Katolička crkva u Bosni od preseljenja biskupa u Đakovo do pada Bosne pod Osmanlije (1252-1463)

“Katolička crkva u Bosni od preseljenja biskupa u Đakovo do pada Bosne pod Osmanlije (1252-1463)” naziv je rada koji je za Simpozij u povodu 650. godišnjice prvog pisanog spomena Prozora, priredio prof. dr. Juraj Kolarić. Prije sažetka rata donosimo i životopis dr. Kolarića. Vrijedi pročitati obadvoje, posebice cjeloviti rad koji se nalazi u Zborniku radova.

Prof. dr. Juraj Kolarić

Rođen je 20. travnja 1938. godine u Donjem Hrašćanu kao deveto dijete u obitelji Dominika i Lucije Kolarić. Nakon boravka u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu i završetka Klasične gimnazije u Zagrebu kao prvi stipendist austrijske vlade nakon II. svjetskog rata školske godine 1962./1963. teološki studij nastavio je u Innsbrucku kao pitomac međunarodnog isusovačkog zavoda Canisianuma koji je ugošćivao studente teologije iz 25 zemalja sa svih pet kontinenata.

U sveučilišnoj crkvi 26. srpnja 1965. zaređen je za svećenika, a idućeg dana u alpskom mjestu Lansu prikazao je svoju mladu misu kojoj su nazočili roditelji, brat, dvije sestre, ujak i nekoliko članova rodbine, školski kolege i prijatelji. Po povratku u Hrvatsku, u nedjelju nakon svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa kada se u Donjem Hrašćanu slavi tradicionalno proštenje, po želji svojih roditelja s obzirom da Donji Hrašćan nikada nije imao mladomisnika, 17. rujna 1967. godine služio je sekundiciju ili drugu mladu misu u svome rodnom mjestu. U Innsbrucku je doktorirao, a dva semestra proveo je na Teološkom fakultetu u Munsteru odakle je po želji nadbiskupa sluge Božjega Franje Kuharića otišao u Rim gdje je upisao studij crkvene povijesti na Gregoriani, orijentalnu teologiju na Papinskom orijentalnom institutu, dok je na Papinskoj školi za diplomatiku i arhivistiku diplomirao arhivistiku.

Dvije godine bio je za vrijeme pisanja doktorske disertacije o temi “Ekumenizam u teologiji Srpske pravoslavne crkve” kapelan u župi svetog Blaža u Zagrebu, dugogodišnji profesor opće crkvene povijesti i crkvene umjetnosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kojem je bio dekan u dva mandata, a u dva i dekan Zbora prebendara prvostolne Crkve zagrebačke, kao stručnjak za interkonfesionalne odnose i ekumenizam predavao je i na drugim fakultetima, bio je tajnik Vijeća za ekumenizam i dijalog Biskupske konferencije Jugoslavije, pa tajnik Vijeća za ekumenizam Hrvatske biskupske konferencije, član Vijeća za kulturu i kulturna dobra HBK-a, redovni član Europske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Salzburgu, predsjednik Odbora za gradnju Apostolske nuncijature u Zagrebu, ravnatelj Dijecezanskog muzeja, predstojnik Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, napisao je četrdesetak knjiga, osamdesetak znanstveno-stručnih tekstova, sudjelovao je na mnogim međunarodnim znanstvenim skupovima, autor je brojnih djela iz crkvene povijesti i povijesti međimurskih mjesta i župa, a između ostalog obavljao je i dužnost Velikog meštra Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” te predsjednika Zavičajnog društva Međimurje u Zagrebu.

Katolička crkva u Bosni od preseljenja biskupa u Đakovo do pada Bosne pod Osmanlije (1252-1463)

Autor u radu govori o prisutnosti i djelovanju Katoličke crkve u Bosni u vremenu od prvoga spominjanja Bosanske biskupije 1088. pa do pada Bosne pod osmansku upravu 1463. godine. U uvodnome dijelu autor daje kratki pregled bosanske povijesti, od prvoga spominjanja Bosne kao posebne teritorijalne jedinice oko 950. pa do 1463., do pogubljenja posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, dajući tako širi povijesni kontekst, u koji, u prvome dijelu ovoga rada, smješta djelovanje Bosanske biskupije i njezinih biskupa nakon 1088. pa do posljednjega bosanskog biskupa Ponse koji je gradio katedralu u Brdu, osnovao kaptol, ali i koji je prenio biskupsku stolicu u Đakovo 1252. U drugome dijelu pod naslovom Bosanski biskupi, autor najprije govori pojedinačno o bosanskim biskupima koji su djelovali u Bosni od osnutka biskupije pa do preseljenja u Đakovo 1252. da bi potom također u pojedinačnome navođenju govorio o bosanskim biskupima u Đakovu od preseljenja 1252. pa do pada Bosne 1463. U trećemu dijelu govori o ulozi Stolnoga kaptola i sakralnoj umjetnosti na tlu Bosne. U Zaključku autor se posebno osvrće na djelovanje dominikanaca i franjevaca u Bosni, navodeći pri tome da je inkviziciju protiv patarena u Bosni papa povjerio najprije dominikancima 1233., a potom franjevcima 1291. i 1298., da bi nešto kasnije papa Ivan XXII (1316-1334) inkviziciju protiv patarenskoga krivovjerja povjerio isključivo franjevcima. Za bosanske franjevce autor navodi da su se kao rodoljubi odlučno protivili ugarskome križarskom ratu protiv patarena u Bosni, jer su u tome vidjeli nastojanje hrvatsko-ugarskih kraljeva da se Bosna podvrgne pod njihovu vlast, da su u Bosni najvjerojatnije držali u svojim samostanima škole, slične školama u zapadnoj Europi, koje su u Bosni pohađali redovnički kandidati koji su kasnije odlazili u Dalmaciju i u Italiju radi daljnjeg studija filozofije i teologije.

Prof. dr. Juraj Kolarić