Božićni običaji u Rami

Božićni običaji u Rami čuvaju se još uvijek u dobrom dijelu. Donosimo sve običaje vezane za predbožićno i božićno vrijeme koje je zabilježio fra Mato Topić i objavio u knjizi “Ramske starine”.   Dobro je podsjetiti se i na one običaje koji su nestali, ali i onih koji se još uvijek prakticiraju. 

Došašće

Predbožićno vrijeme ili vrijeme Došašća jest vrijeme priprema za Božić. Uz redovite pripreme, koje su izraz svetopisamske poruke, bilo je potrebno pripremiti se za najzahtjevnije blagdansko vrijeme u godini, koje je okićeno najrazličitijim običajima. Ova priprema traje četiri nedjelje. Iščekivanje Mesije temeljna je misao adventa i ona se provlači kao crvena nit kroz sve liturgijske i molitvene formule, dok post i sakramenti imaju prirediti dušu. Pored duhovne pripreme postoje različiti folkloristički običaji, sadržajem i ciljevima ne uvijek duhovne prirode. Tekstom pratimo stare običaje u Ramivezane uz pojedine svetkovine i blagdane kroz liturgijsku godinu, koja počinje prvom nedjeljom došašća (adventa).

U došašću se nije smjela čuti pjesma na prelima ili u nekim drugim prigodama. Tako se nisu ni stvarale svečarske prigode na kojima bi se inače zapjevalo i zasviralo. Ni pred crkvom, poslije mise, ne bi bilo ni kola ni pjesme, što je inače curama i momcima bila najveća radost. Djevojke bi kroz to vrijeme šarale košulju i drugo ruho s kojim bi se željele naburečiti za Božić.

Sveta Kata

Sveta Kata (25. studeni) je blagdan kamen međaš, iza kojega prestaju veće obiteljske svečanosti, u prvom redu svadbe, da se prikupe sve sile, kako bi obitelj bila spremna za proslavu Božića. On unosi ozbiljniji ton u svagdašnji život. Odatle stara izreka: Sveta Kata zatvara vrata, ili: Sveta kata zaveziva!. Dakle, sveta Kata zabranjuje igranje, kolanje ili kolo, pjevanje, sijela, pirove i svako bučno veselje, jer narod shvaća adventsko vrijeme kao i korizmu. Sveta Kata je, prema tome, zadnji termin, zadnja nada djevojke, koja misli na udaju u jesensko doba, u ono vrijeme najpoželjnije za udaju, u koje se prije udavao velik broj djevojaka. Sveta Kate, rastavi me s majkom – govorile su nekoć djevojke u ramskom kraju.

 

Četiri dana iz sv. Kate stoji sv. Andrija (30. 11.) na braniku adventa. Zato je narod govorio: Sv. Kata zavezuje, sv. Jandre zabranjuje. Odatle potječe i nesimpatični nadimak ćelavi Andija, što ga daju svecu:

Sveta Kate, rastavi me s majkom,

Da ne čekam ćelavog Andrije!

Tako su djevojke nekoć kazivale u Banjalučici i u selima župe Uzdol i susjednom Prozoru.

Od sv. Kate treba dakle skupiti sve misli na duhovnu i materijalnu pripravu za Božić. Domaćin valja da se stara za obuću i odjeću kućne čeljadi, valja se brinuti za drva, vodi se briga o dovoljnoj zalihi brašna, pa se šalje žito u mlin. Iza sv. Kate počinju se krmad kalit, da se meso može osušiti, jer nema – govorilo se – Božića bez suhom mesa.

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM (8. prosinac) je međaš “od kog valja mislit na Božić”. U Rami je, kao i u drugim mjestima, ova svetkovina prvo čelo Božića sa namjenom: Sad ćemo se dobro Bogu molit, doće nam Isus Spasitelj. Na ovaj dan počinjale bi božićne ispovijedi.

 

Sv. Lucija

Sv. Lucija (13. prosinac) ima opsežan folkloristički sadržaj. Jedan dio običaja vezan je za sam njezin kult, drugi dio nema s njenim kultom ništa zajedničko.

Toga dana obavezno je izvjesno suzdržavanje, apstinencija. Ženski svijet, osobito majke, poste. Ne rade se tzv. ženski poslovi. Vjerovali su što se uradi, neće biti dugotrajno: Molj će pojist! Nemoj bona danas radit, izišće moljci, ne će biti trajno!

U vezi s ovom apstinencijom kultne naravi u isto vrijeme mole se različite molitve sv. Luciji. U Kranjčićima i selima župe Uzdol molilo se: Triba se molit izme (radi) očiju, da Bog dadne dobre oči i dobru pamet.

Dan sv. Lucije početni je dan za izvjesne poslove, koji se moraju vršiti. Zbog toga je u nekim ramskim selima sv. Lucija imala nadimak drvarica, jer je to bilo krajnje vrijeme za opskrbljivanje kuće drvima, jer se za božićne blagdane ne ide u drva.

Od Svete Lucije pa do Božića dobro se pazilo kakvo je vrijeme, a u nekim ramskim selima (Rumbocima, Kovačevu Polju, Varvari, Šćitu, Ripcima) zvali su ove dane oci. Dvanaest dana prije Božića, određivali su kakvo će vrijeme biti kroz godinu, a to se provjeravalo u vremenu od dvanaest dana poslije Božića koje su nazivali svidoci ilićefili. U Krančićima i još nekim selima uzdolske župe, za sv. Luciju bi stavljali drveni sud među prozore i u njega sol. Tu bi stajala dvanaest dana. Ako pocrni, bit će kišna, ako ostane bijela, bit će vedra i sušna godina.

Ovo je dan kada se sije i pšenica za Božić.

Materice

Dvije nedjelje pred Božić su materice, nedjelja kada su djeca tražila otkup od žena u selu koje bi ih darivale orasima, jabukama, kojom kockom šećera, suhim šljivama, a tek ponetko bi mogao darovati bombone.

U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, “uoči materica dolaze tuđa dica muška, nosaju zvona i kupe brašno, so, sir, jabuke…” Zovu ih materice: “Eto iđu materce i zvono nose”; ili “Iđu kupit materice!” Iza proševine skupe se u jednu kuću,pavečeraju i podijele što skupe.

Momci bi ponijeli u bočici rakije koju bi nudili djevojkama, a djevojke bi ponijele terluke, suha mesa ili još nešto što bi dobile od domaćica.

U nekim selima župe Uzdol, na materice bi se spremio bolji ručak. Domaćin bi uzeo čašu rakije i govorio domaćici: “Danas je, majko, vaš dan. Evo, popijte čašu i znajte što je vaše.” Ona bi uzela čašu i nazdravila: “Fala, živio!” Popila bi čašu rakije i onda bi donijela jabuka, lješnjaka, oraha i dijelila ih najprije domaćinu, onda ostaloj čeljadi i dici govoreći: “Evo, kad ste vi meni, i ja ću vama.”Ako bi se koja od žena hajnečila (izmicala), počeli bi je vezati dok se ne otkupi.

U Donjoj Rami djeca bi išla od kuće do kuće i tražila da im se dadne štogod. Za Materice bi matere davale jabuka, oraha, što bi tko imao. Djeca bi došla na vrata i onda bi rekla:

Faljen Isus gazdarice

danas su nam Materice. 

Išao sam preko polja

Da mi dadneš jedan ora’

Pružiću ti bjelu ruku

Da mi dadneš jabuku.

Očići

Nedjelja uoči Božića zove se očići. Na očiće, opet naj­prije djeca, traže da se očevi otkupe darovima koji bi se našli u kući. Poslije mise djevojke su ucjenjivale (cinile) momke kako bi dobile dar. Momak bi svojoj djevojci ili onoj koju simpatizira poklonio maramicu (rupčić) ili neki sličan manji dar za tu prigodu.

U Krančićima i susjednim selima, na očiće bi, ujutro kada čeljad ustanu, domaćica rekla: “Znate, domaćine, šta je danas?” “Znam.” – odgovorio bi.

“Kad znaš, onda hajde traži i otkupljuj se.”

Domaćin bi skočio, donio rakiju i otišao na tavan, odrezao mesa iz sanduka, te bi nazdravio domaćici: “Zdravo, domaćice!” Ona bi, potom, nazdravila svoj čeljadi u kući riječima: “Nadamo se, fala Bogu, Isusu, da nas obraduje i obeseli!” Domaćin bi, potom, dao svakome po komad mesa i čašicu rakije, na što bi mu svi zahvaljivali: “Bože, da dočekamo Božića sretno i veselo i da za ručak sidnemo zajedno!” “Fala, Bože daj!” – odgovorio bi domaćin.

Badnja večer

Badnja večer (24. prosinac) je u svim katoličkim mjestima bogata lijepim običajima koji su tradicionalno utemeljeni, teološki održivi, srcu jako prihvatljivi.

Badnjakom se zvao suhi hrastov panj, koji bi se stavio na vatru na badnju večer, i trebao je gorjeti cijelu noć i sutradan na Božić dok se ne vrate iz crkve.

“U okolici Prozora: u Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu badnjaci su tri ciplje. Iza večere unosi ih starješina držeći ih pred sobom vodoravno u obje ruke. Pozdravlja: “Faljen Isus! Dobro nam došla Badnja večer i sutrašnje sveto Porođenje Isusovo” – “I s tobom Bog dao zajedno!” Postavi ih u križ. Na srednjem usiječe križ. Neki ostave glavnju u žitno sime u okno, poslije bace u vatru.

U Kranjčićima, Donjoj Vasti, Ljubuncima, Šćipama, Uzdolu, Smrčevu, Dobraču, Ivanjcima, Pajićima, u prozorskom kotaru iza molitve domaćin unosi badnjak, tri komada. Unosi jedan po jedan na ramenu. Lupa na vrata a ukućani otvore. Čim hrupi navrata, domaćica ga pospe ječmom. “Faljen Isus i Marija” – “Uvik!” – “Evo, ja nosim badnjak!” – “Fala Bogu, kad imamo i kad nosimo.” Stavi ih na ognjište, jedan na drugi. Pospe ih slamom, ječmom i zalije vinom govoreći pri tom: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ostavljaju tri glavnje za Novu godinu, a što ostane metnu u hambar, jer je blagoslovljeno. “Za žito je to dobro. Kad čovika grlo boli, ostružemo one ogorine i popijemo. Odma je čoviku lašnje. Lug ostavljamo, kad boli glava, pijemo s vodom i namažemo i bude lašnje”.

U Udutskom tri su badnjaka. Domaćin ih nosi na ramenu. Pepeo odnesu u njivu i ostave ga na jednoj hrpici, “da ne obije led”. Pospu i po kupusu. Glavnja ostane za Novu godinu, i što ostane, nose u vinograd sevep (radi) leda.”

U nekim selima župe Uzdol (Krančići) i nekim drugim ramski selima dok se peče pečenica,janje ili krme, u trbuh se zašije tunja ili jabuka. Pod pečenicu se stavi tepsija ili tava u koju kapa mast. Kadčeljad sjednu na Božić ujutro za objed, piju kapljevinu. Njome se maže vrat volovima. Ako bole prsa ili glava, malo se namaže, i odmah bude bolje. Neki je radi bolesti piju. Pečenica se peče na Badnji dan iza podne kako bi bila gotova do večeri.

U Rami, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, na Badnju večer bi se sterala slamakod ognjišća gdje bi se poredala djeca koja bi, koliko bi znala, sudjelovala u molitvi i slušala priče starijih koje bi im vraćali sjećanje kako je to nekada bilo.

“U Krančićima i susjednim selima prije molitve, kad namirimo blago, onda jedna mlâda (nevista) donese slamu i prospe je po kući i po sobi. Prikrsti se i dok stere, pozdravlja Gospu i kaže: “Fala Bogu, kad nam se Isus rodio na slami.”

Kad je gotovo, kaže: “Čestit vam Badnji dan! Domaćine, ajte u sobu, prostrta je slama!” Slama ostane tri dana; na Svetog Ivana dade se ajvanu ili pod voćke.”

Na Badnji dan se redovito postilo. Post nije bio nametnut od Crkve nego je u tradiciji čuvan sve do danas. Na Badnju večer na siniji su bila tradicijska jela. Rama je kraj iz kojeg se selilo, odlazilo i u kojem se s mukom preživljavalo, pa zato nije bilo prilike vezati se uz neka prigodna jela. Za razliku od bosanskih varoši, gdje su jela za Badnju večer bogato pripravljana, iako posna, u Rami je na sinijibilo oraha, graha, jabuka, pogače. Grah se jeo samo na Badnju večer i sadilo bi ga se samo toliko koliko je trebalo za jedan obrok. A tada bi ga trebala imati svaka kuća, bilo da ga kupi ili zajmi.

Badnja večera u Rami bila je bogata jednostavnim, ali lijepim sadržajima. Prema pisanju T. Markovića obično je tekla ovako: “Oko Prozora se pazi, koja će se svijeća prije utrnuti, jer čija se svijeća prije utrne, onaj će prije umrijeti, pred kim je svijeća ili kome se odabere dim označuje i rod. Neki i za vrijeme večere paze, kako svijeće gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić česnice, kojim su se svijeće trnule, stavi se na gobini njime će se gasiti svijeće na Božić i Novu godinu kod ručka. On ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki po malo ili ga blagu dadu. Vino, kojim su se svijeće trnule, ostavlja se u posebnu bocu i tim se vinom škropi propelo, kad se pojavi požar od groma, jer narod drži, da će se taj požar utrnuti, ako se iznese poškropljeno propelo. Katkad čeljad popiju vino radi bolesti i napretka. Drže do toga kao do moćiju. Vele, da će biti sklad i mir u kući. Žito sipaju u simensko žito.

Večeru završava zafaljujuća molitva. Jedan Očenaš… “zafalit dragom Bogu, koji nam je dao, pa smo imali šta blagovati, njemu Bogu falu i slavu uzdavati, da Bog dadne i onima, koji nemaju, da i oni uživaju i dragom Bogu falu uzdavaju”. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Pokoj vični “za naše pokojne, koji su nam ostavili svoja dobra, da mi uživamo i da Bogu falu uzdajemo, da se i mi njiovi duša sićamo u svojim misama i molitvama. Isto tako mole za one duše za koje se nema niko spo­menut od njiovoga roda i plemena. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Slavaocu “za voka, za težaka, za žitno rođenje i duševno spasenje, za sklad, za mir i za ljubav bratimsku”. Prekrste se, a starješina kaže: “Faljen Isus! Na dobro nam došla Badnja večer i sv. Porođenje!” – “Uvik Isus faljen bio!” -“I s tobom zajedno!” Diže se sofra.

Iza večere se englediše (razgovara), pjeva se Božićna pisma, pod kojim imenom narod razumijeva uvijek starinsku pjesmu “U se vrime godišća”. Muški se briju, žene se češljaju, umivaju, djevojke se rede. Ko je drimovan, iđe spavat. Čudo se ne spava. Te se noći ne liga u obične postelje, već se malo privališ na slamu. Dica, ko bi ti ih onda otiro ligat. Već pod jesen pivaju: “Kad će doć Božić, da se ne iđe ligat, da se veselimo i pivamo božićne pisme”. Dođu ljudi na sijelo, više svoj svomu.

U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, Ripcima ima za večeru pored grahove čorbe i troga kruha: šenične pogače (bez kvasa), kukuruze i kvasnog kruha ječmenog. “Diko jide ribe i diko peteroga i šesteroga jila. Sviće trnemo na polovici večere ili ručka. Trne ih starišina i govori tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slavaocu. Kako koji očenaš izmoli, onda trne po jednu sviću. Trne vinom ili čorbom, umočiv komad kruha. Neki dodaju: “Kako se ove sviće veselile, nako se umrliju duše veselile!” Ako dim iđe u planinu, biva gori, rodiće planina, ako iđe u polje (na stranu) rodiće polje. Odrede se trojica, ako moja življe gori, ja ću dulje živit. I na loj se gleda”.

U Proslapu kod večere najprije se upale tri voštane svijeće. Stave se u jednu posudu, u koju se uspe žita. Svi se krste i mole Očenaš za blagoslov. U to uzmu jedan od ukućana bocu ili drvenu plosku i jednu čašicu pa dijeli rakiju. Obično domaćin kuće nalije sam sebi rakiju i nazdravi svima želeći im: sretnu Badnju večer. Nasred sinije stoji drveni čanak graha, a oko njega drvene kašike i kruh, izrezana pogača, uskvasnica i kukuruza. Kad se obredalo dva, tri puta s rakijom, onda se počinje jesti. Vina niti ima, niti se pije. Samo se od običaja donese po jedna oka, da ima u kući, da se njim svijeće trnu, jer misle, da je grijota puhnuti pa utrnuti.

U Kranjčićima i susjednim selima iznese se na sofru kuruza i graova čorba, u koju se pomiješa šenica za kešketa i crvenog luka. “Krstimo se i domaćin zafali Bogu, što smo se iskupili i što smo dočekali i ove godine Badnji dan i sveto Porođenje.” Domaćin nalije čašicu rakije i nazdravi svima čeljadima: “Čestiti vam došo Badnji dan!” Svi odgovore: “Čestita ti i vira i duša!” – Čaša pojde od domaćina i iđe naokolo na oposum. Niko popije dvi, niko tri, ko je malo ojači i po četiri, dica i ženskadija po jednu ili po dvi rakije. Trojstvo se ne pali kod večere. Kad smo se podmirlili, zafalimo Bogu: jedan Očenaš… svetom Porođenju Isusovu, jedan Očenaš… zafalit Bogu, kako smo se dobro darovali i najili, daj Bože i onom ko neima, da i on blaguje, jedan Očenaš… za pokojne svoje, koji su nama ostavili svoje dobro, da blagujemo i Bogu falu da uzdajemo, da se i njiovi duša spominjemo, jedan Očenaš… za duše, za koje se nema nitko spomenut od njiova roda, jedan Očenaš… za duše u čistilištu. Iza večere sidimo i razgovaramo. Neki odu i na silo. Onda legnemo spavati.

Božić

Donedavno je na Božić (25. prosinac) narod išao na misu zornicu kada su se slavile tri mise zaredom (do Drugog vatikanskog koncila, na Božić ujutro, obično oko pet sati, slavile su se tri mise jedna za drugom). Oblačile bi se košulje i druga odjeća koja se pripremala u došašću. Cure bi se posebno naburečile. U Gornjoj Rami koja se na misu sabirala u samostanskoj crkvi na Šćitu, bilo je ugodno za uho čuti i za oko gledati povorke s upaljenim bakljama koje bi sa svih strana, približavajući se samostanu, pjevale Božićnu pismu. Božićna pismapjevala se i u crkvi i to tako što bi se spontano izmjenjivali muškarci i žene trudeći se čije će pjevanje biti glasnije i bolje. Postilo se do poslije mise. Kako su sela bila dosta udaljena od crkve, muškarci bi stavili u džep ili za pas ili u šarpelj bočicu šljivovice i komad suha mesa da se može poslije mise zornice čestitati Božić s rođacima, prijateljima i susjedima, nazdravljajući rakijom uz koji komadić suha mesa. Pred crkvom bi se pjevala ganga i bećarac, a uhvatilo bi se kolo za kolanje i igranje. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak.

U Donjoj Rami također je bilo svečano uoči jutarnjih misa kada bi se sa svih okolnih brda, u hodu prema crkvi, mogla čuti Božićna pisma. Poslije jutarnjih misa i kratkog nazdravljanja i čestitanja pred crkvom, išlo se kućama. Iz udaljenijeg sela Kućana misari bi ponijeli torbe do Sedre gdje bi ih objesili na kakvo stablo ili oveći grm, a onda bi po povratku napravili velike užine. Tu bi jedni dru­gima nosili okićene čaše kojima bi nazdravljali i čestitali Božić. Čaše bi okitili mesom, kolačićima, bosiljkom. Jedni bi drugima poslali čašu s rakijom, a drugi bi im uzvratili vinom ili nekim drugim pićem. Na Ustirami bi takvu okićenu čašu domaćini slali po svojim sinovima u susjednu kuću, koja bi isto tako uzvraćala i tako bi dio svakog zaseoka izmijenio svoje božićne čestitke.

Za Božić su domaćice trebale pripremiti dosta kruha, jer se kruh nije pekao u božićnom trodnevlju. Sve su se obitelji trudile da za Božić bude rakije, vina i barem tri vrste mesa: suhoga, pečene janjetine i kokošjeg mesa, a imućnije obitelji bi imale i govedine.

Redovito božićno jelo u ramskim obiteljima bilo je keške. Keške se pravilo od stupane pšenice i kokošjeg mesa, smjesa bi se dosta dugo kuhala na vatri uz stalno miješanje kako bi bilo što kvalitetnije. Stopanice (domaćice) bi rado uspoređivale keške kako bi pohvalio svatko svoju sposobnost u pravljenju ovog dosta zahtjevnog jela. Svaka bi kuća napravila veću količinu kešketa jer je ovo jelo dosta zahvalno zato što se moglo čuvati bez hladnjaka u hladnoj prostoriji i više puta podgrijavati i servirati a da ne izgubi na kvaliteti. U sve božićne dane pa nekada i do Nove godine keške se nudilo u svim katoličkim kućama. Za Božić se pravi kruh čurek (čorek), a negdje se zovebogatica. Pogača na kojoj se pale svijeće na Božić i Novu godinu za ručkom, u nekim se selima zovekrsnica. Pravi se od pšenična brašna kao kvasni kruh, a šara se fildžanom, očenašima, čolančićom (zglob od ovčje kosti) ili nekim drugim predmetom zgodnim za šaranje tijesta. Taj se kruh stavljao na slamu, a na njega posuda sa žitom u koje bi se stavile tri svijeće. Te bi se svijeće palile za vrijeme ručka u božićnom trodnevlju. Svijeće su bile dosta tanke i kod većine bi se pravile od muketa(namotanog konca za svijeće koji bi bio umočen u pčelinji vosak). Nekad bi se znale za vrijeme ručka podijeliti nekim članovima kuće i koja bi prva dogorjela, znalo bi se gatati da će taj član kuće prvi umrijeti. Kada se za vrijeme ručka pojede otprilike pola pite, onda bi se u vino namočenim komadićem čureka gasile svijeće. Svijeće je gasio starišina kuće izgovarajući pritom tri želje za dobro obitelji: za mir i ljubav u obitelji, za zdravlje kućne čeljadi, za dobar urod u polju i plodnost stoke i slično. Čurek bi se pojeo tek na Novu godinu iza ručka ili večere, ili čak na Sveta tri kralja. Pošto bi već postao tvrd, jeli su ga uz kakvu čorbu ili bi pravili poparu od njega. Žito bi se bacilo kokošima, a komadići sagorenih svijeća ostavljali s ostalim dijelom muketa.

U nekim su se ramskim selima na Badnji dan na poseban način brinuli za svoje blago (ajvan). Tako bi se u selu Udutskom na Badnji dan ispekla pogača zvana lomačica koja bi se lomila nad leđima ovaca. Pola bi je pojele ovce, a pola čeljad kod badnje večere. Mladim ovcama dalo bi se malo božićnog vina.

“U Krančićima i susjednim selima župe Uzdol, daju ajvanu piti vina, kojim se trojstvo gasilo, svakom po malo. To je dobro radi grla i radi zdravlja. Ajvan se na­večer dobro opremi i namiri u klanici, baci im se da jidu sina (mjesto slame i ogriza), kad ćemo mi blagovat neka blaguje i ajvan. Da se ajvan narani ko i ljudi, jer ajvan ne zna govoriti. Ljudi misle da se ajvan na Badnji dan i na Božić može razumiti međuse. Ajvan ne zna s insanom govoriti, a zna samo međusobno. To im je Bog nadario. To stari ljudi govore, oda starina nam je to ostalo.”

Poslije ručka bi se u selima ili, ako je selo veliko, zaseocima organizirali čestitari, muškarci koji bi pjevajući hodali selom od kuće do kuće i svima čestitali Božić. Nijedna se kuća za Božić ne bi preskakala. U svim su im kućama nudili keške. Kako nije bilo mnogo drvenih kašika, svaki je čestitar za pasom nosio svoju drvenu kašiku koju bi nakon uporabe dobro oblizao i ponovo stavio za pas do sljedeće kuće. Ove su čestitare zvali kešketari. U nekim selima, na Kućanima, Ustirami, poslije ručka bi se mladi okupili na već uobičajenom mjestu, gdje bi se zaigralo kolo i čula pjesma sve do večeri.

U Božićno vrijeme, posebno na svetkovinu Svetog Stjepana, mnogi bi se crkveno vjenčavali i pravili svatove. Uz svatove su bile vezane i užine na Stipandan i Ivandan. Mladoženje, koji su se pred Božić vjenčali, išli bi na konak punici i puncu. Na Novu su godinu nekada bile užine poslije mise, nevezano uz ženidbu.

Ima dosta pjesama koje su se pjevale u božićno vrijeme, a idu baš na temu Božića ili ženidbe uz Božić:

Iđe Božić, iđu curske brige,

‘ko će s kime u pratarske knjige.

 

Na očiće dala čorapiće,

A na Božić terkije i nožić.

Nema lipših u godini dana, 

od Božića i Svetog Stipana.

 

Od svih ovih običaja veoma ih se malo sačuvalo do današnjeg vremena. I danas se posti na Badnji dan i uvečer se jedu posna jela: grah, kiseli kupus, ponegdje riba. Slave se mise ponoćke na kojima se pjeva Božićna pjesma.

Na Šćitu se Božićna pjesma pjeva u dva kora, spontano muški i ženski pjevaju po jednu kiticu i poslije mise komentiraju tko je glasnije i bolje otpjevao. U nekim župama, poslije ponoćke, pred crkvom nastane pravi vatromet od pucnjave petardi i raketa različitih vrsta, što je uvijek narušavalo ljepotu i poruku Božića. Za Božić gotovo svaka obitelj peče pečenicu, janje ili prase.

Uz brojna različita jela, od onih iz prijašnjih vremena sačuvalo se pravljenje kešketa. Nema višekešketara, ali u nekim selima imaju čestitari, domaćini obitelji koji obilaze od kuće do kuće, ne preskačući nijednu, i čestitaju Božić. Tamo gdje hodaju i čestitaju domaćini i mladi čestitari na isti način obilaze i čestitaju, ali odvojeno od starijih.

U Gornjoj Rami Stipandan se na poseban način slavi na Šćitu, gdje se okupe svi iz župe Rama-Šćit i Rumboka i mnogi odseljeni u Prozor ili čak Zagreb i druge krajeve Hrvatske. Poslije mise bude pjesma, igra i veselje uz rakijicu. Treći dan Božića, Ivandan, na isti se način slavi u Rumbocima.

 

Vodokršće – Bogojavljenje

Bogojavljenje (6. siječnja) je katolički blagdan koji pripada božićnom vremenu. Stari naziv za Bogojavljenje ili Sveta tri kralja u Bosni je Vodokršće. Taj naziv dolazi od blagoslova vode i soli koji se vrši u crkvama prije mise.

Do prije Drugog svjetskog rata na Vodokršće bi prakaraturi donijeli vodu u selo i išli od kuće do kuće škropeći kuće, a ukućanima bi ostavljali vode i soli da imaju preko godine. Ukućani bi tom vodom škropili sve prostorije u kući, štalu, stoku, voćnjake, njive, vinograde i sve ono od čega bi živjeli. Katolici bi i uoči velikih svetkovina tom vodom škropili kuće, posijane njive ili one koje se tek počnu orati, voće kada navale gusjenice i druge štetočine, vinograde na dan rezanja loze, livade kada je najezda skakavaca. Sol od Vodokršća bi davali stoci kad se razboli, posipali bi telad koja se tek otele. Ako se tko od ukućana razboli, stavljali bi mu malo soli u jelo ili na jezik. Posebno povjerenje u učinak škropljenja blagoslovljenom vodom imali bi za vrijeme oluje i grada, kada bi s kućnog praga blagoslivljali vodom i križali križem. Kad god se upotrebljava blagoslovljena voda ili sol, molilo bi se Vjerovanje. Mnogi su nosili u maloj zamotanoj krpici malo soli skrivene u džepu ili ušivene u odjeću kao kakvu amajliju.

Zanimljivo je da su i mnogi muslimani kriomice tražili, od katolika u koje imaju povjerenje, blagoslovljene vode ili soli i to čuvali skriveno u svojim kućama ili bi uzimali kao zaštitu ili lijek u različitim prigodama i nevoljama.