• FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana
  • FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana

FOTO: Živjeti u okrilju molitve i Vrana

Zanimljivu reportažu o životu ispod Vran planine kroz burna vremena i danas donosi Katolički tjednik u broju 4/2022.

Život uvijek promatramo iz  svoje kože, iz svojih opanaka. Čini nam se kako je samo naše vrijeme teško, izazovno, pesimistično, a ponekad i radosno. A onda se sjetimo priča prošlih generacija pa nam odjednom bude lakše kao da smo neko breme skinuli sa sebe. A život? A vrijeme? Život i vrijeme neumitno prolaze i zaboravljamo da će se svaka tegoba, svaka žalost i svaka radost zvati lani.

U sjeni Vran planine

Zubato zimsko sunce iznad Rame primicalo se svom kraju tamo negdje između Vrana i Ljubuše. Baš tamo na obroncima ovih planina uvukao se zaseok Dubo na Orašcu. Ako idete prvi put prema ovom mjestu dok kružite oko Ramskog jezera ni ne slutite što ćete zateći kada stignete u Dubo na Orašcu. Kada stignete do lijepe i zanimljive filijalne crkve Svetog Nikole izgrađene nakon potapanja Rame i stvaranja Ramskog jezera 1968. godine,  put se dijeli na četiri, pa čak i na pet strana.

Jedan od putova vodi kroz dio naselja Dubo i dalje u Vran planinu… Lijepo polje iz čijih rubova proviruju kuće kao da je u onom pravom zimskom snu. Cijeli ovaj prostor pokušao sezavući u krilo Vrana i tamo biti siguran od vjetrova i oluja, od razbojnika, „dželata“ i hajduka, od svega onog što donosi nedaću.

Kod obiteljske kuće Abaz tišina je. Tanke krpe snijega škripe pod nogom zbog prave zimske hladnoće. Unatoč toj studeni nos zagolica ugodni miris hrane. I to ne bilo kakve hrane. Osjetio se miris pite ispod sača. Ana Abaz je za svoju „čeljad“ pripremala pravi starinski objed na ognjišću u staroj kući.

U domu obitelji Ivice i Ane Abaz obiteljska toplina. Baka Anuša marljivo plete, tko zna koje pape po redu. Kada ugleda svoju unuku Dražanu koja nam je bila pravi vodič od Prozora do Orašca,  lice joj se ozari i pretvori u radostan osmijeh.  To je dovoljno pokazalo koliko baka Anuša voli unuku koja je zasnovala svoju obitelj u Prozoru, a rado posjećuje roditelje i svoju baku.

Život kao iz filmskog scenarija

Baka Anuša je u narodnoj nošnji. Nije to svakodnevno, nego samo za posebne prigode kao što su nedjeljne mise i blagdani. Za nju je i ovo bila posebna prigoda.

Anuša je jedna od onih ramskih majki koje su cijeli život marljivo radile, strpljivo sve podnosile i rado se družile nakon mise.

Rođena je u najgore vrijeme upravo ovdje u selu Dubo u obitelji Lovrić, lipnja 1942. i u strašnom četničkom pohodu te jeseni ubiše joj oca uz mnogu drugu rodbinu i susjede. Ostala je sama u majčinom naručju. Oca Miju nikada nije ni upoznala samo ga mogla u mašti vidjeti slušajući različite priče o životu, ocu, stričevima i svima koji su tada pobijeni.

„Nisam išla u školu. I plakala sam što nisam išla. Moj komšija je išao i ja sam od njega naučila čitati, pisati i računati. Kao djeca čuvali smo dosta mala (stoke) ovdje po ovoj Resnici iznad naši’ kuća. Onda se svako jutro i svaku večer Boga molilo. Kod nas je i danas tako. Sad je ovde samo nas troje, ali dok su bila i unučad sva na okupu uvik se molilo. Nikada nismo izgubili to. Najviše smo molili Anđeo Gospodnji, virovanje i onda priporuke“, prisjeća se baka Anuša.

Iako se iz tih nekoliko skromnih rečenica iščitavala tegoba, žal što nikada nije upoznala oca i doživjela njegov zagrljaj, ipak je uvijek prevladavala neka radosna smirenost.

Prepričavajući svoj život koji bi mogao poslužiti za veoma zanimljiv filmski scenarij, uvijek je iza svega pojavljivao osmijeh i pogledi upućeni unici Draženi i sinu Ivici

Kroz prisjećanje rado se podsjeti i na svoje djevojačke dane: „Išli smo u crkvu na Šćit dole niz Klanac pa priko Rame. Kako smo volili ići na misu. A onda kad bi se vraćali kući pomalo bi se „ašikovalo“. Onda se „ašikovalo“ tako što bi momci odmicali jedan drugog. I to ne bi bilo ako cura ne bi rekla da se odmakne. Moj Mato je bio malo stariji od mene. On je bio, pokoj mu duši 31. godišće, a ja 42. I kad su se drugi momci tili primaknuti moj Mato se nije tio odmaknuti. Kaže: Ja se njima neću odmaknuti. Oni su za mene sve dica. A ja sam mu rekla: “Onda sam i ja dite. E drugo si ti, reko mi je.  Bila sam mlada. Ašikovalo bi se i kod kuće, a sve je bilo u jednoj sobi. Ma sve su kuće tada imale samo jednu sobu. Tada se davo amanet. Ja sam Mati dala „aljinu“ (dio ramske narodne nošnje).  Udala sam se sa devetnest godina.  Onda su se roditelji slušali, grdna rano. Tako sam i ja poslušala svoju mater te sam Matu dovela s Radinica ovde kod sebe.“

Anuša i njezin odabranik Mato jedno drugom su se obećali te su u kršćanskom braku rodili troje djece: Ivicu, Ivku i Ružicu. Od njihove djece sada Anuša ima dvanaestero unučadi i trinaestero praunučadi.

Dok je suprug Mato radio bauštelski posao u Austriji, a potom u Hrvatskoj i  nuklearki Krško, za to vrijeme Anuša je brinula o djeci i odgajala ih, radila i muške i ženske poslove kao mnoge ramske žene

Sin Ivica rado se prisjeti prvih bombona koje je uopće probao zajedno sa sestrama bile su iz Austrije. I prvo pinkalo stiglo je otamo.

Baka Anuša razgovara, a u rukama drži svoje rukotvorine. „Tada se nošnja tkala. I sve su cure znale tkati. Evo ja i sada volim oko toga raditi”, reče baka i pokaza pletenu torbicu te izvrsne ogrlice popularno zvane grlice koje bi mogle sada biti pravi modni izazov.

Vrijeme nekada i sada

Na rukama ove živahne bake dobro su vidljivi simboli tradicionalnog tetoviranja (sicanja) koje su joj mladalačkoj dobi uradile jedna susjeda iz obitelji Bulaja i Veselka Čuljak.

U razgovoru je neizostavna bila usporedba nekadašnjeg i sadašnjeg života. O tome baka Anuša reče: „Ja samo znam da je sada zgodnije živit, svakome, i mlađariji. Prija je bila gurema, puno mala, kupljačina… Sad je svakome lakše živit i jope se nije zadovoljno. Onda je bilo više veselja i zadovoljno s malo onog što se ima. Bilo nam je drago ići u crkvu, bile su prelje, vlačilje pa bi se tada zapivalo, ašikovalo. Nije tada bilo ovog današnjeg, tog interneta i mobitela, ma nije bilo ni radija. Kako sam bila sama moja mama je uvik nadamnom strepila. Govorila bi mi: Da ti štogod bude svak bi reko tako je kad je udovička. A što danas ljudi nisu zadovoljni ne znam ti ja. Svega svak ima”, rado se prisjeti baka nekadašnjih vremena.

U svemu tome ponovno napomenu kako se tada redovno Boga molilo. Prisjeti se i pjevanja božićne pjesme dok se išlo na Polnoćku na Šćit. Dok se toga sjeća oči sjaje od neke radosti. Da su molitvu i dobro raspoloženje nastavila i njezina djeca lako je bilo vidjeti po sinu Ivici koji je rado slušao to prepričavanje i podsjeti upravo i na pjevanje svetih pjesama dok su i oni išli na misu na Šćit, a kasnije ovdje na Orašac.

„Da je ne znam koliko kasno i kada su nam gosti u kući, ne ide se spavati dok se barem Gospa ne pozdravi”, reče sin Ivica.

Molitvi i radosti mora se dodati osobita srdačnost i gostoprimstvo ove obitelji

Upoznajući ovu „čeljad“ osjećate se osvježenim. I ne može se ne uočiti glavnu žilu kucavicu koja je uvijek prisutna, a to je zajednička molitva.

Sunce se krilo na počinak između Vrana i Ljubuše. Dubo, Orašac i cijela Rama utonuli su u duboki zimski san.  Sutra je novi dan, „nova nafaka“. Smo dvije su stalne ovdje: Molitva i Vran planina.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar