Foto-reportaža iz Kovačeva Polja: Dao bih sto Amerika za ovaj mali dio moga svemira

„Dao bih sto Amerika za ovaj mali dio svemira gdje sam tako smiren i zadovoljan.“ Ovako bismo mogli započeti ovu priču o ljudima koji vjeruju u svoj rad i od njega žive.

Proljeće kasni, a Ramsko jezero poprima  boju neba, svaki tren drugačiju u prekrasnim modrozelenim nijansama. Mirno je i smiruje sve one koji ga vide. Prolazimo uz njega i to plavetnilo otima pogled mameći nas k sebi. Prolazimo  Podbor, Ploču, Mlušu gdje radnici pripremaju vodovod za one kuće koje još nemaju vodu iz gradskog vodovoda, prelazimo preko brane dok djelatnici HE „Rama“ uređuju okoliš. Nakon brane skromno i lijepo Odmaralište „Veselica“, koje je nastalo na nekadašnjem divljem odlagalištu, čeka svoje prve ovogodišnje posjetitelje. Dok ulazimo u Kovačevo Polje s desne strane zamjećujemo ovce kako mirno pasu na obali Ramskog jezera.

Dolazimo do obitelji Kmetaš. Dobrodošlica  kakva se može naći samo u našim krajevima. Ugodan dan u  ugodnom ambijentu. Ispred kuće se sjedi uz neizbježnu kavu koju s pravom možemo nazvati „razgovoruša“. Uz tu kavu i slastice razgovaramo s Dervom Kmetašom i njegovim ocem Hamidom o povodu našeg dolaska, a to je njihova farma koka nosilica.

Razgovori teku o zajedničkim poznanstvima, životu i svemu onom što život nosi. Ova obitelj je prije rata živjela u Prozoru, a obiteljsko imanje imali su u Kovačevu Polju. Rat je donio svoje nedaće koje su ih odvele u druge krajeve. Nakon rata u Prozoru prodaju stan, kupuju drugi u Konjicu, ali je njihovo srce nemirno. Osjećala se stalna čežnja za svojim krajem. Stoga uz neke donacije, ali ponajviše ulažući vlastita sredstva, obnavljaju kuću u Kovačevu Polju, prodaju stan u Konjicu te se 2001. godine vraćaju u svoj dom.

Godine 2002. izgrađuju farmu za koke nosilice. Valja ovdje odmah napomenuti da je ova obitelj uredno registrirala svoju djelatnost kao poljoprivredni proizvođači te su se, pored farme koka, dali i u sadnju novih nasada šljiva i svega onoga što se da uraditi na njihovj zemlji.

Njihova farma koka  trenutno broji jato od 1000 nosilica,  koje treba hraniti, održavati, klasirati jaja i plasirati ih na tržište. Kako izgleda jedan radni dan oko koka Dervo započinje priču redom: „Dan počinje ujutro u 6 sati i završava navečer u 10. U to vrijeme koke rade, odnosno nose jaja. Oko 9 sati se hrane na poluatomatski način.  Mi sami pripremamo hranu svaki peti dan, ponajviše kukuruz i onda ide soja, imamo i suncokreta te čepića lucerke. Poslije podne kupimo jaja. Svaka 3 do 4 dana imamo generalno čišćenje. Trenutno imamo dva turnusa koka, mlade i stare, koje se izdvajaju iz farme. Koke traju oko godinu dana i nakon toga idu na klanje, a prodajemo i na malo.“ O tome kako raditi s kokama, Dervo je najviše saznao preko literature i interneta, a kako reče u svemu tome najvažnija je volja.

Na farmi je 1000 koka i uglavnom su trenutno sve nosilice. Kada dođe do 50 % nosilica onda se mijenjaju. Trenutna dnevna  količina jaja je oko 700 komada. Sve što koke snesu uglavnom prodaju na području općine Prozor-Rama.  Hamida se može vidjeti svakog ponedjeljka na tržnici u Prozoru.

„Upravo ovih dana pripremamo prostor za nove koke. Surađujemo s „Posavskom kokom“ iz Posavine te ćemo nabaviti od njih piliće stare jedan”, priča Dervo dok pokazuje pripremljene prostorije.

Za svoju farmu nisu nikada ni od koga dobili poticaje, budući da je zakonom određeno kako poticaje mogu dobiti samo farme preko 5000 koka. Ne bi to bio problem njima uzgajati, ali gdje će osigurati toliku prodaju za jaja? U sve su su investirali vlastita sredstva.

U razgovoru smo se dotakli i odlaska iz Bosne i Hercegovine, a tako i općine Prozr-Rama. Dervo o tome kaže: „Od kada smo se vratili imamo stalne pozive da idemo negdje. Zove nas rodbina u Ameriku, ali mi ne želimo nigdje odavde. Ovo što radimo, nekada smo u minusu, a nekada u plusu, nije previše, ali se može živjeti. Nama ne treba bolje. Evo ovih dana par mladića odavde odlazi u Sloviniju, ali mi nećemo još nigdje.“

U radu oko farme i drugih poljoprivrednih djelatnosti rade ponajviše Dervo i njegov otac Hamid. Dervina supruga  Samira i majka Ajka uglavnom se brinu o kućanstvu. Djeca su na školovanju u osnovnoj školi i Srednjoj školi Prozor.

Dok smo obilazili farmu i njezino okruženje zamjetili smo brižno održavane livade, voćnjake i besprijekornu urednost i čistoću. Hamid s posebnim oduševljenjem pokazuje voćnjak  ispod kojega je prekrasno Ramsko jezero.

„Nezamislivo je živjeti na selu bez krave.“ – zaključio je Hamid dok je pokazivao kravu u štali.

Supruga Samira je dok smo završavali razgovor i obilazak farme ubrala izvrsnog zelja iz plastenika za koji Dervo šaljvo kaže da je njezin „miraz“. Upravo ta smirenost, otvorenost, vjera  i iskrenost te šala daju posebnu snagu ovoj obitelji da prebrodi sve životne nedaće koje su ih snalazile. Volja, optimizam i rad su njihov najveći poticaj ovakvom radu. Stoga ovu priču možemo zaključiti  služeći se nekim sihovima Stavrosove pjesme: Dao bih sto Amerika da sjednem na livadu iznad Ramskog jezera i odmaram dušu.