Foto: Postavljena kamena ploča Tvrtkove povelje u novoj zgradi općine

U novoj zgradi općine Prozor-Rama koja je pri završetku postavljena kamena ploča u koju je uklesana povelja kralja Tvrtka izdana u Prozoru. 

Akademski kipar Petar Dolić je svojim umjetničkim vještinama uklesao Povelju kralja Tvrka izdanu “pod Prozoru u Rami” 11.08.1366. i to je prvi pisani spomen Prozora. Ploča je postavljena u ulaznom hodniku nove zgrade općine te će pored nje biti postavljena i transliteracija Povelje kako bi se svi posjetitelji mogli upoznati sa samim sadržajem izdane Povelje. Prije četiri godine, 2016. godine, održana je i znanstveno stručni skup u povodu 650 obljetnice prvog pisanog spomena Prozora. Petar Dolić je i autor “Tvrtgova biljega” koji se nalazi na kružnom toku na ulazu u Prozor.

Tvrtko I. Kotromanić – prvi i najmoćniji bosanski kralj – 1391.

Prvi bosanski kralj Tvrtko I., pripadnik dinastije Kotromanića, umro je 10. ožujka 1391. godine. Po svojoj majci – Jeleni Šubić – bio je kralj Tvrtko praunuk znamenitog hrvatskog bana Pavla Šubića. Po jednoj liniji potjecao je Tvrtko i od srpske dinastije Nemanjića, a bio je čak i potomak hrvatskog i ugarskog kralja Bele IV. iz dinastije Arpadovića. Dakle, podrijetlo prvog bosanskog kralja bilo je vrlo kompleksno.

Tvrtko I. rodio se oko 1338. godine, a već sa samo 15 godina postao je bosanski ban. Nakon što je smirio pobunu domaćeg plemstva  te uredio odnose s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I., Tvrtko se 1377. godine okrunio za kralja. Tijekom vladavine uvelike je proširio teritorij svoje države, tako da je ona obuhvatila i mnoge krajeve koji danas pripadaju Republici Hrvatskoj (primjerice, gradove Split, Trogir i Šibenik te otoke  Brač, Hvar i Korčulu). Nazivao se kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne.

Kralj Tvrtko I. umro je u dobi od oko 53 godine, 1391. godine u utvrdi Bobovac, a naslijedio ga je polubrat Stjepan Dabiša.

Transliteracija povelje bosanskog bana Stjepana Tvrtka (1353.-1377.; kralj 1377.-1391.), kojom 11. kolovoza 1366. pod Prozorom u Rami daruje svome vojvodi Vukcu Hrvatiniću grad Sokol u Plivi i cijelu župu Plivu za vjernu službu i uspješno ratovanje protiv vojske ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Velikog (1342.-1382.).

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amin. Ja rab [sluga] Božji i svetoga Grgura [zaštitnika bosanskih vladara] zvan gospodin [vladar] ban Tvrtko, sin gospodina [vladara] kneza Vladislava, a sinovac velikoga i slavnoga bana Stipana [Stipan II. Kotromanić ban 1326.-1353.], milošću Božjom gospodin [vlada] mnogim zemljama: Bosni i Soli i Usori i Donjim Krajevima i Podrinju i Humski [kasnija Hercegovina] gospodin [vladar], stvorih milost svoju gospodsku [svojom vladarskom milošću] svojemu virnu sluzi imenom vojvodi Vukcu Hrvatiniću za njegovu virnu službu u ono vrime kada se podiže na me ugarski kralj imenom Ludovik i prihodi u Plivu pod Sokol. I onda mi vojvoda Vukac virno posluži i za njegovu virnu službu dah mu grad u Plivi imenom Sokol sa svom Plivom od meje do meje, od Uskoplja po Krtovu Jelu, od Dlamoča po Vitoraju [Vitorogu], a od Lužca po Račeve, a od Luke po (znanom). To dasmo grad Sokol sa svom Plivom vojvodi Vukcu za plemenito njemu i njegovu poslidnjemu [baštinu njemu i potomstvu] u vike amin, bez svakoga gospodskoga dohotka [bez ikakvog poreza vladaru], a tomu su svidoci dobri [plemeniti] Bošnjani: knez Vlaj Dobrovojević s bratijom [braćom, rodbinom], kaznac [vojni zapovjednik] Sanko s bratijom, župan Crnug s bratijom, župan Branko Pribinić s bratijom, tepčija [dvorski službenik] Vučihna s bratijom, knez Vlatko Obrinović s bratijom, tepčija Milat s bratijom. A od Usore vojvoda Tvrtko s bratijom, kaznac Stipoje Čelničić s bratijom, tepčija Sladoje Divošević s bratijom, a od Lužaca su svidoci župan Stipko Vuković s bratijom, župan Mil(a)tin Hrvatinić s bratijom. A tomu (je) pristav [sudac] Bogdan Bilhanić od dvora, a od vladanja pristav je Dragoš Šantić.

A tko će ovo poreći ili pritvoriti od nas ili od naših poslidnih surodnikov [banovog potomstva] (ili) inoplemenika, da je proklet od Oca, Sina i Svetoga Duha i od Matere Božje i četiri evanđelista i od dvanaest apostola i sedamdeset i sedam izabranim Božjim i svim Bogu ugodnišim u svi vik i u pridušti [Bogu ugodnim u vijeke] amin. I da je pričestnik [sudionik] i Judi Skariotskom koji prida sina Božji na raspetje za 30 srebrenih pinezi i koji izliha u(rla)še „propni, propni, krv na nema čedih“ [propni, propni, krv njegova na nas i na našu djecu].

Ovo pisa Dražeslav dijak o poro(d)jenja Božja lita 1366. i našemu gospodstvu trinaesto lito [trinaeste godine vladanja]. Miseca augusta po knjizi jedanaestog, pod Prozorom u Rami.

Transliterirani tekst sačinjen prema transliteraciji Milke Brkovića, Ante Ivića i Lejle Nakaš.