Kabulu prikazuju ljude kako padaju iz aviona u polijetanju s nekoliko stotina metara visine. Očajni Afganistanci pokušavaju se rukama i nogama držati za avion kao da se radi o kamionu. A dio sretnika zasigurno se domoglo nešto boljeg mjesta u skladištu stajnog trapa, prostoriji u koju avion uvlači kotače nakon polijetanja. – piše Slobodna Dalmacija
Prema dostupnim statistikama, šanse za preživljavanje su im naizgled dobre – čak 24 posto
Međutim, Američka zrakoplovna agencija FAA upozorava na okolnost da je veliki broj aerodroma smješten blizu mora, pa se ovakva statistika odnosi samo na one slijepe putnike koji su ili preživjeli ili im je tijelo pronađeno nakon pada s nekoliko stotina metara. Nakon pada s takve visine, zemni ostaci unesrećenih lišeni su svake koštane strukture, a ljudima koji se prinuđeni uklanjati njihove ostatke, u pravilu treba dugotrajna psihološka pomoć.
Treba imati u vidu da su Afganistanci, koji se upravo pokušavaju ukrcati na avion u Kabulu, vjerojatno radili za neku državnu ili međunarodnu instituciju. Odmazda Talibana je do sada uvijek bila strašna, pa je tako očajnim ljudima prihvatljivije smrzavanje na velikim visinama nego prepuštanju sudbini koju će im “studenti” (Talibani) odrediti. Malo je vjerojatno da će se netko od njih ukrcati u prtljažni ili putnički prostor. Još manje su šanse da će pronaći mjesto u tehničkom prostoru američkih širokotrupnih transportnih aviona. Prostor za stajni trap nekako se nameće kao jedino mjesto za uspješno skrivanje, ali opasnosti su brojne. Evo na što sve treba misliti.
Dok je avion na zemlji, čak i dok rula po pisti i uzlijeće, sve izgleda prilično dobro
No, kad postigne sigurnosnu visinu, pilot će prebaciti položaj poluge kojom deblokira i uvlači stajni trap, a tada stvari postaju neugodne. Snažna hidraulika je neumoljiva i bilo bi dobro da “putnik” veoma dobro poznaje mehanizam sklapanja, odnosno, slaganja stajnog trapa prilikom uvlačenja. Ako i ostane mjesta, treba mu se na vrijeme prilagoditi ili će ostati zdrobljen još i prije nego što se poklopci zatvore i nastane potpuni mrak. Tako je nastala današnja fotografija ljudskog tijela koje pada iz zrakoplova na polijetanju.
Pretpostavimo da je poneki očajni putnik imao sreće, jer objektivno jako malo onih ljudi na aerodromu u Kabulu poznaje konstrukciju ovog ili onog tipa zrakoplova u kojemu upravo pokušava naći spas. Što ga čeka nakon što je uspješno izbjegao sve zamke avio-hidraulike. Prije svega, treba znati da prostor u kojemu su kotači nije hermetički zatvoren. Avion će se penjati na zadanu visinu kako to avioni inače rade. U putničkoj kabini će pritisak polako opadati ali će se zadržati na atmosferskom tlaku koji inače vlada na nekih 2000 metara. Poneki putnik će imati problema s ušima, manji broj njih s upalom sinusa imat će doista neugodno iskustvo, a naš “slijepi putnik” u prostoru stajnog trapa ulazi u ozbiljan problem čim avion postigne visinu od 3.500 metara. Ta se visina zove zona smrti. Bez duže prilagodbe, kako to rade alpinisti. Na ovoj se visini ne bi trebalo zadržavati dulje od pola sata, osim ako uza se nema bocu s kisikom. Na toj visini parcijalni tlak kisika opada do mjere da kisik u našim plućima ne može više doprijeti u krvotok.
Međutim, realno je za očekivati da avion nastavi penjanje da bi izbjegao protuavionske sustave Talibana i u, ostalom, da bi došao na visinu na kojoj avion leti učinkovitije, s manje otpora. S visinom opada i temperatura. Od minus 50 do minus 80 stupnjeva je temperatura s kojom treba računati na krstarećoj visini današnjih mlaznih aviona. No, sigurno je da će slijepi putnik skriven u stajnom trapu do tada već biti u dubokoj nesvijesti.
Paradoksalno, nesvijest i niska temperatura bit će njegovi saveznici u preživljavanju. Barem na neko vrijeme. Naime, niska temperatura usporit će rad srca, metabolizam općenito i stoga smanjiti potrebu za kisikom. Nesvjestica će isto uštedjeti nešto na potrebama za kisikom koji kronično nedostaje. Problem je, naravno, što očajni putnik u takvom prostoru ne može nositi polarnu odjeću i od životne je važnosti da avion što prije krene na slijetanje (što je u slučaju bijega s američkim državljanima iz Afganistana gotovo pa nemoguće očekivati).
Pri slijetanju vrebaju nove opasnosti. Na velikim visinama u krvi i tjelesnim tekućinama stvorit će se mjehurići dušika, baš kao i kod ronilaca koji zbog toga postupno izranjaju s velikih dubina. Ali avion se pak spušta kontinuirano s vertikalnom brzinom od najmanje 5 metara u sekundi. To će u tijelu putnika u dekompresiranom prostoru izazvati efekt sličan onome kad otvarate bocu gaziranog pića – mjehurići pucaju i izazivaju strašnu bol. Pretpostavimo da je putnik iz naše priče i to preživio i da se na vrijeme probudio iz nesvijesti, prije nego što se otvore poklopci stajnog trapa a njegovo tijelo padne s nešto više do tisuću metara. Sad mu još samo preostaje da se nekako veže uz stajni trap jer će se avion približavati aerodromu brzinom od 150 do 160 čvorova, a to je kao da se držite za rasvjetni stup pri uraganu pete kategorije.
Koliko god šanse bile male, od 1947. do 2015. godine zabilježeno je, odnosno potvrđeno, 113 pokušaja “slijepog” prijevoza u stajnom trapu, od kojih je 86 završilo tragično.Još jednom, riječ je samo o onim pokušajima gdje je putnik kasnije pronađen, živ ili mrtav.
Tko su talibani?
– Talibani (učenici) pripadnici su radikalnoga islamističkoga pokreta koji su 1996–2001. vladali većim dijelom Afganistana. Pokret je nastao 1994. na području Kandahara, pod vodstvom mule Muhameda Omara. Pripadnici su uglavnom Paštuni, znatnim dijelom bivši polaznici medresa (talib je učenik, tj. student islama) u Afganistanu te u Pakistanu.
Nakon osvojenja Kabula (26. IX. 1996) talibani su Afganistan proglasili emiratom (priznali su ga Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), te su uveli šerijat i provodili drastična kažnjavanja za njegovo nepoštivanje (zabranjeno je bilo školovanje djevojčica i žena, gledanje televizije, slušanje glazbe i dr.) – navodi Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
– Potkraj 1990-ih svoju su vlast nastojali proširiti na sjever Afganistana, progoneći Hazarijce, Tadžike i druge nepaštunske narode (Iran, Rusija i Uzbekistan pomagali su antitalibanske snage).
Znatnim su se dijelom financirali od raširene proizvodnje i prodaje opijuma. S pojedinim zapadnim naftnim kompanijama te Pakistanom i Turkmenistanom dogovarali su gradnju plinovoda i naftovoda preko Afganistana.
Od 1998. talibanski režim bio je pod pritiskom SAD-a zbog pomaganja terorističke skupine Al-Qaide, predvođene O. bin Ladenom, a od listopada 1999. bio je i pod ograničenim sankcijama UN-a (u kolovozu 1998. Al-Qaida je napala američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji, a SAD je potom raketama uništio nekoliko njezinih uporišta u Afganistanu).
Međunarodne osude talibanskoga režima izazvalo je i njegovo zatiranje ljudskih prava (posebno žena i djece), razaranje školstva, afganistanske kulturne baštine i dr. Nakon što je Al-Qaida izvela teroristički napad u New Yorku i u blizini Washingtona (11. IX. 2001., s približno 3000 poginulih), slijedila je vojna intervencija SAD-a i saveznika u Afganistanu (u listopadu 2001) i rušenje talibanske vlasti.
Nakon toga talibani se organiziraju u gerilu i poduzimaju bombaške napade, s uporištima u južnom dijelu Afganistana i dijelovima susjednog Pakistana.
Prije nego su talibani preuzeli Afganistan stanje je bilo ovakvo:
Afganistan je podijeljen između vladinih snaga, koje podržavaju međunarodne trupe, talibana i njihovih militantnih saveznika, ekstremističke skupine tzv. Islamske države (ID) i skupa manjih stranih terorističkih skupina. Sjedinjene Države i talibani potpisali su u veljači 2020. ključni sporazum čiji je cilj “donijeti mir Afganistanu”.
Sporazum predviđa dogovor o podjeli vlasti između afganistanske vlade i talibana i potpuno povlačenje svih stranih trupa, navodi Radio Slobodna Europa.
Dok je talibanska delegacija dolazila u Kabul na razgovore o puštanju zarobljenika i dok se afganistanska vlada i talibani pripremaju za pokretanje izravnih mirovnih pregovora, oko većeg dijela zemlje vode se žestoke borbe i opustošen je nasiljem, a zaraćene frakcije slijede strategiju “bori se i razgovaraj”.
Afganistanska vlada je sve do prije nekoliko tjedana kontrolirala glavni grad Kabul, provincijske prijestolnice, glavne centre i većinu okružnih centara, kako navodi Odlučna podrška (Resolute Support), misija koju u Afganistanu vodi NATO.
Oko 30 posto od 407 okruga u Afganistanu je u vladinim rukama, talibani drže oko 20 posto, a oko ostatka zemlje se vode borbe, prema časopisu Long War Journal.
Procjenjuje se da je oko 60.000 stalno angažiranih talibanskih militanata i oko 90.000 povremenih boraca. Međutim, vladine snage trpe rekordan broj žrtava, visoko su utučene i niskog morala. Za to se uvelike krivi pobunjene talibane, neučinkovito vodstvo u oružanim snagama i kroničnu korupciju.
Predsjednik Ašraf Gani izjavio je 2019. da je oko 45.000 afganistanskih vojnika i policajaca ubijeno otkako je preuzeo dužnost 2014. – ili nevjerojatnih 849 mjesečno. U 2018. vlada je prestala objavljivati informacije o smrtnim slučajevima.
Mediji su u ljeto prošle godine pislai kako talibani kontroliraju više teritorija nego ikad još od američke invazije koju je predvodio SAD 2001. godine kad su srušili fundamentalističku skupinu s vlasti.
Vodstvo fundamentalističke militantne grupe pobjeglo je u susjedni Pakistan, gdje je navodno dobilo utočište, obuku i oružje, optužba je koju je Islamabad odbacio. Iz svojih sigurnih utočišta u Pakistanu, talibani su vodili pobunu protiv afganistanskih i međunarodnih trupa.
Talibani su slijedili ono što sigurnosni stručnjaci nazivaju strategijom “izvana prema unutra” koju su učinkovito koristili drugi pobunjenici u Afganistanu, uključujući mudžahedine koji su se borili protiv sovjetskih i afganistanskih vladinih snaga u 1980-im.
Iz svojih utočišta u Pakistanu, talibani su zauzeli ruralna područja Afganistana i konsolidirali kontrolu nad većim dijelom seoskih područja, istovremeno dobijajući nove borce i resurse. Posljednjih godina talibani su krenuli u naseljenija područja s ciljem da ih izoliraju i potom zauzmu.
Oko 20 stranih militantnih skupina djeluje u Afganistanu, uključujući pakistanske ekstremističke skupine poput Pakistanskih talibana, Laškar-e Jhangvi, Laškar-e Taiba, Jaiš-e Muhamed i srednjoazijskih militantnih skupina, uključujući Islamistički pokret Uzbekistana (IMU), Islamsku džihadsku unija i Islamski pokret Istočni Turkestan, militantna skupina koja se bori za neovisnost Ujgura u Kini.
Neke od tih skupina djeluju pod talibanskim kišobranom. Ne mogu djelovati u Afganistanu bez dopuštenja talibana. Svaka od ovih skupina ima jedinstven odnos s talibanima – operativno, ideološki ili ekonomski, navode stručnjaci.
Al-Kaida je u velikoj mjeri smanjena, sa samo nekoliko stotina boraca u Afganistanu. Ali ona ostaje presudni dio talibanske pobune. Dvije skupine su dugogodišnji partneri te su međuovisne, smatraju stručnjaci. Prema američkom State Departmentu, “primjena američko-talibanskog sporazuma zahtijevat će dugotrajno praćenje kako bi se osiguralo da ga talibani poštuju, budući da se vodstvo grupe nerado javno odriče s Al-Kaide”.
U skladu s tim sporazumom, talibani su se obvezali “spriječiti bilo koju skupinu ili pojedince, uključujući Al-Kaidu, da koriste tlo Afganistana kako bi ugrozili sigurnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika”.
Ovako je Glas Amerike 2001. pisao o talibanima:
Peter Tomsen bio je posebni američki izaslanik pri afganistanskom pokretu otpora krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Gospodin Tomsen uspoređuje talibane s najgorim političkim zločincima moderne povijesti, kao što su Adolf Hitler i Josif Staljin.
“Talibane moramo smatrati – kako je to nedavno kazao i predsjednik u svojem govoru – totalitarnim pokretom poput nacista ili sovjetskih komunista, koji sve vidi bijelo ili crno i koji strogo kontrolira medije kako bi prenosili samo njegova stajališta. Talibanima nije važno što je točno, a što nije, što je ispravno, a što nije, sve dok se u javnosti stvara utisak koji oni žele stvoriti. To im je cilj.”
Međutim, neki stručnjaci misle i drugačije. Novinar i stručnjak za južnu Aziju Eric Margolis, autor knjige “Rat na vrhu svijeta” ne prihvaća takvu karakterizaciju talibana. “To mi zvuči kao predratna dezinformacija. Jasno je da su takve karakterizacije usmjerene na jačanje zapadne podrške korištenjem posebnih riječi u vezi s talibanima, kao što su “nacisti” ili “koncentracijski logori”, za koje se zna da će ih mediji prenijeti.
To je veliko pretjerivanje. Talibani nisu nacisti. Oni su nazadni, primitivni, uskogrudni brđani, koji se ne razlikuju posebno od bilo kojeg plemena u drugim dijelovima Afganistana, na sjeveru Pakistana, u ruralnoj Indiji ili, čak i u Saudijskoj Arabiji, u kojoj bi se zapravo osjećali kao kod kuće. Mnogi su Afganistanci podržali talibane, zato što su uveli red, nakon višegodišnjeg razdoblja kaosa, nasilja, silovanja i pljačkanja poslije sedmogodišnjeg građanskog rata, makar taj red uveli i drakonskim mjerama.”
Veleposlanik Tomsen na to odgovara da, iako se ovaj povijesni trenutak znatno razlikuje od nacističkog ili staljinističkog razdoblja, talibanski čelnici često koriste metode slične onima koje su koristili nacisti i staljinisti. “Da ste Afganistanac, koji već četiri-pet godina živi pod talibanskom vlašću, bila bi vam kristalno jasna totalitarna priroda tog režima. Radi se o čitavom nizu pravila uvedenih ne samo protiv žena, već i protiv cijelog stanovništva, koje provodi vojska. Na televiziji smo mogli vidjeti tajno snimljene video-zapise, na kojima se vidi kako talibani na stadionu pogubljuju jednu ženu i kako vješaju muškarce na vratnice. I ne zaboravimo na uništenje Budinih statua…”
Kakva je situacija sada?
Situacija u glavnom gradu Afganistana, Kabulu, brzo se mijenja s ulaskom talibana u grad i zauzimanjem većine njegovih dijelova, uključujući i predsjedničku palaču. To se dogodilo dok je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani bježao iz zemlje, a snage sigurnosti u gradu su nestale, piše redakcija Radija Slobodna Europa.
Iako je mnogo toga nepoznato, evo nekoliko ključnih pitanja koja stoje iza ratom razorenog Afganistana jer ekstremna islamistička skupina preuzima kontrolu nad cijelom zemljom.
Što se dogodilo s demokratski izabranom afganistanskom vladom?
Međunarodno priznata vlada u Kabulu uvelike se urušila.
Predsjednik Ashraf Ghani odletio je 15. kolovoza iz Afganistana, predajući vlast talibanima nakon što su njihovi borci opkolili Kabul, a zatim ušli u glavni grad. Spustio se u susjedni Tadžikistan i prema izvještajima odlazi u treću zemlju.
Ključni članovi uprave Gana – uključujući prvog potpredsjednika Amrulaha Saleha, žestokog talibanskog kritičara, savjetnika za nacionalnu sigurnost Hamdullaha Mohiba i Fazela Fazlija, voditelja predsjednikova administrativnog ureda – također su pobjegli iz zemlje.
Tko sada upravlja?
Čini se da su afganistanske sigurnosne snage djelomično kontrolirale grad do kasno navečer 15. kolovoza, ali brzo su ga predale talibanskim borcima.
Nakon što su se u početku obavezali da neće ući u grad, talibani su rekli da su svoje borce poslali u “neke dijelove” grada, navodno radi održavanja reda i sprječavanja pljačke.
Bilo je izvješća o sporadičnim pucnjavama u gradu, ali čini se da nije bilo većih borbi.
Viđeni su neki afganistanski vojnici i policija kako napuštaju položaje, skidaju uniforme i bježe s oružjem.
Talibanski borci brzo su preuzeli kontrolu nad svim vladinim zgradama, a talibanski zapovjednici prikazani su kako prolaze predsjedničkom palačom u središtu Kabula i skidaju afganistansku zastavu u, kako se čini, uredu predsjednika Ashrafa Ghanija.
Međunarodna zračna luka Kabul nastavlja kontrolirati nekoliko tisuća američkih vojnika koji osiguravaju odlazak stranih diplomata, stranaca i Afganistanaca koji su radili za strane subjekte iz Kabula.
Omar Samad, bivši afganistanski diplomat u Europi, rekao je da “posvuda postoje sigurnosne jedinice, ali da nema zapovjednika otkad je najviši ešalon napustio zemlju”.
15. kolovoza Hamid Karzai, utjecajni bivši predsjednik Afganistana, najavio je stvaranje “koordinacijskog vijeća” koje će nadzirati miran prijenos vlasti.
U tročlano vijeće ulaze Abdullah Abdullah, drugi najviši vladin dužnosnik u Kabulu, i Hekmatjar Gulbuddin, jedan od najzloglasnijih bivših vojskovođa Afganistana i bivši vođa ekstremista.
“Čini se da ovaj savjet vlada”, rekao je Ali Adili, istraživač u Afganistanskoj analitičkoj mreži, nezavisnom istraživačkom centru u Kabulu.
“Međutim, nije jasno tko je dao ovlaštenja za taj savjet”, dodao je. “Formiranje vijeća još nije donijelo povjerenje stanovnicima Kabula.”
Nadalje je nejasno hoće li se vijeće formirati nakon što su talibani 15. kolovoza počeli ulaziti u Kabul.
Kakva će se vlada vjerojatno pojaviti?
Afganistanski ministar unutarnjih poslova Abdul Satar Mirzakawal rekao je da će vlast biti predana privremenoj administraciji.
Čini se da su talibani odbacili optužbe, inzistirajući na tome da očekuju potpunu predaju vlasti.
“Bojim se da će talibani izravno preuzeti vlast ili ćemo imati privremenu vladu koja će u biti predstavljati talibane”, rekao je Harun Rahimi, docent prava na Američkom sveučilištu u Afganistanu u Kabulu.
“U tom slučaju budući politički sustav vjerojatno neće biti uključiv, što će mnoge Afganistance navesti da ga smatraju nametnutim i nelegitimnim”, dodao je.
Američki dužnosnici rekli su da Washington neće priznati talibansku vladu ako ekstremistička skupina nasilno preuzme vlast.
Talibani su ranije izjavili da su za prijelaznu vladu ako se Gana povuče. Međutim, nije jasno hoće li ispuniti obećanje.
“Sada kada je Gana pobjegla, u sljedećih dan-dva znat ćemo idemo li prema širokom aranžmanu ili jednopartijskom sustavu, iako znakovi ukazuju na sveobuhvatnije prijelazno razdoblje”, rekao je Samad.
Farhadi, bivši savjetnik afganistanske vlade, rekao je u utorak da bi, ako bi postojao sveobuhvatniji privremeni aranžman, talibani vjerojatno dominirali, ali da bi moglo biti mjesta za druge političke aktere, iako je očekivao da će to biti manje poznate ličnosti ljudi iz sadašnje političke elite.Kabul.
“Talibani će vjerojatno formirati vladu po svom izboru, s predstavnicima svih provincija i etničkih skupina, ali ne nužno s političkim ličnostima koje poznajemo”, rekao je Farhadi.
Što će se dugoročno dogoditi?
Vjerojatno će u Kabulu postojati vlada u kojoj dominiraju talibani, kažu analitičari.
Tijekom njihove ranije vladavine vlast je bila centralizirana u rukama “amira ul-mominina” ili vođe vjernika.
