Fra Eduard Žilić
Fra Eduard Žilić je rođen u Proslapu 4. svibnja 1905. godine. Bogosloviju je završio u Parizu, gdje je doktorirao iz dogmatike. U Parizu je ređen za svećenika 25. rujna 1927. Bio je profesor bogoslovije u Sarajevu, gdje je preuzeo uređivanje Kalendara sv. Ante 1930. godine, a od 1932. godine uređuje Glasnik sv. Ante. Te dužnosti vrši sve do 1942. godine, uspijevajući podići kulturnu razinu lista i kalendara angažiranjem dobrih suradnika. Bio je upravitelj Omladine sv. Ante (OSA) od 1935. do 1945. i uspio je ovu organizaciju katoličke mladeži afirmirati po mnogim župama. Jedno vrijeme izdavao je i list Glas OSA. Uz ovo radi u mnogim kulturnim i humanitarnim društvima: Napretku, Crvenom križu i drugima. Stvarao je prijateljske i poslovne veze te namjestio puno katolika intelektualaca i službenika na raznim mjestima. Mnoge ga se Sarajlije sa zahvalnošću sjećaju i spominju kako im je pomagao za vrijeme rata. Tako priča jedna muslimanka kako je njezina obitelj bila bez ikakvih prihoda, jer nitko nije bio zaposlen. Ona je došla kod “doktora” tražiti pomoć. Fra Eduard je odmah intervenirao: telefonirao je poznatim i nepoznatim ljudima koji su mogli pomoći. Konačno je našao jednoga koji bi bio spreman prihvatiti djevojku, ali tek za mjesec dana. Na to je Eduard povikao:
– Boginje ti, ona mora jesti danas!
Nije preostalo drugo, djevojka je primljena na posao i toga se čitavog života sa zahvalnošću sjećala.
Za vrijeme rata fra Eduard je pokušao pomoći komu god je mogao u Sarajevu. Držao je u zgradi bogoslovije na Kovačićima i jednoga zagrebačkog židova kojega je obukao u habit, dao mu ime Marko i dobro pazio da ga nacistički i ustaški suradnici ne otkriju.
Fra Eduard je 1943. pokrenuo i Glasnik bl. Nikole Tavelića, ali je list 1945. godine morao prestati izlaziti.
Od 1942. do 1945. godine bio je definitor i ekonom franjevačke provincije Bosne Srebrene, kad je materijalno i moralno pomagao siromašne i ugrožene, ne gledajući na vjeru i naciju. Sedamdesetih godina došao je kod mene kao dekana naše Teologije jedan Srbin da mu dadnem “potvrdu o sudjelovanju u narodnosolobodilačkom pokretu”. Rekao sam mu da to treba tražiti u Savezu boraca, ali on je rekao da mu to mogu dati samo fratri jer je kod njih sačuvao živu glavu. Prepoznao ga je naš brat krojač fra Benedikt Mate i rekao da je to stvarno nekadašnji dječak pravoslavac koji je ostao siroče s majkom i bratom pa ga je fra Eduard Žilić primio da nešto pomaže na vrtu ili u kući i tako prehrani sebe, majku i brata.
Nakon rata, od 1945. do 1964. godine, Eduard je boravio u Beogradu kao predsjednik rezidencije i župnik. Uz pastoralni rad zalagao se za dovršenje Plečnikove crkve sv. Ante u Beogradu dovršivši unutarnje uređenje i digavši veličanstveni toranj, vidikovac u Beogradu. Stupio je u kontakt s kiparom Ivanom Meštrovićem u Americi i od njega dobio kip sv. Ante čiji je drugi odljev postavljen na pročelje crkve sv. Ante u Bugojnu.
Fra Eduard je došao u Ramu u vrijeme dizanja brane na Kovačevu Polju, onda kad je Rama stajala pred propašću. On se nije dao smesti. Predvidio je da će Šćit ipak ostati nepotopljen, kao poluotok pa je želio urediti crkvu, samostan, prilazne putove i mnogo toga, što više nije moglo ni smjelo čekati. Kako je u to doba u Rami bilo novca, svijet je naime zarađivao na izgradnji brane a počelo se ići i u inozemstvo, to je fra Eduard iskorisito priliku da temeljito obnovi i uredi crkvu. Umro je u Rami 10. 12. 1971. i pokopan na groblju u Ripcima.
Fra Ljlubo Lucić, Rama kroz stoljeća
