KAKO JE “GRB RAME” POSTAO “GRB BOSNE” – Završni dio

Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, pitanje izbora grba koji bi se postavljao na službene i administrativne dokumente, te kojim bi se simboliziralo “zemaljsko pripadništvo”, veoma je brzo pretvoreno u politički problem. S obzirom na to da se radilo o osjetljivim pitanjima, koja su zadirala u suštinu pravnog položaja Bosne u okviru monarhije, u odnose između austrijskog i ugarskog dijela Carstva, u historijsku tradiciju, pa donekle i u nacionalnu odnosno narodnu svijesti u Bosni, problemu se moralo pristupiti nadasve oprezno. Za njegovo rješavanje bili su angažirani najbolji stručnjaci tog vremena. Međutim, bez obzira na njihove zaključke, bilo je skoro izvjesno da će se vlasti opredijeliti za onaj grb koji se do tada ukorijenio u habsburškoj tradiciji kao “grb Bosne”. To rješenje odgovaralo je i Mađarima pošto je isti znak tada već više stoljeća bio identificiran kao “grb Rame”. Iako su znanstvenici na vidjelo iznijeli mnoštvo srednjovjekovnih izvora, pečata, novaca i heraldičkih prikaza na kamenu, vlasti nisu bile sklone izabrati onaj grb koji su nosili “narodni vladari” Bosne.[1] Stoga se dugo otezalo s donošenjem konačnog rješenja, a kako Bosna i Hercegovina u sklopu monarhije nije bila ravnopravna državna jedinica, tako su njeni simboli, tj. “zemaljska obilježja”, mogli biti samo “politička konstrukcija bez pravnog efekta”.[2] To je jedan od razloga zbog kojih odluka o njihovom usvajanju nikada nije službeno provučena kroz zakone i naredbe za Bosnu i Hercegovinu. Uistinu, još na početku rasprave o “pravom bosanskom grbu”, eminentni i dvorskim krugovima bliski stručnjak Lajos Thallóczy je tvrdio da Bosna kao zemlja nije u srednjovjekovnom periodu imala svoj grb, da grb dinastije Kotromanića ne pripada “današnjoj” Bosni, te da nema razloga zbog kojeg bi se trebala mijenjati ustaljena praksa u carskoj heraldici prema kojoj se do tada za “grb Bosne” upotrebljavao “grb Rame”.[3]

Odlukom austrougarskih vlasti nisu bili zadovoljni svi u Bosni i Hercegovini jer je ruka s mačem “prizivala podaništvo Bosne ugarskoj kruni”.[4] Fra Antun Knežević je 1889. godine na taj izbor reagirao sljedećim riječima:

“Sad eto taj se grb prot svakom pravu, i svojevoljno postavi za grb Bosne-Ercegovine! a znaš li zašto jer Madjari tobože sebi svojataju Ramu; pa od Ramskog izmišljenog prava, protežu pravo i na cielu Bosnu! Evo što nam učiniše bratja Hrvati, koji sastavljaju nebo i zemlju da Bosna nigda nije bila samostalna, nigda nije imala grba vlastitoga!”[5]

U Kalendaru za 1907. godinu koji je izdalo Hrvatsko kulturno društvo Napredak bile su sadržane skoro isti misli:

“To se je baš dogodilo s današnjim bos. grbom, te je izišao onakav, kakav nikada nije bio: mačem oboružana ruka! Takva slika pobugjuje u narodu smijeh, a ne slavnu uspomenu na prošla vremena.”[6]

Unatoč sporadičnim negativnim stavovima, grb “Bosne ili Rame” je bio veoma brzo raširen i upotrebljavan na predmetima različite namjene ,[7]

Grb Bosne na naslovnoj stranici Glasnika Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu (1914)

a vremenom je na sebe preuzeo značenje ne samo “povijesnog” grba Bosne, nego i grba cjelokupne Bosne i Hercegovine. Do 10. oktobra 1915. godine, kada su objavljeni novi opisi carskih grbova, u njima se javlja samo Bosna i Hercegovina, nigdje nema spomena Rame. Time je puni krug ove priče zatvoren pošto je nekadašnji “grb Rame” ponovo postao “grb Bosne”. Na srednjem carskom štitu grb Bosne i Hercegovine opisan je ovako: “U zlatnom, iz lijevog ruba štita iz srebrenog oblaka izbija jedna savijena, u crveno odjevena ruka, koja u goloj šaci maše krivom sabljom sa zlatnom drškom”.[8] Reflektirajući poseban položaj ove pokrajine u sklopu Habsburške monarhije, njen grb je na velikom zajedničkom grbu prikazan i na austrijskom i na ugarskom štitu.

Srednji zajednički grb Austro-Ugarskog carstva, crtež Hugo Gerhard Ströhl (1915)

Na taj način je problem privremeno prevaziđen i njegovo rješavanje je odgođeno dok se ne riješi pitanje statusa Bosne i Hercegovine u okviru monarhije.[9]

 Zaključna razmatranja

Tokom rasprave o izboru autentičnog bosanskog znamenja s kraja 19. stoljeća u učenoj i stručnoj literaturi se ustalilo shvatanje prema kojem je tokom prethodnog razdoblja u habsburškoj heraldičkoj tradiciji grbom Bosne neopravdano proglašen grb Rame. Upravo je okolnost da su Bosna i Rama smatrani za jedno te isto bila presudna u odabiru “zemaljskog obilježja” za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, letimičnim pregledom dostupnih heraldičkih izvora primjećuje se da je taj grb – sablja u šaci – u različitim historijskim periodima različito atribuiran. U prvoj instanci je isključivo pripisivan Bosni, da bi potom bio prozvan grbom Bosne ili Rame. Nakon toga je postepeno naziv grb Rame potisnuo iz upotrebe naziv grb Bosne, a u određenim krugovima se pojavilo i shvatanje prema kojem Rama i Bosna imaju različite grbove. Službeni dokumenti s početka 19. stoljeća, međutim, pokazuju da su se heraldičari Habsburgovaca vratili na staru koncepciju prema kojoj taj grb prvo predstavlja Bosnu. Od takvog stava nisu odstupali ni nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine kada je odlučeno da će se ruka naoružana sabljom, u značenju nekadašnjeg grba Bosne, nastaviti koristiti kao “zemaljsko obilježje” novopridružene zemlje Austro-Ugarskoj monarhiji. I dok je u dijelu domaće populacije taj grb, kao uostalom i sve drugo što nije predstavljalo izraz volje domaćeg stanovništva, izazivao podozrenje, za Habsburgovce on je bio zorno svjedočanstvo njihovih višestoljetnih aspiracija na Bosnu. U tom slučaju se pokazalo da je istrajavanje u korištenju titula i heraldičkog programa u dugoročnom smislu moglo poslužiti habsburškim dinastičkim interesima, pa su teritorijalne pretenzije svečano proklamirane na heraldičkim spomenicima s kraja 15. stoljeća, konačno i ostvarene 1878. godine.

Dr. Emir O. Filipović

Bilješke:

[1] Nyáry, A. A Heraldika vezérfonala, Budapest, 1886, 249. Usp. Asbóth, Bosnien und die Herzegowina, 454.

[2] Čaušević, H. “Pravni položaj Bosne i Hercegovine pod Turskom i Austro-Ugarskom”, Kalendar Narodna uzdanica, knj. XIII, Sarajevo, 1945, 137.

[3] Thallóczy, “A Bosnyák czímer és zászló-kérdés”, 39.

[4] Nyáry, A Heraldika vezérfonala, 249. Usp. Asbóth, Bosnien und die Herzegowina, 454.

[5] Citirano prema: Lovrenović, D. “Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi”, STATUS – Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, br. 15, Mostar, 2011, 206.

[6] M.P.M. “Bosanski grb nekad i sada”, Hrvatski narodni kalendar za 1907. godinu, HKD Napredak, Sarajevo, 1906, 54.

[7] O upotrebi novog “bosanskog” grba u brendiranju i kreiranju pozitivne slike o Bosni, s mnoštvom primjera upotrebe grba na etiketama i pakovanjima duhanskih i alkoholnih proizvoda, vidi: Đelilović, A. Muzej u egzilu – Bosna i Hercegovina u modernom dobu, Sarajevo, 2015, 18-21. Također vidi: Rodinis, A. “Pečati organa uprave u Bosni i Hercegovini od 1918. do 1924. godine”, Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, god. V, br. 5, Sarajevo, 2013, 183-247.

[8] “Bosnien und Hercegovina: In Gold, vom linken Schildrande aus silbernen Wolken hervorbrechend, ein gekrümmter, rot gekleideter Arm, der in der bloßen Faust an goldnenem Gefäß einen blanken Krummsäble schwingt”. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Jg. 1915, Wien, 1915, 789.

[9] “Hiezu werden die nebeneinander gestellten, in sich vollständig abgeschlossenen Wappen der zur Monarchie untrennbar vereiningten Staaten Österreich und Ungarn – denen beiden im mittleren Wappen das der Länder Bosnien und Hercegovina bis zur Regelung ihrer staatsrechlichen Stellung in der Monarchie beigefügt wird”. Isto, 794. Usp. “Die neue Wappenbilder”, Oesterreichs Illustrierte Zeitung, Jg. 25, Heft 8, Wien, 21. November 1915, 184.