fbpx
Na današnji dan rodio se fra Jeronim Vladić

Na današnji dan rodio se fra Jeronim Vladić

Na današnji dan 1848. godine  na Ustirami se rodio dječak Mato Vladić, kako je Jeronimovo krsno ime, Kao dječak otišao je u Fojnicu kod strica fra Antuna na školovanje. Nastavio je školovanje u Livnu i Gučoj Gori, a onda u Carigradu. Filozofiju i teologiju svršavao je u Đakovu i Rimu. Kad je 1870. godine zaređen za svećenika, došao je za učitelja u Fojnicu, a zatim je šest godina predavao bogoslovima u Livnu. Deset godina je bio kateheta na gimnaziji i učiteljskoj školi u Sarajevu (1884.-1894). Nakon toga bio je učitelj novaka u Fojnici. Bio je župnik na Gračacu i na Šćitu pet godina. Godine 1902. postao je generalni definitor i vizitator franjevačkih provincija u Hrvatskoj, Albaniji i Dalmaciji. Na Šćitu se čuvao kalež koji je donio iz Albanije 1904. godine. Uništen je u požaru sakristije 1942. godine.

Za fra Jerku Vladića se s pravom može reći da je bio intelektualac. Mnogo je čitao, mnogo gledao i pamtio, razgovarao s ljudima i zapažao te to bilježio. Vele da je poznavao sve obitelji i starije ljude u Rami, Fojnici i Livnu. Ljudi su ga rado slušali jer je lijepo i pametno govorio. Njegov karakteristični govor kroz nos bio je mnogima simpatičan pa su ga se mnogi ugodno sjećali, posebno njegovi brojni đaci, pa i oni drugih vjera. Fra Kazimir Ivić piše:

“Kad bi Vladić došao na vjeronauk, ne bi izlazili ni đaci drugih vjera, čeka­li su da koju čuju. On bi im svima po koju rekao, a onda bi ih kojom zgodnom, koji puta drastičnom rečenicom uputio van, da nastavi ozbiljan rad s katolicima”

Svoju je plaću trošio na knjige. Iza njega je ostala bogata ostavština knji­ga i bilježaka, što je izgorjelo u knjižnici 1942. godine. Fra Jerko je lije­po i dobro pisao, i on je i prvi urednik jednog franjevačkog lista na sla­ven­skom jugu, “Glasnika jugoslavenskih franjevaca” od njegova izlaženja 1887. do 1894. godine. Poznati su naslovi iz njegove pisane ostavštine:

Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882.

Slika Majke Božje Olovske (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Historijske crtice (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Inkvizicija – Franjevački grb (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Ahdnama i fra Anđeo Zvizdović (Franjevački glasnik 1896.),

Leon XIII. i franjevački red (Serafinski perivoj 1903.)

Bogojavljenje (Serafinski perivoj 1907)

Istočna Crkva (Vrhbosna 1920B1921)

Katolički svećenik (Franjevački glasnik 1897)

Urežnjaci (Hrvatska duša, Zagreb 1925)

Zapamćenja (Franjevački vijesnik 1922)

Pabirci iz Bosanske prošlosti (Hrvatska duša, Zagreb 1923)

Fra Lovro Karaula (Hrvatska duša, Zagreb 1923.)

Rastovo i njegov prvi župnik o. fra Anđeo Žarkić (Hrvatska duša, Zagreb 1923.)

Fra Mijo Batinić (Naša misao 1916.)

  1. Pavao Posilović, biskup, 1919.

Franjo Jukić (Franjevački vijesnik 1919.)

O Šunjiću i Kačiću (Franjevački vijesnik 1919.)

Izdao je knjigu propovijedi i niz pojedinačnih propovijedi u časopisima.

Po Torreu je 1890. izdao “Trideset i jedan dan pred presvetim Sakramentom”

“Isus govori s križa grešniku” 1917.

“Povijest besmrtnog Boga koji trpi u samrtnom tijelu” Vilima Stanihurtsa D. I. u Sarajevu 1917.

“Speculum disciplinae” sv. Bone je preveo, ali nije tiskano to djelo.

U arhivu Bosne Srebrene može se naći puno njegovih dopisa a jedan je za­nim­ljiv jer govori o prijedlogu nadbiskupa Stadlera da franjevci prihvate “kon­gruu” – državnu plaću. Vladić je protiv takvog načina uzdržavanja franje­vaca, jer bi ih to udaljilo od naroda, a time bi se oslonuli na lažnu sigur­nost. Fratri moraju biti “pravi sinovi sv. Franje” iako, kaže on, “više nas ima sinova Petra Bernardona, oca Franjina, nego Franjinih” Na dru­gom mjestu tuži se u pismu od 15. listopada 1911. na fratre koji idu u “jalovi lov” (!), koji se pretvaraju u “venatores ferarum, non piscatores animarum – lovce zvjeradi a ne pastire duša” On je od fratara tražio da budu dobri fratri i korio je njihovu aljkavost i druge propuste, ali ni braća njemu nisu praštala tvrdeći da “odbija narod” svojim postupcima i grubim izrazima.

Fra Jerko Vladić je kanio, kako je već rečeno, napraviti “svoj” samostan, i nešto je bio podigao što je kasnije pretvoreno u sakristiju i knjižnicu. Braća u samostanu nisu bila za to jer im je fra Jerkin samostan izgledao “gori od ikakve tamnice”. Prema narodu je znao biti i grub nastojao je ukinuti užine, plet, nošenje toka, kojeg su Ramljaci posuđivali od Zvirnjačana, kao i crvenih kabanica od čohe, koje su posuđivali od muslimana. On je to smatrao leglom bolesti.

U narodu je ipak ostala vrlo lijepa uspomena na njega. Ljudi su mu praštali što ih je karao i što im je u naglosti rekao i po koju uvredljivu i tešku riječ, jer su znali da ih voli i da to čini za njihovo dobro.

Na Tjelovo 31. svibnja 1923. godine osjetio je da je slab te je “klekao u blagovaonici i sve zamolio za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu”. Mučila ga štucavica te od 2. lipnja nije ništa jeo. Konačno je 25. lipnja “potpuno pri svijesti u prisutnosti tri svećenika i poslužnika izdahnuo. Sat pred smrt rekao je preporučujći dušu, riječima “Orate pro me”.Toga dana je bila misa na Ivanjdan pa je mnogo naroda došlo oprostiti se sa svojim dobrim znancem od kojega su čuli mnogo lijepih savjeta i pametnih riječi.

Izvor: rama.co.ba

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar