Gračačka crkva – rukopis jednog vremena

Piše: Josipa Prskalo

Samo mjesto Gračac dobilo je ime po gradini koja se nalazi iznad njega, ali koja nije istražena te je kao takva sve donedavno bila beznačajna. O župi, već šestu godinu brine domaći sin, jedan od, kako sam kaže, rijetkih duhovnih zvanja, fra Mato Topić. On nas je, zajedno s prezimenjakom, predsjednikom mjesne zajednice Gračac, Ivanom Topićem dočekao na ulazu župnog stana i poželio dobrodošlicu. Na župi još djeluje župni vikar fra Miljenko Petričević, koji radi s mladima – kroz župni vjeronauk i Framu.

Tri crkvišta – tri društveno-politička uređenja

Budući da je župnik bio u priličnoj stisci s vremenom, trudili smo se biti ekspeditivni, a sve to u dobrom raspoloženju kojeg nije nedostajalo ni s jedne strane. Tomu je uvelike pomoglo što je fra Mato informacije „sipao kao iz rukava“ te nas je duhovito upozorio, dok smo razgovarali u župom uredu, da se „ne zna ugasiti“.

„Za ovu župu je specifično što se po njoj nekako može mjeriti kako je funkcionirala cijela Bosna – i Bosna Srebrena i Vrhbosanska nadbiskupija. To znači da ovdje možemo pronaći nekakvo mjerilo po gradnji tri crkve u tri društveno-politička uređenja. Nakon odvajanja od Šćita postaje samostalna kapelanija koja je imala i svoje matice – funkcionirala je kao župa. Napravili su jednu župnu kuću – ‘kapela’ se to prije nazivalo i bilo gore u brdu, dakle daleko od druma kojim su prolazili razni dobronamjerni i nedobronamjerni ljudi. Točno je ciljano skriveno to područje od tih prolaznika. Ondje se krštavalo, vjenčavalo, slavila misa. Mi smo zbrojili – kada smo na tom crkvištu podigli jedno spomen-obilježje – da je tu od 1837. do 1903. (gotovo 60 godina je na tom mjestu funkcionirala župa) bilo 2 008 krštenja. Tu nikada nije bila crkva, nego samo ‘kapela’ tj. župni stan gdje je bilo više svećenika i tu su se podjeljivali i drugi sakramenti, a misa se slavila pod jednim kestenom – košćanom kako se ovdje kaže“, ispričao nam je župnik Topić u dahu.

Od košćana do današnje crkve

Nakon osmanlijske vladavine i dolaska Austro-Ugarske prva je, prava, crkva građena na drugom crkvištu koje se nalazilo ispod današnjeg puta Jablanica – Prozor. Ona je, zajedno sa župnom kućom i pomoćnom zgradom, napravljena 1893. i tu je funkcionirala. Narod je, prema fra Matinim riječima, bio radostan jer su prvi put imali crkvu.

„Ali i ta gradnja u tom katoličkom sustavu nije, kako mi očekujemo, išla glatko. Tako je bilo problema glede same gradnje, ali i građe za crkvu. Također, u Prvom svjetskom ratu vlast je uzimala zvona za topove, ali župnici su se snalazili opravdanjem da je riječ o zavjetnom zvonu mještana zbog haranja lozove uši, a do pred zadnji rat svaka kuća ovdje imala je vinograd, pa su molili da se ne uzme… I na tom drugom crkvištu crkva je postojala sve dok se opet prisilno nije morala premjestit na mjesto, ovdje, gdje je sada, što se dogodilo u trećem političkom sustavu – socijalističko-komunističkom 1959., te je bila prva crkva u Bosni, koja je sagrađena u našoj provinciji u vrijeme komunističke vlasti“, otkrio je župnik napomenuvši kako je područje stare crkve potopilo jezero.

 „Nećemo biti zloguki proroci“

„Dakle – tri politička sustava, tri crkvišta – narod isti. Naravno, promjene su se događale po statistikama i broju stanovnika. Tako, kada se župa Gračac odvojila, obuhvaćala je današnju župu Doljane, dijelove župe Uzdol, dijelove čak do Solakove Kule, jedan veliki prostor donje Rame. U zadnji rat se ušlo s 1 703 župljanina, 2002. bilo je 1 250, a prošle godine 991. Tako kada usporedite razdoblje prije rata i danas – broj se gotovo prepolovio. No, nećemo bit zloguki proroci, nećemo samo kukati – ovo je vrijeme kukanja gdje možete kukavica pronaći na sve strane, i kod naroda i kod nas svećenika, samo se govori o odlasku… Ja bih ipak kazao – zahvalan sam i Bogu i ovom narodu koji je dobrim dijelom skromniji od drugih dijelova Rame. Zato što su oni, od Drugog svjetskog rata do ovog zadnjeg rata, radili u Granitu i skromno živjeli i zarađivali, i danas ne odlaze puno – odlaze mladi, ali u zadnjih šest godina koliko sam ovdje – samo je jedna obitelj s djecom odselila“, otkrio je fra Mato činjenicu kojom se danas može pohvaliti rijetko koja župa.

Nedjelja.ba