fbpx
Da se ne zaboravi fra Lukino ljudstvo

Da se ne zaboravi fra Lukino ljudstvo

U povodu četvrteobljetnice smrti prof. dr. sc. fra Luke Markešića

Piše: Ivan Markešić

Što vrijeme više odmiče, tim jasnije prepoznajemo da nam u javnome prostoru u ovim vremenima nedostaje čovjek koji je uvijek i bez ikakvih kalkulacija izricao svoj stav o najvažnijim trenutnim društvenim i političkim problemima u bosanskohercegovačkome društvu. Čovjek čiji je jasno izrečeni stav mnogima bio smjerokaz kako se ponašati i odrediti u danoj situaciji. Ali isto tako i ‘crvena krpa’ na koju se išlo bez razmišljanjima s uprtim rogovima.

Riječ jeo fra Luki (Mirku) Markešiću, koji je prije točno četiri godine, 7. kolovoza 2014., umro u Sarajevu. Riječ je o ramskome, a time o bosanskome fratru po svemu, a posebno po širini i toplini duše za sve ljude. Riječ je o neumornome promicatelju djela i životnih iskustava velikanâ Franjevačke provincije Bosne Srebrene od fra Anđela Zvizdovića do fra Jeronima Vladića i fra Joze Markušića, o neposustalome kritičaru skučenih nacionalističkih posrtanja kako pripadnika vlastite Provincije i Crkve,tako i nositelja političke vlasti i to posebno onih koji su voljeli reći da nastupaju u ime svih bosanskohercegovačkih Hrvata.

I što je jako važno, riječ je o neumornome graditelju i čuvaru države i državnosti Bosne i Hercegovine. Nije bio Hrvat niti katolik po pozivu, za plaću, nije bio Hrvat “na čip” i po potrebi. Bio je „stožina“!Stoga mnogim “zakletim” Hrvatima i nije bio “naš”. Jer, bio je onaj pravi “daidža” koji se brine o sestranama i sestrićima. A to znači, a mnogi od onih koji su ga napadali i napadaju, ne znaju da je “biti daidža”bilo i jest obiteljski ponos. A kakav je bio, a bio je nepotkupljiv, fra Luka i nije mogao biti nitko drugi nego “NE-NAŠ”.

Krštenim imenom Mirko i dvojnim prezimenom Kuraja Markešić, fra Luka se rodio u selu Proslapu kraj Prozora, u župi Rama-Šćit, 23. prosinca 1937. Uz sve redovničke i svećeničke dužnosti, fra Luka je cijelo vrijeme društveno angažiran. Uvijek iznova je pokušavao pronaći prihvatljive oblike života Crkve u društvu i to ne samo u socijalističkome, nego, što je bilo mnogo teže, u tzv. demokratskome, postratnom i tranzicijskom bosanskohercegovačkom.

Fra Luka je svom svojom dušom bio privržen Bosni i Hercegovini kao državi ravnopravnih građana i naroda. Toj i takvoj državi, koju se s najviših hrvatskih stranačko-političkih razina nastojalo i još uvijek nastoji onemilitii omraziti kod vlastitoga naroda, fra Luka je, smatrajući je državom i domovinom i vlastitoga hrvatskog naroda, u povodu 20.obljetnice prijema Bosne i Hercegovineu Ujedinjene nacije posvetio i svoju knjigu “Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo2012). U njoj se na sasvim jasan način prepoznaje njegov stav prema društvu i državi BiH.

Već iz samoga naslova knjige je vidljivo – upitnik na kraju naslova -da je fra Luka, temeljem postojećeg stanja u državi,sumnjao u mogućnost izlaska iz bespuća u koji je svojim izborom upala hrvatska politika u BiH. Stoga je takvoj politici tražio primjerenu alternativu. Našao ju jeu Hrvatskome narodnom vijeću BiH čiji je predsjednik bio od 12.Veljače 2004. godine do smrti.

A kakvu je BiH kao državu želio fra Luka?U tome je bio sasvim jasan: želio je Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, demokratsku, pravnu i sekularnu državu”u kojoj će biti ostvarena ljudska prava i ravnopravnost građana i naroda na njezinom cijelom teritoriju”.

Ostvarenje takve države značilo je za njega biti za državu koja će svoju suverenost kao pravna država svakodnevno potvrđivati pravnom nadređenošću države na svim područjima društvenoga života za što bi joj se trebalo i vratiti i ime republika, baš onako kako još uvijek i stoji u UN “Republika Bosna i Hercegovina”,biti za pravnu državu koja će tek kao takva moći štititi ne samo nacionalna nego i sva ostala ljudska prava svojih građana,biti za konstitutivnost naroda BiH.

A što s Hrvatima u BiH?

Fra Luka je smatrao da Hrvati, iako su do ovoga rata bili raspršeni po cijeloj BiH, trebaju i dalje ostati živjeti u svojim bosanskohercegovačkim zavičajima sa svojim specifičnim regionalnim odnosno zavičajnim identitetima. Zbog toga se svakodnevno suprotstavljao ostvarenju ideje ‘panhrvatstva’ u BiH,u čemu su, kako on to navodi u već spomenutoj knjizi,s mnogim političkim mešetarima sudjelovao i veliki broj crkvenih ljudi, mnogi iz njegove Provincije,a sve pod parolom jedinstva svih Hrvata.

“Fra Luka je”,kako to u svom oproštajnom govoru u crkvi sv. Ante na Bistriku, 12. kolovoza 2014., lijepo reče sada već bivši ramski gvardijan, fra Tomislav Brković, “bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju, nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realnu viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.”

Da, upravo nam netko takav nedostaje danas.Nedostaje nam fra Luka koji je bio baš onaj naš pravi daidža. Pokoj njegovoj lipoj, dobroj i plemenitoj duši.

Nadam se da će njegova subraća iduće godine u povodu pete obljetnice smrti organizirati negdje u Bosni i Hercegovini njegovoj osobi i imenu primjeren znanstveno-stručni skup posvećen njegovu teološkom, organizacijskom, odgajateljskom, profesorskom i društveno-političkom radu.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar