Fra Ivan Šarčević: Piromani laži, potvora i obmana

Odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja

Izvjesni Ivan Filipović, s Proslapa, iz Rame, godinama neutemeljeno blati dio ramskih i bosanskih franjevaca. Nedavno je to učinio i na filipiku fra Stjepana Lovrića. Naime, Lovrić je uputio kritiku Filipoviću za klevete i neistine koje piše protiv nekih ramskih i bosanskih franjevaca, a ovaj je po svojoj navadi vatrenog pamfletista, bez trunka pokušaja da argumentima odgovori na Lovrićevu kritiku, Lovrića potvorio u nesamostalna i pukog izvršitelja naloga Filipoviću mrskih franjevaca, ahdnamaša i daidža, udbaša i lažnih pastira. Još više, proširio je svoj uopćeni repertoar kleveta prema fratrima a Lovrića počeo osobno vrijeđati.

Još su prije dobronamjernici pozivali Filipovića da prije pisanja provjeri svoje opasne laži, ali sve je bilo utaman. Ovaj put priznaje da ga je Lovrićeva kritika jako iznenadila. S dozom zgražanja ali i krajnje ljigava ulagivanja koje prati ovakav soj nedomišljenih ljudi piše da je to najmanje očekivao od Lovrića, jer on – Filipović, sve mjereći prema sebi – Lovrića nikada ne stavlja u “isti koš” s “likovima” koji su za njega “bili i ostali; crveni fratri, daidže, ahdnamaši, lažni pastiri i sve najgore što jedan narod može zadesiti iz vlastitih redova, i to još duhovnih!!!” Te “likove” i “lažne pastire” Filipović poimenično navodi: “Markešić, Oršolić, Marković, Šarčević, Topić, Babić, Bojić, Jeleč” i ostavlja tri točke, ako zatreba, može se arbitrarno, po potrebi i volji, dodavati i druga imena. Lovrića je u svojoj bezočnoj tiradi, po inerciji svoga uskog pogleda na ljude, nužno morao pribrojiti spomenutima i sve začinio paskvilom ad hominem.

Podivljale objede i obrana časti

Kad se na ljude obruši velika količina nesreće, nepravde, krivih govora, redovito se ljudi skamene, zašute, povuku se. Čine to mnogi. Čini se da je tako činio i fra Stjepan Lovrić. Činio sam i sam dugi niz godina na Filipovićevo i slična pisanja. I dok ovo pišem, pod teškim sam pitanjem smislenosti, je li ovo išta potrebno, jer na drugoj strani, prema Filipovićevom lažnom i klevetničkom pisanju, stoji čovjek koji je spreman na najgore, koji piromanski uživa u potpaljivanju javne atmosfere: pervertira istinu u laž, dobro u zlo, samodopadno uživa u svome neznanju i kostriješi se do neba sa svojih podivljalih riječi.

Baviti se Filipovićem i njegovim pisanjem slično je “oranju mora”. Sudaram se s ludošću samoljubivog čovjeka koji je – kako je u Pohvali ludosti pisao Erazmo Roterdamski – zbog umišljenosti u svoju grandioznost, zbog laskanja i divljenja samome sebi, spreman ulagivati se i svom protivniku. Danas je takvih pun svijet, od onih na vlasti do onih koji pretendiraju na bilo kakvu moć nad ljudima i u javnosti. To je onaj soj ljudi čija se prazna veličina rađa i osnažuje samo lažima i klevetama, koji su za svoju popularnost spremni paktirati sa samim đavlom, ocem laži. Jer onako kako Filipović piše Lovriću, evidentno je da on tog ramskog i bosanskog franjevca ne poznaje. Ako ga je Lovrić već toliko iznenadio, prema Filipovićevu pisanju, čak i “prijateljski” iznenadio, po svim bi uzusima uljudnosti onda Filipović zastao i upitao se zašto to stvarno Lovrić čini, morao bi pisati s argumentima i mjerom istinske žalosti pa i prijateljskoga razočaranja, a ne podignuti sve ustave da na njemu istrese otrov svoje neljudskosti.

Filipović ne poznaje Lovrića. Daleko manje, gotovo nikako, Filipović poznaje nabrojane franjevce, ali ga ništa ne priječi da ih ozloglasi. Filipovićem kao čovjekom, njegovom poviješću i djelima neću se izravno baviti, jer ga ne poznajem niti on to zaslužuje, ali bavit ću se njegovim klevetama. On nije njihov tvorac, nego kao svaki slab đak i neodgovoran čovjek ponavlja ono što je čuo, što mu se za njegov lijen duh nameće kao najlakši put da bude u svijetu viđenijih i tobože značajnih. Odgovaram, dakle, na Filipovićeve klevete širem soju ljudi koji se namnožio u našem društvu, posebno po internetskim mrežama a koji navedene bosanske franjevce pakosno kleveće i diskreditira. To je soj opasnih neznalica koji imaju poteškoće s učenjem i koji žele “obratiti” društvo a pritom pokazuju antisocijalne poremećaje i odsutnost mišljenja u kontekstu. No, što je čovjek “veća neznalica, utoliko je uobraženiji, utoliko se više busa u prsa i šepuri”, “utoliko je sam sobom zadovoljniji” (Erazmo) i osvaja sve više sebi sličnih obožavatelja.

Baviti se Filipovićem i sličnima znači, dakle, baviti se njihovim drskim neznanjem koje se nameće kao činjenica i istina, koje kao notorna laž zaposjeda komunikacijski prostor. Ali je nužno, koliko god je to moguće, zaštiti osobno dostojanstvo i dostojanstvo oklevetanih franjevaca, jer taj čovjek i slični njemu, zlobno imputira ono što nisam. Želi me ogaditi u vlastitom zavičaju i među vlastitim narodom. Za to sam spreman podnijeti veću cijenu nego što je to Filipovićeva đavolska perverzija i umišljena medijska moć da me prikaže onakvim kakvim nisam: crvenim fratrom, ahdnamašom, udbašom i sl.

Ljudi poput Filipovića zagađuju društveni prostor, svojim pisanjem huškaju na mržnju i pripremaju hajku da se bez ikakva razloga pošten čovjek treba nelagodno osjećati u vlastitom kraju i među svojima. Zato ću se uputiti na ovaj mučan ali moralno obvezujući put ne računajući na uspjeh, na ikakvu javnu pobjedu nad Filipovićem i sličnima. Ulazim u ovaj osobni obračun s Filipovićem i sličnim klevetnicima jer smatram smislenim, svojom fratarskom dužnošću, oduprijeti se onima koji s visoka i tako goropadno pozivaju na istinu a tako zlobno lažu.

Naše vrijeme omogućuje slobodu govora i pisanja, i to je blagodat vremena, što, međutim, ne znači ni za koga, ni za mene, da je sloboda samim tim osvojena i dosegnuta. Ovaj osvrt na Filipovićeve podivljale objede nema, dakle, za cilj dokidanje slobode niti ušutkavanje Filipovića i sličnih – to je uostalom nemoguće – nego obranu časti sebe samoga, ramskih i bosanskih franjevaca koje ovaj i slični piromani laži, potvora i obmana neumorno blate pa će u ovom osvrtu biti i kritika niza drugih laži i obmana o hrvatskom narodu, Bosni te povijesnom značenju i ulozi bosanskih franjevaca.

Iz dosadašnjih Filipovićevih i sličnih pisanija svjestan sam da se laž ne umara, pa ni ovo neće stati, jer mu je tako lakše, jer poput piromana uživa u paljevini i klevetama sprženom društvu, jer se ustvari takav ne muči s istinom nego smatra da je njegova sloboda bezuvjetna, dakle neuvjetovana ikakvim obzirima prema činjenicama ili da je ograničena istinom o ljudima. Svjestan sam također da ovakva vrsta izopačenosti uvijek biva nagrađena od gospodara kojima se laska i kojima se služi, čak i ako ti gospodari i ne tražili Filipovićeve klevetničke zapise. Nijedan se zli režim ne održava samo na zlim gospodarima, nego ponajviše na zlim slugama. U nas su poslovično sluge često gore od gospodara. Oni silovito krče naprijed, pale i žare, oslobađaju prostor za gospodara.

Svjestan sam, također, da će dio publike, naroda kako se to voli laskavo kazati – oni, dakle, koje uvijek više fascinira laž, kleveta i zlo, koji vole kavansko lakrdijanje, senzacije i spektakle sukobā – udvornički šaputati Filipoviću na uho neka ne odustaje, da treba biti još drskiji, da ahdnamašima, udbašima, crvenim i zelenim fratrima, netko treba već pokazati zube, a on je to, kao rijetko tko, već pokazao, on to smije i zna. Jedini on! Svjestan sam, također, da će teško do Filipovića i njegovih sokolitelja stići stvarno značenje ovih i ozbiljnijih riječi od ovih, koje su oni zacijelo već slušali, jer oklop sebeljubivosti, opsjednuće brigom za narod te medijska popularnost čini ih gluhim.

Glupost kao manjak ljudskosti

Zašto je Filipoviću i sličnima potrebno da lažu, da izriču teške klevete o bosanskim franjevcima koje traju i od prije ovih Filipovićevih načertanija a trajat će i poslije? I imalo je i imat će najviše loših posljedica upravo po oklevetane. Svjestan sam, dakako, da se Filipovićeva i slična drska glupost ne može nadvladati ikakvim argumentima a kamoli poučavanjem. Na djelu je doista ona glupost koja je, po poznatoj Bonhoefferovoj distinkciji, teža i opasnija od transparentnoga zla. Opasnija od onoga zla i zlih ljudi koji računaju na glupost, i koji zaglupljivanjem svoga naroda, koristeći primitivna škrabala i bezočne ideologe održavaju nad narodom svoju vlast. Glupost je neiskorjenjiva. Ova je zemlja, a i Rama u njoj, rudnik gluposti. Glupost je jedna vrsta opsjednutosti, nju se ne spoznaje, ona nadilazi ljudske moći. Nje se čovjek oslobađa prepuštajući se oslobađanju izvana, istini izvan nas, pa i, ne ljudskom, nego Kristovom egzorcizmu.

Filipovićeve klevete ne proizlaze, dakle, samo iz neobrazovanosti. Njegova samouvjerena glupost nije posljedica toga što ne poznaje Kantov kategorički imperativ ili razliku između pozitivno i negativno izraženog “zlatnog pravila”. Korijen i razlog njegove gluposti nije tek u defektu intelekta, u nepismenosti i neznanju, pa što je neznanje veće, više bjesni i riga klevete, nego je stvar još mnogo krupnija i ozbiljnija. Radi se o gluposti kao defektu ljudskosti, kako spomenuti teolog zaključuje gledajući ponašanje većine Nijemaca u vremenu nacizma. Riječ je o gluposti kao sociološkom fenomenu. Radi se odsutnosti moralnosti, ponajprije suosjećajnosti i uživljavanja u stav i život drugoga. Naime, uzaludno je, kako navodi isti Bonhoeffer, glupaka uvjeravati i u što, kao što je uzaludno mučiti se da saznamo što “narod” misli jer glupak smatra da ponavlja mišljenje “naroda”, a ono je za njega jedina “istina”.

Filipovićev odgovor Lovriću zorno pokazuje da nemamo posla s Filipovićem samim, nego s klevetama koje je čuo da govori “narod”, da govore “svi”, klevetama koje su posijane i ugnijezdile se kao društvena epidemija, kao društveni korov i ovladale su narodom. Jer, kako drukčije odzvanjaju riječi: “crveni fratri, daidže, ahdnamaši”, nego kao dijabolične etikete, najlakši lingvistički obrasci da se nekoga diskreditira, zaplaši, društveno ocrni, a da se pritom ne objasni nijedan stav protivnika, da se ne izloži nijedan argument druge strane, da se ne pokaže da se drugoga razumjelo i kada se s njime ne slažemo!

Ne mislim, dakle, obezvrijediti Filipovića pribrajajući ga glupacima zbog eventualnog neposjedovanja fakultetske diplome. Nije uopće bitno ima li Filipović ikakvu završenu višu školu. Upravo to ne želim kazati. Glup i nemoralan se može biti i s diplomom i bez nje. Bonhoeffer upravo i inzistira da glupost nije stvar pameti, nego ljudskosti. “To što je glupan često tvrdoglav” – nastavlja ovaj teolog – “ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe.”

Ovaj osvrt na Filipovićeve podivljale objede nema, dakle, za cilj dokidanje slobode niti ušutkavanje Filipovića i sličnih – to je uostalom nemoguće – nego obranu časti sebe samoga, ramskih i bosanskih franjevaca koje ovaj i slični piromani laži, potvora i obmana neumorno blate pa će u ovom osvrtu biti i kritika niza drugih laži i obmana o hrvatskom narodu, Bosni te povijesnom značenju i ulozi bosanskih franjevaca

Dakle, ovim ne mislim da je Filipović tek tako instrumentaliziran od nekih viših gospodara, od današnjih stožernika i poglavara koji gotovo bez iznimke pored sebe stavljaju gluplje od sebe za pomoćnike i sluge. Naprotiv, ne želim zanijekati nego baš istaknuti neizmjernu važnost osobne slobode i odgovornosti, pa tako i onu gosp. Filipovića kao samostalnog pojedinca. Nipošto ne primjenjujem onu danas tako zavodljivu mantru da je svatko zaveden nekim i da je svatko nečiji trabant. Ima zavođenja, ali nitko nije lišen samostalnoga mišljenja i slobodne odluke, svatko će ionako, kad-tad, osobno, polagati račun za svoje djelovanje. Filipovićeva glupost je dio njegove opsjednutosti svojom sigurnom pameću i ona je njegov osobni izbor.

Glupošću i piromanijom klevete “udaren” je danas velik broj ljudi. U izobilju se izrodilo priomantijaša riječi, novih pisaca, i anonimnih i potpisanih, koji objavljuju svoje radove kao istine svijeta, smisao politike i vjere, koji uživaju da pred sobom žare i pale. Filipović, kao i slični njemu, osjetili su moć tehnike, moć virtualne sveprisutnosti. Budući da nemaju ni stručnosti ni strpljivosti da se dublje bave društvenim fenomenima, oni buče po površini, razgrću tračeve i bacaju prašinu. Filipovićeva je riječ slična onoj za koju pjesnik Dizdar kaže da se