fbpx
  • FRA JERONIM VLADIĆ–170 GODINA ROĐENJA
  • FRA JERONIM VLADIĆ–170 GODINA ROĐENJA
  • FRA JERONIM VLADIĆ–170 GODINA ROĐENJA

FRA JERONIM VLADIĆ–170 GODINA ROĐENJA

Fra Mato Topić, dekan Ramskog dekanata prigodom obilježavanja Dana škole fra Jeronima Vladića Ripci u petak 2. ožujka 2018. godine govorio je o fra Jeronimu Vladiću. Škola je taj dan slavila dvije vrijedne obljetnice; 170 godina od rođenja fra Jeronima i 50 godina od preseljenja Škole sa Šćita u novu zgradu u Ripcima. Prije samih prigodnih riječi o fra Jeronimu nekoliko riječi o radu fra Mate Topića.

Surađivao u zborniku „Jukić“ kao tajnik (1981-1985) te brojnim člancima u Novom cvijetu i Svjetlu riječi. Pokrenuo izdavanje lista vareških Hrvata „Bobovac“ (1995) u kojem je objavio brojne članke i kolumne. Uređivao i izdavao brojne knjige u Varešu i Rami. Aktivnije se počeo zanimati za starine kao predsjednik HKD „Napredak“ (1994-2000) u Varešu osnivajući i predvodeći folklornu skupinu  HKUD „Napredak“ Vareš. Od 2000. do 2009. obnašao je službu gvardijana u Franjevačkom samostanu Rama – Šćit. U Rami je osnovao i predvodio folklornu skupinu HKUD „Gornja Rama“ s kojom se dokumentirao ramske običaje u filmovima: Ramska svadba, Čuvat ćemo svoje običaje, Korizma i Uskrs u Rami, Rama jest, Prva brazda, Kosidba u Rami, Kupelice, Žetelice, Vršidba, Mlin na Rami  i CD Pjesme ramske starine I-II i Kad zapivam niz trišćansku stranu (2002-2009).  Obnovio franjevački samostan iz 1857. u Rami, prikupio građu i u obnovljenom samostanu otvorio etnografski muzej Muzej Rame i za to dobio godišnju nagradu Ministarstva kulture i sporta Bosne i Hercegovine za 2008. godinu: „Povelju za doprinos u očuvanju i obnovi kulturno-historijskog naslijeđa“. Objavio knjige: Ramske starine(2005) Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu I,II,III (2007); Župa Gračac u Donjoj Rami (2012). Humnitarni rad: otvorio Pučku kuhinju Kruha Svetog Ante u Varešu, Udrugu građana Majka Terezija u Varešu i Kuću mira u Rami.

Od 2012. je župnik župe Gračac u Rami i dekan Ramskoga dekanata.

Franjevci hoće „svojim neumornim nastojanjem i radom pokazati, kako oni niesu – kao što mnogi misle – preživili svoj viek, pojeli svoj kruh, ter u kut potisnuti; da će oni sada, kano u najzgodnije vrieme svietu objasniti što su bili, i što su još i sada na slavenskom jugu…Iznesimo na vidilo djelo naših pređa; iznosimo im na svietlo krieposti, kad su Bogu poznane, nek im i kod ljudi slava cvate; iznesimo im patnje, iznesimo im mučeništva; iznesimo im požrtvovnost za vjeru, Crkvu i školu.“  

Tako zapisa fra Jeronim Vladić: redovnik, svećenik, propovjednik, vjeroučitelj i učitelj u osnovnoj školi, čovjek knjige, profesor filozofije i teologije, zborovođa i meštar novaka, župnik i koncem života jednostavni stari fratar u samostanu na Šćitu koji umire sa 75 godina života.

Fra Jeronim se rodio na Ustirami, selu gračačke župe u Donjoj Rami, 02. ožujka 1848. od roditelja Mate Vladića i Magdalene r. Josić. Na krštenju 09. ožujka dobiva ime Mijo.

Osnove pismenosti naučio je kod župnika u Triešćanima, zatim je učio latinsku školu u Fojnici, Gučoj Gori i Bugojnu i Livnu. Školovao se i u Carigradu godinu i pol dana.  Filozofiju i teologiju završavao je u Đakovu i Rimu.

Fra Jeronim je još kao đak uređivao šaljive listove Klepetalo i Ljiljan te kasnije prvi franjevački list na slavenskom jeziku Glasnik jugoslavenskih franjevaca.  Surađivao je svojim prilozima povijesnog, vjersko-poučnog i raznog drugog sadržaja u petnaestak tadašnjih časopisa.

Pisao je i prevodio djela duhovnog sadržaja kao što su: Isus s križa govori poniženom grešniku, Katekizam u propovijedi, Trideset i jedan dan pred presvetim sakramentom.

Za nas u Rami najznačajnije što nam je ostalo od fra Jeronima jesu ove dvije male knjige:

Uspomena o Rami i Ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame.

Posebno je vrijedno spomenuti i time dati odgovor zbog čega jedna škola nosi ime ovoga franjevca. Čim je stigao u Bosnu fra Jeronimu se povjerava služba propovjednika i učitelja osnovne škole u Fojnici. U školstvu, s kraćim prekidom, ostaje sve do 1894. godine. Fra Jeronim je još 1871. napravio pravu reformu školstva u Bosni:  u fojničkoj školi nalazilo se oko 170 učenika koje je fra Jeronim podijelio na razrede po ugledu na austrijske škole po susjednoj Hrvatskoj; Prvi puta u Bosni fra Jeronim počinje primati djevojčice u školu.  Sam je predavao matematiku i crkvenu povijest. Zbog velikog broja učenika i učenica samostanske učionice bivaju premalene za normalno održavanje nastave te fra Jeronim podiže posebnu školsku zgradu koja zadovoljava potrebe velikog broja školaraca.  Nastavu drži prije i poslije podne. 

Fra Jeronim Vladić je bio „ široke naobrazbe, samosvjestan, odlučan, pronicav i dosjetljiv…Bio je ljubitelj narodnog blaga i dobar poznavatelj franjevačke prošlosti, osobito domaće“.(Dr. Anto Slavko Kovačić, Biobibliografija, str. 322), a fra Iganacije Gavran dodaje „ Inteligentan, uporan i marljivim čitanjem dobro obrazovan čovjek i sposoban govornik, lako je osvajao svoje mlade slušatelje (ali i druge) pa su ga sa zanimanjem pratili i voljeli; zbog dugih brkova đaci su ga između sebe nazivali “ fra Brko“. Kad bi došao na vjeronauk rado su ga slušali i učenici drugih vjera i poželjeli bi ostati na katoličkom vjeronauku dok bi on pričao. Bio je odrješit…te bi bez uvijanja i ustručavanja rekao što misli“( Putovi i putokazi II., str. 74).

Evo kako fra Josip Jozić opisa čovjeka Ramljaka koristeći se fra Jeronimovim opisom: Ramljaci znaju biti „žestaci“, s puno emocija reagirati, pomalo i dogmatizirati, a kada su uvjereni da su u nečemu zaista u pravu, sve će ti „izbrojati“ i reći, pri tom iskreno, bez maske, bez prikrivanja iza drugog i drugačijeg, ne okolišajući puno oko drugih mogućnosti, nego usmjereni na ono  bitno iza čega stoje. Znaju priznati krivnju i nedostatke, ali su na nepravdu bijesni. Sebe također ne zaboravljaju. Ponosni su ali nisu oholi, vole istinu ali se daju i zavesti. Ramljaci vole pjesmu. I sam Vladić kad piše o Ramljacima govori o narodu  koji je „čvrsta i košćata tjelesnog sastava, a stasa većom stranom visoka, ćudi je većinom mirne i tromave, kasno, ali duboko i temeljito misli: nije letičav i lakouman u razgovoru; ljubi prigovor a razgovara polagano i hladnokrvno; težko se razgnjevi, ali onda zna biti vatren.“

Fra Jeronim je kao župnik radio i gradio, posebno je dovršio gradnju stare crkve na Gračacu.

Vladić je bio socijalno angažirani franjevac s dubokim suosjećajem sa slabim i ugnjetavanim ljudima  ne ustručavajući se ulaziti u konfliktne situacije s tadašnjim uastrougarskim vlastima i sa zemaljskom Vladom u Sarajevu da bi zaštitio svoj narod.

Fra Jeronim je bio oštar, borben, kritičan i samokritiča, zauzet za čistoću vjere i moralnost svoga puka. Nije se bojao kritizirati ni biskupa ni svoje franjevca pa zapisa: „Ako počnem pisati memorandum o fratrima, biti će poveći od onoga o biskupu Stadleru…Da se i polovinu brinemo za dušu i duhovne stvari, koliko za vremenite, svi bi bili sami sveci…“

Ali je znao pohvaliti i pobožnost franjevaca. Tako priča priču o fra Franji Dobretiću zvanom Šubara, , koji je bio pobožan i redovnik na mistu. „Kad bi fra Franjo išo u sela, sa svojim bi pratiocem molio krunicu, pa kad bi svršio jednu, upitao bi pratioca: Hoćemo li još jednu? Ako bi se pratilac  nećkao, znao ga je dobro ukoriti i poučiti da se Bogu ne može primoliti, niti mu može dodijati naša molitva, ako mi kako valja molimo. I tada bi počeo moliti drugu krunicu. Kad bi je svršio, reko bi pratiocu: Je li de bolje što smo molili Boga, nego da smo o čem drugom razgovarali, gdje bismo mogli i štogod grješno reći ili štogod lažno kazati, pa bi nam se trebalo od toga ispovijedati? Ako bi mu to pratilac potvrdio, tada bi rekao: e pa  onda ćemo izmoliti još i treću krunicu“.   

Na jednostavan način opisao čvrstu vezu i istinsku ljubav fratra i ramskoga naroda kad napisa: „Na puno mjesta tu fratar tuguje za narodom, gotovo ga oplakuje zbog „pomora goveda (goveđe kuge) koji je, kako cielu Bosnu, tako i Ramu u crno zavio“ ili zbog „ospica koje se osule na rogatu sitnu marvu, na ovce i koze, a to sve godine 1866. uginu tako da gdjekojim ni živ papak ne ostade“. S druge strane narod izlazi fratru široka srca i duše u susret, kada se on vraća na porušeni samostan, te ne mogavši tu stanovati nađe sebi sklonište pod stijenom svesrdno mu je pomagao i davao pomoć od svojih malih prihoda.

Njegov ovozemaljski kraj u svojim bilješkama opisuje fra Kazimir Ivić riječima: „Dana 25. lipnja 1923. godine umro je ovdje mp. o. fra Jeronim Vladić, generalni eksdefinitor…Fra Jeronim je bio pobožan i strog čovjek prema sebi i svakom drugom osim svojih učenika prema kojima je bio pravi otac, tražio je od  njih rad i poštovanje,  ali ih je iskreno ljubio i znao ih je svojim lijepim pričanjem zabaviti. Konac mu je bio kao i život. Bio je već oslabio, slabo je jeo, te je na Tjelovo 31. svibnja u blagovaonici ustao, klekao na pod i zamolio sve za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu. Popala ga neka štucavica, odbio mu se potpuno kus, od 02. lipnja nije ništa jeo. Opremljen svim kršćanskim otajstvima i blagoslovima. Sat pred smrt meni je rekao da mu preporučujemo dušu riječima: Orate pro me! I potpuno pri svijesti, u prisutnosti trojice svećenika i poslužnika izdahnuo je. Pokopan je u ripočkom groblju.

A u biskupijskom nekrologiju ostalo je zapisano: „U franjevačkom samostanu u Šćitu usnuo je dana 25. lipnja 1923. u Gospodinu jedan od najzaslužnijih i najučenijih bosanskih franjevaca, zlatomisnik fra Jeronim Vladić. Kroz cijeli svoj vijek služio je Bogu, Crkvi, redu i knjizi. Narod ramske doline ljubio ga je kao svog oca radi dobrote i plemenitosti njegova srca; svećenstvo ga je visoko cijenilo i štovalo poradi njegova sveta života; a svi koji su ga poznavali, divili se njegovom bistrom duhu, njegovoj učenosti i načitanosti…“ .

 

U IME SVIH SVEĆENIKA RAMSKOG DEKANATA ČESTITAM 50 GOD. ŠKOLE!

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar