Izgubljeno vrijeme
Život je onakav kakvim ga prihvatimo. Koliko ga prihvaćamo? Prihvaćamo kako nam odgovara. Često iz svoje sebičnosti mislimo kako je nama teško i kako je naše vrijeme najteže. Zaboravljamo da svako vrijeme ima svoje breme. Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane, ima svoj početak i svoj kraj. Zemlja sve bilježi i pamti. Vrijeme prolazi, no ona ostaje i pamti.
Neprestano se hvastamo našim ramskim krajolikom zaboravljajući što se krije u dubini tog krajolika. Kakvu mukotrpnost života pamti taj krajolik!? Koja kratkotrajna radosna zbivanja su utisnuta u svaku stopu „Zemlje grobova“?
Negdje daleko na istoku Rame vrijeme kao da je stalo. Pošavši od Komina prema Banja Lučici u bujnom zelenilu čuju se samo bezbrižni cvrkuti ptica sve dok se ne pojavi orao koji vreba iz nebeskih visina, a onda sve završava u tišini i čovjek može čuti samo vlastito disanje.
Mirno korito rječica Rike i Blazinke koje se nizvodno spajaju u Volijak , krije bojažljive pastrve što utočište traže u sjeni oblih vulkanskih stijena koje je bujica valjala tisućama godina i donijela do Banja Lučice. Kao da je vrijeme stalo, kao da je povijest prestala teći iako voda neumitno teče. Neki putnik ili hodočasnik koji zaluta u ove krajeve pomislit će da tu ljudskog života nije ni bilo. Prevarit će se! Potpuno zarasle zidine kovačke radnje, obiteljskih kuća, ostaci mosta koji je nekada spajao obale Rike pričaju drugu priču. Život je ovdje nekada bio zaista intezivan. Pa gdje je nestala sva ta živost?
Negdje visoko iznad doline naziru se ostaci krovova naselja; Škarice, Kute, Šćipe, Liska, Ivanci, Pajići, Rajiči, Vratna Gora. Većina tih naselja je pusta, izuzev Kuta i Šćipa. U Rajičima neki odvažni nekadašnji stanovnici obnoviše svoja ognjišta. Čak njih dvojica od nekadašnjih nekoliko desetaka.
Jedna zanimljivost privukla je pozornost u selu Ivanci. Selo je srušeno i prazno, vrijeme je prestalo teći. Kakvo je životno breme tištilo stanovnike ovog pustog sela svjedoče ne samo razrušene kuće nego i seosko groblje. Ovo groblje je nedavno očišćeno. Lijepo je to vidjeti.
Nadgrobnih spomenika kao i da nema. Vidi se po neki križ s natpisom, no, većinu čine obične kamene ploče s upisanim datumima smrti. Na nekima je vrijeme izbrisalo vidljive datume dok je na nekima ipak ostao sačuvan natpis datuma smrti ukopane osobe.
Pozornost je privukla jedna nadgrobna ploča. Na njoj je upisana godina 1227. Svatko će se zapitati je li to moguće? Netko će tu godinu povezati s natpisom na Didovači koja je iz 1236. Malo je vjerojatno da je to pravilno upisna godina jer sve druge ploče čuvaju natpise iz 20. stoljeća s koncentracijom između dva svjetska rata. O čemu se radi neka sami posjetitelji zaključe. Slika govori više od riječi.
Nešto drugo je u ovom groblju zamijetno. Naime, siromašni nadgrobni spomenici govore o standardu života stanovnika. Veličina grobova jasno kazuje da je većina dječijih. To je samo potvrda „čemernog“ života ovdašnjih negdašnjih gorštaka. Kakav je bio i gdje je nestao život ovih ljudi, znaju oni sami i Nebo iznad njih!
