Božićna misa “pod dračom”

Božićna misa 1942. godine služila se “pod dračom”, na prostoru gdje se danas nalazi novi samostan. “Bilo je više suza nego pjesama, ali uza svu tugu opet nam je vjera utjehu donosila”, piše fra Mladen u navedenom rukopisu. Kako su se sad na Šćitu nalazila trojica svećenika fra Mladen, fra Marijan i fra Franjo Žilić, to se mogla održati svečana misa. Odgo­vara­juću misnu odjeću posudili su iz prozorske crkve, a od stare svjetiljke napravljen je kadionik. Božićna misa bila je za pokojnog gvardi­ja­na fra Julijana Jurkovića i za pokojnog fra Viktora Sliškovića. Inače je misno ruho bilo više nego skromno, tri paramente od kojih je jedna poderana, jedan kalež, jedan ciborij i samo jedna posuda za opremanje bolesnika kojih je tih dana bilo mnogo. Ipak su se našli dobročinitelji da popune ono što je bilo potrebno. Fojnički samostan darovao je dalmatike, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac darovao je lijepu bijelu misnicu i novi kalež, sutješki samostan misnicu i albu dok je fra Miroslav Milošević iz Vareša darovao srebrni kalež.

Zima je bila razmjerno blaga pa se dio samostanskog krova, koji su ra­zorili bacači prilikom partizanskog napada u srpnju, mogao prekriti das­kom i krovnom ljepenkom, dovezenom iz Sarajeva. U nepotpunim mati­ca­­ma, koje su franjevački bogoslovi u Sarajevu pisali iz prijepisa što su sva­ke godine redovito slani Ordinarijatu u Sarajevo, izlazi da je u ramskoj župi 1942. godine bilo 174 krštenja, 8 vjenčanja i 496 upisanih pokoj­nika.

I u ostalim je ramskim župama stanje bili teško. Na Gračacu je tih godina bio župnik fra Anto Ravlić koji se jedno vrijeme bio sklonio u Sarajevu, dok je njegova kuharica Ana Škarica ostala u kući čuvajući ono što se nalazilo u kući i u crkvi. Na Gračacu je bilo vrlo teško i sljedeće godine. Za vrijeme borbi partizana i Talijana nikad se nije znalo gdje se može izgubiti glava. Kad su došli Nijemci, prolazili su svaki dan tražeći obavještenja o partizanima, a kad bi se ovi udaljili, onda su partizani tražili obavještenja o njima. Pišući Provincijalatu 27. rujna 1943., fra Anto veli:

“Svaki od njih ispituje me i traži da im budem špijunom i doušnikom. Sam ne znam što da radim. Bježati ne smijem jer će onda sigurno otići i crkva i kuća, a ostati je teško i pogibeljno. Uz to svaki čas mogla bi se ovdje otvoriti borba. Molite za me i za moj bijedni narod, koji se nalazi u očajnom položaju.” U pismu koje je pisao mjesec dana kasnije, fra Anto se žali da su ga toliko opljačkali da se nema u što presvući.

U Doljanima je tih godina bio župnikom fra Jozo Filipović, 54­‑godišnjak, koji nije bježao iz župe. Nekako je pregrmio četnike i njihovu strahotu. Kao i u Gornjoj Rami, četnici su palili sve redom, ubijali koga su stigli, odnosili ono malo sirotinje od ionako siromašna svijeta. U maticama stoji da je 1942. godine bilo u Doljanima 45 krštenja, 2 vjenčanja, a umrlo je 119 osoba. Ove brojke najbolje pokazuju kakvu je nevolju preživjela ova mala župna zajednica.

Prozor je nakon dolaska partizana bio bez župnika. Služili su ga fratri sa Šćita. Išlo se u Prozor pješice, s narodom je slavljena misa u vremešnoj crkvici slupanih prozora i razbijenih vrata. Nakon mise krštena su djeca i opremani bolesnici.

Na Uzdolu također nije bilo župnika nego bi dolazio fratar sa Šćita i govorio misu kad je stizao. Nevolje su ondje bile kao i u cijeloj Rami.

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća