• BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne
  • BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne

BOŽO MIŠURA: O neredu oko Doma za stare i nemoćne

Otvoreno pismo Bože Mišure o Domu za stare i nemoćne Rama, Šćit:

Svi mi koji smo rođeni u Rami, u njoj živjeli, radili i potom – iz bilo kojih razloga – iz nje otišli, nadamo se da ćemo pri novome dolasku naći u njoj barem približno ono što smo ostavili kada smo odlazili. Ako ne i više. Nadamo se da ćemo naći, ako ništa drugo, a ono toplinu duše s kojom smo mi dočekivali one koji su u Ramu dolazili.

Ali nije više tako. Nekad bilo sada se spominjalo.

Ovih dana bio sam s prijateljem na Šćitu. U njegovu društvu obišao sam samostansko dvorište i sa znatiželjom gledao i gledao, imali što novoga u njemu. Samostanski perivoj je pust, djeluje tužno i napušteno. Jedina promjena je uski krug-paspartu od granitnih kocki oko križa i Dive. Brat bratu nema više od 4 kariole kocke.

Vidio sam i samostandžije kako sjede pred suvenirnicom, Čovićevog gvardijana i bivšeg provincijala. Da su se zadržali, možda bismo se i pozdravili. Međutim, kad su vidjeli prijatelja i mene, ustali su i krišom negdje otišli. Sakrili su se.

Doduše, Čovićev gvardijan je jednoj časnoj sestri, u čijoj je pratnji bio neki fini gospodin, gorljivo tumačio umjetničke domete Ramskoga križa. Bahatim se pokazuju sada oni koji nisu dali žute lipe za uređenje perivoja. Uz to, danas glume kustose i stručnjake za umjetnost. Vidjevši to, upitah se kako čovjek koji nije sudjelovao u izgradnji ničega, pa ni Ramskoga križa, može sada objašnjavati drugima njegovo značenje i lagati narodu kao da je on to gradio.

Da je on kojim slučajem u vrijeme podizanja križa uređenja perivoja bio gvardijan i danas bi tamo bile fratarske štale. U šest proteklih godina uspio je oko Križa i Dive postaviti krug od granitnih kocki i nagrditi ljepotu i sklad tih skulptura s Ramom i ramskim narodom. Narogušenost, bahatost i nerazumijevanje ljepote ovih remek djela dovode de nerazumnih intervencija u estetski uređenom prostoru perivoja.

Dok ovo pišem, pada mi na pamet pojam tzv. “funkcionalna pamet” koja je u bivšoj Jugoslaviji izvirala iz članstva u jednoj i jedinoj partiji pa zaključih da ta vremena nisu još prošla.

Nigdje žive duše, arogancija, samodostatnost i bahatost aktualnih samostandžija osjeća se u zraku. Nema živosti i susretljivosti bivših ramskih fratara,  koji su grubo rastjeranih iz svoje kuće. Bosanski fratri svoje samostane toplo i ljudski nazivaju “naša kuća”.

Današnji su vješto izbjegli susret s prijateljem i sa mnom, bilo je neugodno osjećati se nepoželjnim. Kao da smo upali u privatni posjed, a ne u dvorište našega samostana.

Kako već u samostanskome perivoju više nije bilo nikoga, svi se razišli, s prijateljem sam se uputio do Doma. No, tamo umjesto živosti i žamora zatekli smo pustoš. Zatekli smo opću zapuštenost, o čemu bi Čovićev gvardijan trebao govoriti. I o razlozima da je to tako.

Preko puta Doma ugledao sam “velikog borca za pravdu napaćenoga ramskog puka”, trećoredca, prakaratura, člana pastoralnog vijeća, gostioničara, Ivana Šekelju. Umjesto da pokosi visoko izrasli korov oko doma, on bezbrižno kosi općinsku ledinu.

Kao dobar seoski „kroničar“, snimao me je. I potom me je zvao na piće. Znam da će me staviti u svoja piskaranja i olajavanja. I da mu ne bih ostao dužan za tu velikodušnost, evo i ja ću njega unijeti u ovaj tekst. Uz napomenu, da je Šekelja zauzet za opću stvar, kako se predstavlja, pokosio bi korov oko Doma.

Dom za stare i nemoćne u visokom stupnju dovršenosti 6 godina voljom aktualnih samostandžija zjapi prazan i zapušten.

Nije ih briga što se u Domu moglo zaposlit oko 40 ljudi i smjestiti oko 88 ramskih đuturuma. Njima je smetala prašina oko rekonstrukcije puta Ripci – Šćit. Oni su sve svoje pozapošljavali i sad mogu narodu glumit velike pastoralne stručnjake i napuhane i praznoglave klerikalce. Bitno im je da biznis s iznajmljivanjem čamaca i pedalina dobro ide.

Fotografije okoliša oko Doma i zgrade sve govore o praznini duše tih Čovićevih klerikalaca.

Koliko su energije po Čovićevom nalogu uložili u rušenje načelnika Ivančevića da je bilo pameti i političke mudrosti, mogli su izgradit još jednu lamelu i zaposliti mlade ljude da ostanu živjeti u Rami.

Ovo se događa kad nemaš ni brige ni pameti.

Razgovarao sam s nekim ljudima o tom problemu. Kažu mi, napiši im i oni o tebi svašta lažu i podvaljuju. Poslušao sam ih i evo pišem ovu reportažu. Ali, iskreno mislim da je stanje puno gore od ovoga mog prikaza. Kvalifikacije su moje, ali znam da puno ljudi misli još gore. Treba načeti tu klerikalnu ljušturu. Njihovo mišljenje da su nedodirljivi, iritira zdrav razum.

Rama, 1. rujna 2021.

Božo Mišura

Fotografije: Božo Mišura

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing