Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje
Opisano razdoblje prepuno je simbolike, a pojedini motivi iz davnih vremena tradicionalno su se zadržali do danas. Tako je Isus umjesto konja odabrao magarca, što bi isključilo bilo kakvu asocijaciju na rat ili sukob, dakle upravo suprotno, magarac je bio simbol miroljubljivosti. Dočekan je mašući palminim i maslinovim grančicama, a mnogi su rasprostirali haljine putem kojim je prolazio. Upravo je to motiv koji je i dan danas zastupljen kod katolika.
Cvjetnica ili Nedjelje muke Gospodnje uvod je u Veliki tjedan. Događaj koji se spominje jest ulazak Isusa u Jeruzalem, ali i muka koja je nakon toga uslijedila.
Prije mise koja je posvećena kasnijim tragičnim događajima Isusovog života, obavlja se procesija s blagoslovljenim grančicama masline ili palme, ljudi u sjevernijim krajevima bi koristili zamjenu grančicama jelke ili tisovine. Te iste grančice nakon toga bi svoj put pronašle do domova ili polja vjernika. Grančice bi se redovno zadijevale uz križ, nosile u štale i pojate, vinograde i voćnjake, zapravo sva mjesta koja su obiteljima bila važna. Čuvanje grančice poput kakve svetinje predstavlja podsjetnik vjernosti Isusu do sljedeće Cvjetnice.
Čuvana tradicija kojoj se najviše raduju djeca
Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.
Foto: Pripremljeno cvijeće za umivanje u Donjoj Rami
Umivanje mirisnom vodom prepunom cvijeća
Međutim, jedan drugi običaj se također održao sve do danas. Nije zahtjevan ili kompleksan poput nošenja mlade jelke u crkvu, nego upravo suprotno. Stariji bi poslali djecu da svojim mladim i nevinim ručicama uberu najljepše cvijeće u vrtovima ili po livadama imanja. Iako je raznog mladog proljetnog cvijeća, ljubičice su bile obavezne i najčešće brane. Cvijeće bi u kakvoj posudi prenoćilo u intimi doma, da bi se ujutro na Cvjetnicu svi ukućani umivali mirisnom vodom prepunom cvijeća. U čudno vrijeme koje nas je zateklo i događaje koji nas zadržavaju doma, ovo je zaista jedna tradicija koju Corona ne smije pobijediti. Prošetati vrtom i po livadama s najmilijima i ubrati cvijeće za sutrašnje umivanje nije nešto čime se krše bilo kakve odredbe. Samo ćemo jedan prekrasan običaj održati na životu, jednu malu sitnicu, koja kao i mnoge druge u svojoj ljepoti i jednostavnosti, ipak krije vrijednost koju često zaboravljamo.
Zaštita od požara, groma, tuče ili bolesti
Umivanje i posveta cvijeća postali su običaj u krajevima u kojima nije bilo maslinovih ili palminih grančica. U nekim krajevima bi se u crkvu nosica cicamaca (vrba), koja bi se nakon posvete nosila u domove i čuvala kuću od raznih nepogoda. Zaticala bi se iza slika svetaca ili ogledala.
O nazivu
Inače, Cvjetnica je svoje ime dobila još u rimskoj liturgiji u 4. i 5. stoljeću i tada se nazivala Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja Muke Gospodnje, jer je uvodila u tajnu Velikog petka, da bi stoljeće kasnije postala Dominica in palmis, odnosno Nedjelja cvjetnica.
