Imaju li ‘legitimni’ mišljenje o presudi Enveru Buzi za zločin na Uzdolu i Ratku Mladiću za genocid?
Što su kazali “legitimni” predstavnici o presudi Enveru Buzi za zločine počinjene na Uzdolu i Ratku Mladiću za genocid? Ništa. Kada su ovakve stvari onda nemaju mišljenja. Neovisno o njihovoj šutnji važna je činjenica da su zločin na Uzdolu i genocid pravomoćno osuđeni.
Šutnja je često jača i od riječi zna dobro Marko Perković Thompson koji je svojedobno uzeo lijepe novce da ne zapjeva tijekom jedne kampanje. I u pravu je. Šutnja često najviše govori, odnosno donosi, ili ne odnosi. Lijep najsvježiji primjer je potpuni izostanak reakcije političkih predstavnika Hrvata u BiH na presudu za zločin koji je počinila A BiH na Uzdolu i genocid koji je predvodio Ratko Mladić, komandant vojske Republike Srpske.
Manje hrvatske stranke nisu reagirale priopćenjima budući da smatraju da nisu meritorne, odnosno da je meritorna najveća, a najveća već odavno ne reagira na bilo što, pa i ono što se izravno tiče njegova naroda, a moglo bi se loše protumačiti u Sarajevu, Banja Luci, ili Beogradu. Tako je lider HDZ-a i HNS-a šutio kada je predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva Milorad Dodik dao izjavu da je u Bleiburgu ‘trebalo sve pobiti’, što se direktno tiče Hrvata, koji i danas traže kosti sudionika Križnog puta, ali i ponovno po pitanju Ratka Mladića, koji nije činio samo zločin nad Bošnjacima. Dok žmiri na zločine Vojske RS-a, zločine Armije BiH Čović voli komentirati, premda bi svaki metak i granata upućeni hrvatskom narodu morali imati istu težinu.
“Danas se spominjemo stravičnog ubojstva osmero nevine hrvatske djece u Vitezu, koja su poginula 10. lipnja 1993. godine kada je igralište na kojemu su se igrali zvjerski granatirano. Desetljećima kasnije, za ovaj nečovječan i brutalan zločin nitko nije odgovarao”, napisao je na Tweetteru Čović.
Baš kao što je to napisao i neupitno trebao napisati, legitimni lider domaćih Hrvata morao je reći koju i o zločinu nad Hrvatima Uzdola i presudi Buzi po zapovjednoj odgovornosti za ubojstva djece, staraca, žena, ali i Mladiću, no nije. Zašto? To vjerojatno on zna.
Na HNS-u u Mostaru, izvještavajući o radu Čović je izjavio da nam je se luksuz baviti sobom, aludirajući na one koji ukazuju na greške u vlastitim redovima. Iz navedenog proizlazi da o Mostaru ne bi trebali govoriti.
Kako praktično vidimo i o Banja Luci ne trebamo govoriti, ni krvniku Mladiću. Onda nam preostaje skučen prostor – Sarajevo. Dakle, imamo lokacije gdje je politički isplatno šutjeti, i one gdje je politički poželjno govoriti, dok o ispravnom govorenju odavno ne vodimo brigu.
