Izlet franjevačkih sjemeništaraca iz Guče Gore u Ramu 1899. godine (II. dio)

Veselo raspoloženje i obijest ih natjera da razapinju čador, pa i platiše to: oko 10 sati noću dunu žestoki južnjak uprav na otvor čadora, koji su još neoprezna djeca širom otvoren ostavila, te zbaci do polovice platno sa čadora, te djeca pogravib ćebeta pobjegoše u suhu staju, dok sutra ne osiguraše, kako treba šator razapeti, da je odsele udobno noćilište za djecu davao.

Prvi dan iza dolaska upotrebiše za odmor i razgledavanje okolice. Još sinoć ne mogahu djeca odoljeti da ne pogledaju niz obronke Draševa na kotlinu ramsku. To je trajalo dokle god nije mrak vidik prekrio. Ovaj bijaše kišan a magle pritiskivahu planine, nu uza sve to njihovo dobro raspoloženje kraj udobnog prebivališta nije se pokvario. 27. 7. pozvaše ih najbogatiji Jaklićani na gozbu u svoje staje, i to: Stjepan i Mijat Petrićević, te ih primiše i pogostiše s takovom ljubavlju i pripravnošću, da će svim u neizbrisivoj uspomeni ostati.

Čovjek ne zna čemu bi se većma divio: darežljivosti, gostoljublju ili odanosti, koju prema njim, kao sinovima sv. Franje, očitovaše

Mnogi su do suza ganuti bili, kad iza objeda zaori vesela rodoljubna pjesma. Stari Ivan Nikolić-Džolan, koji je taj dan došao na Jaklićku planinu, da djecu i k sebi na Zahum pozove, nije mogao suza radosnica sakriti, nego bi od časa do časa klicao: “Bože dragi, kako je to lijepo, kad bi samo kod nas na Šćitu uvijek ostali.” A kad su oprostiv s Petrićevićima k Zahumu krenuli, reče stari o. ravnatelju: “Čuješ rođače! Volim, što mi s tolikom djecom u stanove dolaziš, nego što svijet očima vidim.”

Preko Pliševice do Zahuma stigne se za sat i pol, i to tako otvorenom kosom, da se velika čest kršne Hercegovine sve do Mostara pogledati može. Razumije se, da su učitelji s djecom najvišim vrhom Pliševice krenuli, da se što ljepšeg vidika naužiju, jer se tuj u najdivnijoj panorami vide gorostasne planine: Rudo, Raduša, Ljubuša, Dašnik, Vran, Čvrsnica, Bokševica i Pogorelica. Zahum je plodna vispoljana, mnogim vrtačama izdubljena, ječmom, zobi i kompirom dobro zasijana.

U najljepšoj drazi Ravašnice uvukli su se rumbočki stanovi, gdje im je kod starog Džolana trebalo prenoćiti. Kad se počeše niz Pliševicu spuštati, te ispadoše na pogled stanovima, zaječi planina od praska kubura u znak, da se stanari njihovom dolasku vesele, a dakako da i naši izletnici njima odgovoriše. Nebo se je svojom vedrinom smijalo, što poglavito boravak u planini sladi. U ugodnu razgovoru, te iza večernje molitve u rodoljubnoj pjesmi vrijeme do pô noći brzo prođe, osobito stari Ivo sve je svojim humorom veselio.

Dana 28. 8. bio im je izlet dosta naporan, jer je valjalo prevaliti duboku dolinu između Humske glave i Varvarske planine te cijeli Kozo do Dubske doline. Ovaj dan pozvani od dupskih stanara Ive Žilića, Čove zvana, i Ive Kuraje, starih ramskih obitelji i na glasu ljubitelja franjevačkih. Oni su jako žalili, što ih petkom pohodiše, nu ipak su svega pripremili, te s vanrednom ljubavlju i odanošću sve začinili, da je o. ravnatelj do suza ganut bio. Ovim danom planinski izlet zaključen je bio, jedino još što su se na povratku malo na Draševu ustavili.

Izlet, kao je to više kazano, bio je poglavito namijenjen Rami, mjestu sv. krvlju slavnih pređa posvećenom, a to je na Šćitu, gdje je danas franjevačka rezidencija i lijepa crkva Majci Božjoj posvećena. Kad su s dupske strane prešav preko rijeke Rame uz Proslap na Šćit izmolili se, pokaza im o. fra Anto Ravlić, učitelj, humak, pod kojim su franjevački mučenici ležali, dok nijesu u crkvu prenešeni. Pomoliv se u crkvi i zahvaliv se bl. dj. Mariji na zaštiti u vratolomnom putu, zapute se k rezidenciji, gdje ih o. fra Bono radosno dirnut dočeka poput najdobrostivijeg oca. Tu brzo zaboraviše tegobe puta, kad ih sve o. fra Bono okrijepi kavom i vinom, pri čemu dječaci dakako u klicanje i pjesmu udariše, na čemu se o fra Bono kitnom i patriotističkom riječju zahvali.

Subotu provedoše u hladu ubavog samostanskog gaja pripravljajući se za nedjelju u koju bijaše uvečer svečana Misa zahvalnica Bl. dj. Mariji, koja je čudesno prije 2 godine jednu epidemičnu bolest, na vapaj i zavjet pobožnog puta ustavila.

Za vječni spomen toga revnovanjem dobrih duhovnika skupljena je brzo znatna svota novca, da se za njih krasni misni ornat od bijele svile sa teškim svilenim i zlatnim vozom bogato urešen nabavi. U ovom se ornatu prvi put taj dan služba zahvalnica uz skladni četveropjev naših pitomaca i pratnju harmonija u crkvi, dupkom pobožnog puka i činovnika iz Prozora punoj, najsvečanije odsluži. Poslije sv. Mise pozva o. fra Bono i činovnike na objed, a pitomci im lijepo uspjelu zahvalu prirediše, koja se odličnim gostima veoma dopade.

Jedan od najveličanstvenijih pojava u Rami jesu izvori rijeke istoimene, i to 3: Rama, Buk i Krupić. Ovim 2. posljednjim bi iza podne pohod namijenjen da se naužiju ljepote okolice i divote silnoga Buka. Ugodno ih se je dojmila prijaznost ne samo katoličkog, nego i muhamedanskog življa, o čem se osvjedočiše prolazeći kroz glasovito tursko selo Kopčiće. Među najljepše romantične predjele u Bosni broji se dolina rijeke Rame, to ih baš i namami da sutra učine izlet niz Ramu do Gračaca kamo ih je župnik fra Jerko Pavelić pozvao.

Prolaz kroz Ramu skopčan je na više mjesta s pogibelju, ali se to sve lako zaboravlja u užitku prirodne ljepote

Dočim su dosad krašom putovali, sad od Priklapaca do Gorice nađoše trijasove vapnence, a ovdale do Neretve još starije melafirske naslage. Obična šumska flora nije baš zanimala, no u fauni nađoše neku razliku. Od mnogih cvrčaka (Cicada orni) jedva kojeg toga zanimljivog kukca uhvatiše. Kad izbiše na Lug, fra Bono im je cestom nekoliko kola spremio, nu rađe onakom divotom odoše ipak do Gračaca pješke.

Ne treba ni spominjati, da im je udobno bilo kod gostoljubivog fra Jerke. Utorak do podne razgledahu vinorodnu okolicu triješćansku gdje se zbog peronospore vinogradi marljivo modrom galicom škrope. Iza podne krenuše preko Prozora u Ramu, da odličnijim činovnicima učine posjet. Oko 4 sata poslije podne prispješe u Prozor, gdje kod Ponira izađoše iz kola, te se popeše na starodrevnu gradinu prozorsku, a o. ravnatelj pohiti u kotarski ured da predstojnika pl. Syrmaia pozdravi. Ne našav ga u uredu uputiše ga na gradinu, gdje se ugodno iznenadi kad nađe cijeli skup gospode, koju je g. Muhtar prozorski, pošto je Aliđun bio amo pozvao.

Gospoda ga prijazno primiše i pogostiše te izraziše žalbu, što i djece nije doveo, da vide Prozor i staru tvrđavu, a o. ravnatelj reče: “Pozor, gospodo! Gledajte prema kulama gradskim.” Nije proteklo ni dva časa, a dječaci sa trobojnicom ukazaše se na kuli i gradini. Za volju i sveopću molbu ispjevaše: “S Velebita klik se ori” i “U boj” na opće zadovoljstvo, te oprostiv se krenu na Šćit. Ovdje ovrše svečanost otvorenja porcijunkulskog oprosta, te sutradan u pobožnim vježbama radi dobitka oprosta ostadoše.

Iza podne ostaviše Šćit najusrdnije se zahvaliv i oprostiv te ih cijela obitelj pod vodstvom samog fra Bone isprati do sela Ripaca, a tad se izljubiv rastadoše, te pitomci s učiteljima upute se pod svoj šator na Draševu, gdje su dobrotom fra Boninom u fratarskim stajama, kao u svojoj kući gospodarili. 3. 8. digoše šator, potovariše prtljagu, te krenuše preko Gornjeg Vakufa na Bugojno. 4. 8. proslaviv na Bugojnu imendan dobrostivog fra Domina Gojsilovića svršiše izlet i 5. 8. vratiše se u Guču Goru.

Bog platio dobročiniteljima!