Foto: Ramska duša iskazana u izradi nošnje i domaćinskim ugođajem

Tmuran i kišovit dan. Magla se spustila na Ramsko jezero, a Ivan sa osmjehom čeka na benzinskoj postaji kod Jaklićkog mosta  da bude pravi vodič.  Uski put između kuća u Rumbocima vodi nas skoro na sam vrh sela odakle pogled puca na Ramsko jezero. Iako je tmurno i kišovito ne može se sakriti ljepota pogleda.

Na vratima obiteljske kuće Baketarić čeka nas Anđa. Osmjeh na licu i vedrina u očima izražavaju dobrodošlicu i prije samih riječi.  Domaćinska dobrodošlica Anđe i njezina supruga Ante pokazuje još uvijek ne promijenjenu ramsku dušu domaćinstva.

Anđa Baketarić, djevojački Andričić, rođena je u mjestu Dubro na Orašcu u brojnoj obitelji. Nakon djevojaštva svoj život je našla sa Antom Baketarićom iz Rumboka. U svom skladnom braku rodili su čak osmero djece i to četiri kćeri i četiri sina od kojih su njih dvoje dobili 14 unučadi.

Njihova mladalačka fizionomija odaje zadovoljstvo njihovim životom.

Čim smo sjeli za obiteljski stol odmah kako to i priliči u Rami stiže šljivovica. Dok Ante nazdravlja, Anđa već priprema svoje izrazito vrijedne rukotvorine, odnosno, tkanje koje još uvijek tka na stanu. Dvije prekrasne minijaturne ramske nošnje odjenute na lutke pokazuju draž sitnog i preciznog tkanja. Ramski peškiri su posebnost. Ramski peškir je na neki način postao zaštitni znak svake svadbe u Rami. Anđa to priprema, a potražnja je velika. Uz druge obveze  tka po narudžbi, a uvijek se nađe po neki peškir ili dijelovi nošnje da su spremni ukoliko netko zatraži.

„Naučila sam tkakti i izrađivati nošnju od  svoje mame Kate pa sam počela samostalno tkati od svoje 15. godine. Nikada nisam prestajala tkati, a to rado činim i danas. Uvijek se uz svakodnevne obaveze nađe vremena i za tkanje. Za jednu žensku košulju potrebno je raditi i do dvadesetak dana, a recimo za jedan peškir je potrebno do tri dana. Sve se to može i prije otkati ako bi se stalno tkalo, bez drugih poslova.“ – Priča s ponosom Anđa.

Ramska nošnja je zaista posebna i vrijedna. Sigurno bi svoje mješto našla i u svjetkoj baštini. Kada se danas koristi nošnja i za što se najviše traži odnosno kupuje Anđa kaže: „Danas se sve manje izrađuje nošnja. Oblači se samo u nekim prilikama kao što su veliki vlagdani. Drago mi je da djeca oblače nošnju za krizmu.“ Anđa izrađuje sve dijelove muške i ženske narodne nošnje po narudžbi, a ako slučjano nema narudžbe njezin stan je uvijek u pokretu. Ona uvijek nešto tka.

Zavirili su mo i tu njezinu radnu sobu. Miris tkanine, nošnje i smilja podjsjeća na naše bake i majke koje su imale svoj neki poseban miris čistoće, ljepote i blage duše.

Kćer Antonija i djever Ivan rado su odjenuli nošnju kako bi iz prve ruke pokazali tu ljepotu. Dok su njih dvoje pozirali za ove fotografije Ante i Anđa su sa posebnim žarom promatrali njih dvoje, kćer i brata.

Kada smo stigli Ante je nešto radio oko kuće te je napravio pauzu kako bismo onako podnaški probacili koju uz rakiju, kavu i domaću mezu.  Priče su krenule od tradicije, nošnje i nekadašnjeg života pa sve do naših dana.  Ante je rođen u obitelji sa još 5 braće i 4 sestre. Rođen je u obitelji sa desetero djece. Nažalost, brat Radovan je poginuo u Domovinskom ratu. Na zidu u obiteljskoj kući nalazi se prekrasna fotografija Antinih roditelja u narodnoj nošnji. Sav taj obiteljski ambijent je obilježen tradicijom i vjerom.

O svome životu Ante kaže: „Hvala Bogu zadovoljan sam. Radio sam na području naše općine 35 godina. U zadnje vrijeme sam radio nepune tri godine u Njemačkoj. Bez obzira na sve, nema nigdje života kao što je ovdje. Kćeri su mi se poudale, još je samo Antonija tu. Sinovi imaju svoje živote, jedan je ovdje a drugi su otišli  u Austriju i Njemačku. Ipak, uvjeren sam da se ovdje može živjeti lijepo. Moja Anđa i ja smo ustajali u 4 sata, pripremali radove i kada bih došao poslije podne sa posla onda bismo betonirali ili zidali, a Anđe je sav beton zamiješala i rašalovavala. Radio sam u Prozoru i kao konobar i kao mesar i druge poslove, ali sam uvijek bio spreman raditi. Danas svi hoće sve nešto bez rada. Svi bi da biraju neke poslove, a da ne rade. To ne može i zato je ovakvo stanje. Nama nije kriva politika, mi smo krivi.“ Odrješito je Ante govorio o svom i Anđinom životu te današnjim mladima.

Kako su sve uspijevali; rad i odgoj osmero djece Anđa je to jednostvno komentirala: „Samo uz vjeru, ljubav, uzajamnu potporu sve se može.“ U tome ju je Ante nadopunio: „Sve što smo radili i djeca su nam uvijek pomagala.“

Na kraju razgovora Anđa je ipak dodala kako joj je i danas najveća potpora u izradi nošnji njezin Ante koji je podržava, potiče i zna pomalo zadirkivati. Nadodala je kako bi voljela da se mladi više zainteresiraju za izdradu nošnje. Uvjerena je kako će se to ipak još više i dugo cijeniti. To je vrijednost i posebnost Rame.

Vrijeme je bilo za odlazak. Anđa nas ispraća onako radosno kao što nas je i dočekala, a Ante se vraća poslu koji je jutros započeo raditi. Ne samo što je bio izvrstan konobar i mesar, on je i izvrstan majstor s kamenom. Na ispraćaju s njima je i njihov veoma omiljeni mali susjed Marko Kovačević koji se druži sa njihovim unucima.

Vidjevši ovako vrijedne ruke i radove koje je otkala Anđa ne možemo, a ne preporučiti svima koji žele ili im treba nošnja, dijelovi ramske nošnje da jednostavno nazovu na broj 036 780 679 i poruče ono što im treba.

Više fotografija: