Iliri u Rami (VIII): 8)	Iliri i kršćanstvo

Iliri u Rami (VIII): 8) Iliri i kršćanstvo

Iliri su primili evanđelje od samog apostola Pavla i njegova učenika Tita.

Rođenje Isusa Krista za cara Augusta (27. pr. Kr. -14.po Kr.) godine 7. prijelomni je trenutak u povijesti staroga svijeta. Taj stari svijet imao je svoja postignuća ali je bio i umoran i žudio za promjenama. O tome govore veliki pisci, povjesnici i filozofi. Poganski svijet je bio svijet ropstva, trajnih ratova i začuđujućeg straha u čovjeku.

Isus Krist je donio svjetlo koje je zauvijek obasjalo tamu poganstva. Razbio je hebrejski ekskluzivizam i donio slobodu svim ljudima a s njime vjeru, ljubav i nadu. Isus je svoje učenike razaslao po tadašnjem Rimskom carstvu da naviještaju evanđelje. Jedan od velikih navjestitelja bio je apostol Pavao.

Pavao apostol (1.-67.) rodom iz Tarza u Maloj Aziji bio je rimski građanin, obrazovan u hebrejskim i helenističkim školama, slobodno se kretao Rimskim carstvom i njegovim dobrim cestama. Pavao je učinio tri misijska putovanja na europsko tlo. Najprije u Filipe zatim u Atenu i Korint i na kraju na otok Melitu (Maltu ili Mljet) i u Rim gdje je podnio mučeništvo 67. godine.

U Poslanici Rimljanima piše: „Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika prenio evanđelje Kristovo“( Rim 15,19). Pavao kao i ostali misionari putovali su već poznatom rimskom cestom Via Egnatia, koju je gradio prokonzul Makedonije, Gaj Egnatie a išla je iz Drača preko Soluna u Carigrad, a prije toga preko Brindizija vezala se na poznatu Via Apija koja je vodila u Rim.

Pavao je od te poznate ceste išao i dublje od Drača  „uokolo sve do Ilirika“.

 

Kršćanska zajednica u Dalmaciji

 

Zatim evanđelist Luka piše u Djelima apostolskim 28,1-3: „Jednom spašeni, doznasmo da se otok zove Melita. Urođenici barbari, nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje. Zapališe vatru i okupiše se oko nje jer je počela kiša i bila zima. Pavao nakupi naramak granja i baci na vatru kad li zbog vrućine izađe zmija i pripoji mu se za ruku.“

Otok se zvao Melita, pčela,  tvrdi se da je to Malta, ali neki kažu da je to otok Mljet, koji se ranije vrijeme zvao Melita, na njemu su živjeli urođenici, barbari Iliri, i gdje je bilo mnogo zmija, a na otoku Malti su bila građani Rima a ne barbari urođenici, i na otoku Malti  nema zmija.  Kako god bilo, Pavao je po treći put bio u Europi i propovijedao evanđelje.

Nadalje, Sv. Pavao u Drugoj poslanici Timoteju piše: „Nastoj doći što prije k meni jer Dema me, zaljubljen u sadašnji svijet, napustio i otišao u Solun; Krescencije u Galiciju, Tit u Dalmaciju. Jedini Luka je sa mnom ostao.“ (2Tim 4, 9-11).

Ako se pitamo gdje  je učenik Tit u Dalmaciji, svakako da je došao u Salonu, glavni grad  i luka provincije Dalmacije. I tu je vjerojatno osnovao kršćansku zajednicu koja je izrasla u biskupiju. U Saloni su progoni za cara Dioklecijana 303. do 304. dali brojne mučenika a među njima i mučenika biskupa Dujma.

 

Do 6. st 50 crkava u Dalmaciji

 

Iz Salone je bio papa Kajo (283.-296.) vjerojatno Ilir. Milanski edikt cara Konstantina Velikog iz 313. donosi slobodu kršćanskoj vjeri. Iz temelja se mijenja život u rimskom carstvu.

Kršćani koji su bili proganjani 300 godine postaju ravnopravni građani rimske države i društva. Kršćani sada slobodno grade svoje hramove i crkve (bazilike), ukrašavaj ih mozaicima i freskama. Crkve se grade u svim naseljima gdje ima kršćana od 4. stoljeća pa na dalje u kasnoj antici.

Tako su poznate crkve u Saloni, Hvaru, Braču. Sveti Jeronim rođen 348. u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije, koja se kretala između Velebita i Dinare, najvjerojatnije danas Strmac kraj Knina u dolini rijeke Butižnice, pritoke Krke. Jeronim spominje da 375. u njegovu rodnom Stridonu  ima crkva, bazilika, koju vodi prezbiter Lupicin.

U 5. i 6. stoljeću u prostorima provincije Dalmacije bilo je oko 50 kršćanskih crkava, bazilika.

Car Teodozije Veliki (349.395.) donio je dekret 380., kojim proglasio kršćanstvo državnom religijom a zabranio mnogobožačke religije, koje su se zadržale na selu, pagusu, pa se nazivaju poganske. Taj državni akt je podupro širenju kršćanstva po cijelom rimskom carstvu, pa i među Ilirima u području provincije Dalmacije i Panonije.

Najvjerojatnije je iz Salone došlo kršćanstvo i  evanđelje među Ilire u Ramu. U Varvari je arheolog Karl Patsch 1905. oktrio baziliku sv. Barbare po kojoj je i Varvara dobila ime (Sv. Barbara zaštitnica rudara). Biskup Andrija iz Bistue vetus (Varvare) sudjeluje na sinodama u Saloni 530. i 533. godine kao korepiskp ili seoski župnik.

Postoje predaja da su u Rami, u kasnoj antiki,  bilo oko 14 kršćanskih crkva: crkva u Ploči, na Gmićima, u Ljubuncima, u Šćipe, Crkvine u Plauzima, na Barama na Solakovoj kuli, na Kraljevu Stolu na Kleku, na Glavici kraj Kućana, na Ravnici, Crkvina kraj Lizoperaca, u Lisičićima kraj Konjica, na Poljima i Blidinju.

I najnovije otkriće bazilika na brdu Gradac između Uzdola i Ljubunaca.  A ondje gdje su bila crkve, zacijelo su postojale i jake kršćanske zajednice koje su nastale u ilirskom plemenu Deretini u Rami.

 

Piše: mr. sc. Pavao Crnjac

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar