Drugi svjetski rat: Geganovci

Drugi svjetski rat: Geganovci

Jedna skupina Ramljaka odlučila je na silu odgovoriti silom. Vodio ih je Stipica Sičaja, zvani Gegan.

Gegan je nakon stvaranja stare Jugosalvije 1918. godine pobjegao iz srpske vojske zajedno s Redžom Kovačem iz Sovića i dvije godine “ko­mito­vao”, pri čemu je naišao na zaštitu katolika i muslimana ovoga kraja. Kad im je zajamčeno da će prema njima biti pošten postupak, predali su se i poslani su u Peć na odsluženje vojnog roka. Gegan i Redžo su se skumili pa su se pazili i za vrijeme rata. Nije isključeno da je Gegana i ovaj put u šumu potjerala regrutacija, ali partizanska. Partizani su u to vrijeme nakanili regrutirati ramske muškarce u svoju vojsku. Gegan je bio protiv toga. On je u to vrijeme bio sekretar u Mjesnom narodnom odboru na Šćitu, dok je Mujo Gorančić bio predsjednik. Jedne nedjelje Stipica je zatakao zelenu granu i rekao Muji:

– Predsjedniče, vidi zelene gore!

To je ponovio nekoliko puta pa je Mujo odgovorio:

– Neka je!

Sutradan je “sekretar” otišao “u goru zelenu” s viđenijim ramskim ljudi­ma kojima su se postupno priključivali oni Ramljaci koji su iz raznih jedi­nica dolazili kući na odsustvo. Uz Stipicu Sičaju isticao se i Ivan Ćuk, zvani Čaruga. Tako je stvorena “Ramska milicija” ili “Bojna kralja Tomisla­va” koja je nosila ustaške oznake. Cilj ovih ljudi nije bilo stvaranje ustaša nego obrana domaćeg praga. Ipak će kasnije ovaj kraj dobiti od komunista neizbježnu oznaku “ustaški” i to će biti ramski “istočni grijeh”, o kojemu će se govoriti uvijek kad bude trebalo pomoći ovomu kraju ili kad bude trebalo otvoriti neki objekt za preživljavanje ljudi ovoga kraja. Nije li ovo i jedan od razloga što je gornjoramska kotlina potopljena?

Ubrzo se nova policija sukobila s patizanima. Bilo je to 27. travnja 1944. godine. Sukob je tragično završio. Stradala su dvojica Ramljaka, Luka Sičaja i Anto Jurić. Iako su se domaći morali povući, ubrzo su dobili samopouzdanje i sigurnost, jer su bili na poznatome i na svome, dok su partizani postali sve oprezniji. Kad policija nije imala drugog izlaza, ostajao je Vran, a u Vran se nitko nije usudio dublje zalaziti i progoniti ih, jer su oni Vran dobro poznavali, vješto se skrivali i izranjali onda kad su ih protivnici najmanje očekivali.

Sukobi partizana i Geganovaca u Rami bili su svagdanja pojava, ali redovito nisu tragično završavali. Čak se činilo da domaći policajci ne žele ubiti partizane iz Rame, jer su ih poznavali. Kao da su ih više htjeli zastrašiti. Partizani su počeli kažnjavati “šumljake”, ali to se više odražavalo na njihovim obiteljima. Odvodili su im stoku i odvezli žito. Ni Geganovci nisu njihovim obiteljima uvijek ostajali dužni. Oko Šćita su se vrlo često vodile borbe pa je samostan po nekoliko puta na dan prelazio u vlast dviju suprotstavljenih “država”. U jednom su se sukobu na Šćitu izmiješali pa više nisu mogli jedni na druge pucati nego su se udarali kundacima. Više nego oružjem, ipak se ratovalo jezikom – psovkom. Geganovci su partizane nazivali odrpancima ili “rutama”.

Partizani su smatrali sebe vojskom koju već i saveznici priznaju pa im nije bilo po volji ime “ruto” – odrpanac. Oni su Geganovce zvali “šumljacima” zato što su bježali u šumu kad se nisu mogli oprijeti partizanskoj navali. To je bivalo uglavnom onda kad bi domaći partizani dobili pomoć nekih jedinica sa strane. Geganovci su povremeno pravili ozbiljnije izlete te zauzimali ne samo Prozor nego i Jablanicu i Drežnicu. Prilikom napada na Prozor poginuo je stari Omer Osmić, čiji su sinovi otišli u partizane, i jedan Duvnjak koga su ustaše odvezle u Duvno. Tom prigodom zarobljeni su neki civili, među kojima je bio i stari prozorski trgovac Đulaga Omanović, na kojega su natovarili 100 kg soli da je donese iz Prozora na Šćit. Gvardijan je morao dugo uvjeravati Stipicu Sičaju da tog čovjeka treba pustiti kući, što je on konačno i poslušao. Đulaga nikad nije zaboravio ovu intervenciju. Kad se godine 1948. planirala izgradnja zadružnog doma i kad se radilo da se dom izgradi na fratarskom gumnu, kako bi zaklanjao pogled na crkvu i samostan, Đulaga je, kao šef gradilišta, prihvatio sugestiju fra Kazimira Ivića te je dom pomaknut na drugu stranu ceste prema školi.

Znalo se dogoditi da se partizani nađu u samostanu, a Geganovci prolaze i to vide, ali ne bi pucali da ne bi stradao samostan i fratri. Drugi put su se partizani bili sakrili u gaju čekajući da Geganovci dođu na misu pa da ih napadnu. Odustali su od te namjere nakon što su slušali propovijed i priznali gvardijanu da su odlučili otići u miru. Jednom je gvardijan poslao pisamce partizanskom oficiru zaduženom za organizaciju “narodne vlasti” u ovim krajevima – Ivici Matijaniću iz Godnjeg Vakufa – koji se spremao iza mise održati “narodni zbor”. Gvardijan je izvijestio da se Geganovci nalaze u blizini pa se Ivica na vrijeme povukao da ne bude pokolja među svijetom koji je došao na nedjeljnu misu.

Pojava Geganovaca djelovala je smirujuće na ramski narod. Manje su se bojali partizana i smatrali su da ih ima tko zaštititi. Ako i nije bilo neke koristi od njih, sigurno je ipak da je narod mogao bez straha zalaziti u šumu i sjeći građu za izgradnju kuća.

Neki su partizani, posebno Enver Hadžić i Nikola Milisav, teretili gvardijana da je on organizirao ustašku policiju. I policajci su ga sumnjičili da ih odaje partizanima, ali su fratri uvijek nastojali raditi na pomirenju, a ne na zavađanju. To nije bilo lako, posebno u onim prilikama kad je tako malo trabalo da čovjek izgubi glavu.

Na Geganovu dušu ne pada mnogo ubojstava. Osim onih koji su pali u borbi u Prozoru, stradao je jedino jedan Muratbegović koji je prije toga ubio na spavanju Geganova sina Vinka. Kad je Muratbegović uhvaćen, ubio ga je Kapulica, zapovjednik Duvnjaka, na istom mjestu na kojem je on ubio Vinka. Još uvijek su im grobovi skupa kao tragična opomena jed­nog vremena u kojemu je bilo opasno živjeti. Značajno je da Gegan nikad nije dopustio strancima napadati Kopčiće i Varvaru, niti je svojim vojnici­ma dopustio pljačkanje. Zanimljiva je u svezi s time fra Kazimirova prim­jed­ba: “Kad su se predali najveća je osuda bila jednomu 20 godina i to zbog toga što je za hranu ljudima u šumi digao jednog gazdinog vola”.[1]

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

 

[1]  K. Ivić, Bilješke, str. 381.

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar