Fra Ivan Šarčević: Povijest pokazuje da su izdajnici svoga naroda veliki humanisti za čovječanstvo

Biti suosjećajan i solidaran s pripadnicima drugoga naroda ili s onima koji su na bilo koji način izvlašteni i siromašni skopčano je s rizikom. Utoliko je važna solidarnost, i to ona s rizikom.

Ovogodišnja Ljetna škola teologije u Dubrovniku održava se od 18. do 24. srpnja. Portal Polis.ba pratit će teme i razgovarati s predavačima i organizatorima ove škole. Naš prvi razgovor je s predavačem fra Ivanom Šarčevićem, profesorom na Franjevačkoj telogiji u Sarajevu. On je održao uvodno predavanje pod naslovom “Narod Božji i narod carev”. O svome predavanju, ali i o značenju Ljetne škole teologije te drugim temama s fra Ivanom je razgovarao Branko Jurić, doktorand teologije.

Jutros je ovdje u Dubrovniku, uvodnim govorom nadbiskupa Mate Uzinića, započela druga Ljetna škola teologije. Fra Ivane, kako Vi uopće vidite ideju o pokretanju ovakve Ljetne škole na kojoj sudjeluju studentice i studenti različitih kršćanskih teologija iz ovog dijela jugoistočne Europe?

Mislim da, s obzirom na moje predavanje ovdje, ne bi trebao biti pozvan da ja govorim, nego drugi ljudi koji su sudionici, kao studenti. Ali, svakako, smatram da je vrlo važno danas razgovarati kada se jako udaljujemo jedni od drugih, a mislim da smo pozvani na ekumenski i međureligijski dijalog. Naravno, to nije jednostavno. Biti gostoljubiv u dijalogu, slušati druge, ne gubiti vlastiti identitet, to je uvijek veliki zadatak pred vjernicima.

Ovogodišnja tema škole je “(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru”. Jutros ste, kako je i predviđeno, radni dio susreta otvorili predavanjem s raspravom koje ste naslovili „Narod Božji ili narod carev“. Govorili ste i o tome kako su se neki političari u javnim istupima često pozivali ili se još uvijek olako pozivaju na narod, odnosno da dolazi i do uzurpiranja volje. Spomenuli ste da se to, nažalost, događa i u Crkvi kada se umjesto volje Božje, odnosno Evanđelja, poziva na volju naroda. Kako to mijenjati?

Ne znam kako mijenjati, ali ako budemo svjesni činjenice da uzurpiramo i mi u Crkvi, pogotovo kao poglavari i volju Božju i volju naroda, u najmanju ruku trebali bismo biti skromniji. Ta se uzurpacija događa kroz čitavu povijest. Toliko se posvaja narod, recimo ovi naši ratovi ovdje počeli su u ime naroda, govori se o tome kako to nije stvar volje pojedinca, nego volje naroda. Pogotovo od Francuske revolucije to je prisutno, dakle unutar naše tzv. predstavničke demokracije jako je puno uzurpacije volje naroda. To se događalo, također, i u Isusovo vrijeme. Ako se sjetimo u Ivanovu evanđelju, kada farizeji pozivaju svećenike da vijećaju u Sinedriju što da rade s Isusom, onda su se uplašili da neće doći Rimljani i uzeti im i Hram i narod. Dakle, otimačina za narod traje i sa strane religijskih zajednica, a sa strane politike da i ne govorimo. S druge strane, treba misliti na narod, ali ne samo u etničkom smislu, što otvara nova područja i nova pitanja.

Svoje današnje predavanje ste, kao što i inače činite u Vašem cjelokupnom teološkom radu, snažno utemeljili na Svetom Pismu i crkvenim dokumentima. Što kršćanima govori Isusov primjer odnosa prema svom i drugim narodima?

Ako bismo govorili jednostavnim jezikom, veliko je umijeće da činimo onako poput Isus, da volimo svoj narod. Isus narod nije nikad nijekao, unutar svoga naroda poštivao je određene razlike. On je nazvan Nazarećaninom, dakle on je Židov i istodobno bio je otvoren za druge narode. Ako uzmemo njegov odnos prema Sirofeničanki, prema rimskom stotniku, pogotovo prema Samarijancu koji je učinio milosrđe, Isus već, a Pavao će to pogotovo još nastaviti, izvlači vjeru u Boga iz uskoga prostora nacionalnog, a da nacionalno ne niječe. Tu je negdje čitava umjetnost vjere, dakle vjera se inkarnira u pojedini narod, pojedini jezik, u konkretnost pojedinih obitelji koja je opet dio veće obitelji, jednog naroda, etničke zajednice, tako da je to nemoguće nijekati, pripadanje je jako važno. S druge strane, ne smije se apsolutizirati, ne smije se obogotvoriti narod, jer je nacija, nacionalnost, narod, povijesna kategorija, kako je govorio Tomislav Šagi – Bunić, narod nije metafizička kategorija, nego je to prolazna kategorija.

Spomenuli ste i to da je aktualnom Rimskom biskupu bliska teologija naroda. Kako vidite njegovo tumačenje naroda u enciklici Fratelli tutti? Osim toga, Papa Franjo spominje i „prirođenu napetost između globalizacije i lokalizacije“. Što bi to značilo?

Prije svega treba kazati da on pripada argentinskoj teologiji, to je teologija naroda, koja se uz teologe kao što je Scanone, Tello, Gera, neki su i njegovi profesori bili, ne može dokraja izjednačiti s teologijom oslobođenja. Teologija naroda kao osnovni kriterij ima tzv. pučku kulturu i pučku pobožnost. Ta pučka kultura u određenom smislu stoji između hijerarhijske kulture Crkve koja je uvijek, u određenom smislu, suprotstavljajuća sa sekularističkom kulturom koja je antireligijska ili anticrkvena. Pučka kultura izbjegava da se konfrontira, a jako je vezana uz Boga. Mislim da je, u određenom smislu, nekad afektivno vezana, naravno, ovdje se ne isključuje racionalno, ali se od pravovjernosti više naglašava ortopraksija, ispravno djelovanje.

U Fratelli tutti Papa Franjo govori kako narod treba razumijevati kao mitsku i institucionalnu kategoriju. Mitska, to nam je poznato, već od Herdera imamo razumijevanje naroda kao etničke zajednice koja je vezana porijeklom, jezikom, sudbinom, vjerom. Pripadnici jednoga naroda, recimo, osjećaju se da dijele sudbinu s pripadnicima istog tog naroda i zato na početku uvijek postoji mit o porijeklu. Stoga i Papa govori da narod nije logička i mistična kategorija, nego mitska, povijesna. Ako bismo išli dalje, naravno, svjesni smo da mit može postati vrlo opasan ako se fosilizira, ako postane mit protiv drugih. Druga je razina institucionalna. Papa govori da je za razumijevanje naroda, što je zanimljivo, važna znanost i civilne organizacije. Hoće kazati, ono što je kod nas govorio Šagi – Bunić, ne može Katolička crkva posvojiti da je ona tvorac nacionalnoga, kao da je ona tvorac naroda, niti se smije izjednačavati kršćanstvo, katoličanstvo s hrvatstvom.

Što se tiče drugog dijela pitanja odnosa lokalnog i univerzalnoga, to je, rekli bismo jedan plodonosni susret. Niti univerzalno smije zanijekati lokalno, niti se lokalno smije zatvoriti pred univerzalnim. Zato Papa i govori da na svjetskoj razini ne smiju pojedine regije osjetiti teret drugih regija kao balast. To se kod nas može dogoditi u pojedinoj naciji, narodu, da pojedini dijelovi našeg naroda ili bilo kojeg drugog naroda sebi prisvajaju jedinu pravu nacionalnu svijest, jedino pravo hrvatstvo, jedino pravo katoličanstvo, a da drugi krajevi postaju, kako Papa kaže, balast, teret, pa maknimo ove siromašne osobe jer su nam oni uteg. Kao što, možemo to s pravom kazati, za dio, pa i veliki dio hrvatskog naroda i hrvatske Crkve, Hrvati i katolici u BiH su balast. Zato Papa naglašava da bi narod u sekularnom smislu, ali i u religijskom trebao postati bratstvo.

Vaše predavanje završili ste Isusovim upozorenjem zakonoznancima “Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše” (Lk 11, 47). Kako u naše vrijeme prolaze oni koji iznose proročke glasove u Crkvi i društvu?

Mislim da se to ne odnosi samo unutar Crkve. Povijest pokazuje da su izdajnici svoga naroda doista veliki humanisti za čovječanstvo. U tome smislu bi smo mogli kazati da je uloga ili ideja proroka danas devalvirana i možda ne bi trebali koristiti tu riječ. Možda bi mogli koristiti riječ solidarnost. Biti suosjećajan i solidaran s pripadnicima drugoga naroda ili s onima koji su na bilo koji način izvlašteni i siromašni skopčano je s rizikom. Utoliko je važna solidarnost, i to ona s rizikom. Znači, ako bi pokušavali prereći značenje proroka u naše vrijeme, onda to znači da je to čovjek koji je solidaran, ali solidaran s rizikom, dakle, on mora položiti u konačnici svoj život. Naravno, to je jedan težak zadatak, ali to je ideal vjere.

Razgovarao: Branko Jurić, polis.ba

Dubrovačka biskupija ovoga ljeta, od 18. do 24. srpnja 2021., organizira Ljetnu školu teologije pod naslovom „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“, za studente treće, četvrte i pete godine studija teologije. Motiv za odabir ovogodišnje teme je činjenica da smo svjedoci čestog (zlo)upotrebljavanja vjere i religije u političke svrhe, kao i (zlo)upotrebe politike u vjerske i religiozne svrhe. Tema je svojevrstan nastavak prošle (prve) Ljetne škole teologije u Dubrovniku 2019. godine kada je 40-ak studentica i studenata promišljalo o ulozi teologije u pluralnom društvu.

Organizatori Škole kažu da njezina nakana nije javna rasprava, već unutarteološki dijalog, kako bi se sudionici mogli susresti s različitim mišljenjima te intenzivno promišljati o svim dimenzijama crkvenoga, vjerničkog i teološkoga govora u suvremenim društvima.