Drugi o nama: ‘Križićanje’ izumire

Križićanje” ili “sicanje”, običaj koji je posebice u vrijeme korizme, odnosno Velikoga tjedna, najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji, polako izumire, piše Večernji list BiH.

Sa sobom ga u grob odnose žene kojima su još kao djevojčicama na tijelo tetovirani kršćanski simboli koji su ih štitili od Turaka. Riječ je uglavnom o križevima, i to obvezno na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži zbog običaja nošenja odjeće dugih rukava.

Otimanje ženske djece

Kako piše prof. dr. sc. Marko Dragić u jednom od svojih djela, poznata je predaja kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, uglavnom žensku. Tako je od nekog bogatog Cincara beg zatražio kćer za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu. Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.

U tursko doba, kad su age i turski gospodari bili strah i trepet za katoličko pučanstvo, osobito žensko, žene su vjerovale kako ih samo Bog može od njih sačuvati. Zato su još od rane mladosti crtale križeve na rukama. Uz djevojčice, simbole na tijelu nosili su i mladići.

Budući da su Turci otimali kršćansku djecu i slali je u Tursku kako bi postala janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštititi svoje sinove i kćeri te ih zauvijek obilježiti kako bi znali kome pripadaju.

Prema običaju, na dan svetoga Josipa djevojke i mladići u dobi od trinaest do šesnaest godina su se “križićali”. Uz blagdan svetoga Josipa, “križićalo” se i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga tjedna i na Ivandan (24. lipnja). To su uglavnom radile žene djevojčicama, a ponekad i djevojčice same sebi.

Proces je bolan, no bile su spremne to trpjeti jer su vjerovale kako će im to sačuvati čast. Neke žene koje su se bavile time bile su pravi majstori, umjetnice. U jednoj zdjelici pomiješali bi se med i usitnjeni ugljen od izgorjeloga drva. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom umočenom u tu smjesu crtale križeve na rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu i miješala se s krvi. Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi crna smjesa postala plavkasta pod kožom. Tada bi se to zamotalo i držalo najmanje 24 sata. Ranice bi zarasle i crteži križa ostajali su za cijeli život. Prema riječima profesora Zorana Stojanovića iz Rame, simbolika je različita, ali se može često naći sličnost u ukrašavanju narodne nošnje, na stećcima i ukrašavanju uskrsnih jaja. Simboli su najčešće stilizirani križevi i grančice.

Tetovirali se i muškarci

Tetovirane su uglavnom ruke, ali je bilo žena koje su tetovirale i prsa te čelo. Dragić piše kako se vjerovalo da ih ti križevi štite od napasnika. Muškarci su također nekada tetovirali tradicionalne tetovaže, ali uglavnom na nadlakticama.

To je napravio i profesor Stojanović prije nekoliko godina, i to na tradicionalan način. – Majka mi je na ruci napravila tradicijsku tetovažu, i to na tradicionalan način – kaže Stojanović, koji je o toj temi govorio u više televizijskih emisija. Ističe kako mu je žao što taj običaj izumire jer je dio ramske tradicije.

U novije vrijeme nekoliko žena iz etno skupine “Čuvarice” iz Rame napravilo je tradicijske tetovaže, ali ne na tradicionalan način. Jedna od njih je i Biljana Glibo, voditeljica skupine, koja kaže kako je pravljenje tetovaže na tradicionalan način bolno te se zbog toga ne radi u posljednje vrijeme.

– Jedan od ciljeva našega društva je očuvanje tradicije našega kraja. Osim što čuvamo napjeve na jedinstven način, korištenjem modernije tehnike radimo i s djecom igre, plesove te običaje našega kraja. Time potaknute i iznad svega ljubavlju prema tradiciji, nas dvije članice etno skupine “Čuvarice” smo prije nekoliko godina napravile tetovaže na rukama, i to tradicionalne s motivima kakve su radile naše bake i majke, ali ne na tradicionalan način kao što se to nekada radilo “sicanjem”, nego u salonu za tetoviranje. Ponosno nosimo tetovaže i znamo često privući pozornost ljudi zbog toga – kaže Glibo. Dodaje kako je najmlađa žena koja nosi tradicionalnu tetovažu urađenu na tradicionalan način, prema njezinim saznanjima, rođena 1975. – Ima još “starijih” žena koje znaju raditi tetovaže na tradicionalan način u Rami, no to se više ne radi jer je postupak jako bolan – zaključila je Glibo.