Kiša, kiša, kišica, evo mala pričica
Kiša je došla sporo, ali ipak je stigla. Samo da bi još jednom sprala naš veliki problem. Ne, on nije gore gdje mislite, nego je on svuda oko nas. I u vama.
Piše: Boris Čerkuč
Naravno da ste znali da će požare ugasiti kiša. Priznajte! Ne biste sebi mogli doći od šoka da je bilo drugačije, da su odnekud došli helikopteri i iznenada spasili stvar. Briga vas za oznake i otkud dolijeću, najvažnije je da šume starije od vas samih ne odu u prah i pepeo. Ali odoše…
Kiša nije brza poput snaga za hitne intervencije, a to mi nemamo. Imamo mi štošta, ali to nemamo. Kad malo bolje razmisliš, nemamo mi ništa što je bitno. Kad zagusti, glić smo k’o tić. Nemamo ni rezerve, ni zalihe, ni solidarnost, nemamo mi ni vođe. Sve neka folirancija i jebivjetrina. Priznajte, trljali bi cijelo jutro oči u nevjerici da su odnekud stigli kanaderi, koje je neki od mnogih nivoa naše vlasti, u nekom brižnom, džentlmenskom i prijateljskom aranžmanu s Hrvatskom, recimo, telefonskim dogovorom osigurao, brzinom munje, kako bi i trebalo reagirati kad ti gori zemlja.
Uh, sorkač, ja skoro zaboravio da Bosna i Hercegovina nešto i nije baš sa susjedom najbolja u zadnje vrijeme. Zapravo, ne samo sa susjedima, nego i sama sa sobom. Kunete državu, pljujete na aparat, ali imate barem nekoliko prijatelja, poznanika, čak i neki iz vaše obitelji su u tom aparatu, zar ne? I? Majke mi, poznajem neke koji su unutra, a redovno mi pljuju po istom aparatu kojem pripadaju. Živimo već toliko godina u skečevima Nadrealista, kao da je nekada davno, tamo u osvit devedesetih godina, netko pritisnuo pogrešno dugme na hepeku, pa nas, dok smo se smijali hepekovoj mogućnosti općenarodnog pomirenja na pritisak prsta, neprimjetno prebacio s one strane televizora, u nadrealnu stvarnost. Čak smo u međuvremenu prestali govoriti da su, vidi, majku im njihovu diletantsku, oni sve precizno prorekli.
Posve sam siguran da tu nije bilo nikakvog proročanstva, samo je netko realno sagledao ovdašnje ljude, njihove navike, mentalitet i način poimanja svijeta oko sebe. Netko je skužio koliko u nama pojedinačno nema štofa za zajedničko i kako je ovdje jedino važno samo da svak’ što više nabere svojoj guzici i onima koji iz nje vire. Netko je shvatio koliko je tanka poluga koja drži sve te glavuše na kakvom takvom okupu u iluziji organiziranog društva u kojem se cijeni zvanje kroz znanje i kako će se to učas raspasti kao tanka glazura na kolaču kada nabubri stvarni sadržaj, prepun onih koji bi, što kažu Srbi, „leba preko pogače“.
Pa je taj isti koji je progledao drugim očima počeo na pravi način gledati rupe u sistemu, koje su se ostalima doimale tek kao male nesavršenosti, a zapravo su bile najava da ispod glazure raste rak rana, spremna na metastaze svuda okolo. Direktori čudnih naglasaka i još čudnijih imena, očito nesposobni za svoju funkciju, a postavljeni jer to tako treba u “uvijek vjerni” filozofiji, nekada su izlazili iz skečeva Nadrealista, a danas ih svakodnevno susrećete.
Ministri koji se ne znaju ni potpisati danas su naša zbilja, a ne nekakvi likovi s televizora koji služe samo za benignu zabavu. Oni su stvarni i o onima ovise naše sudbine, a mi, čekajući da konačno stigne to legendarno dno, samo još nijemo promatramo kako gore šume, a nitko ne gasi. Čudimo se kad netko radi posao za koji je plaćen, dođe ti da izljubiš čovjeka koji plaću na javnoj sisi zaradi na način koji mu stoji u opisu posla. Naravno da sve znate. Naši pečati su stvarni, memorandumi i zaglavlja su originalni, ali sve ostalo je lažno.
Požare nam gasi kiša, inflaciju će nam riješiti valjda isti onaj koji nam je donirao i cjepiva, a sve one koji u državi toliko prekardaše u lopovluku da ih i njihovi više ne mogu gledati, spasit će uvijek zaposlene advokatske kancelarije i beskrajno dugi sudski procesi, koji uglavnom završe otkrivenom greškom u proceduri. Pam! Pečati su pravi, ali sve drugo je lažno.
I sad će mi ovdje zapljeskati mnogi i reći to care, neka si im rekao, ali ne sumnjam da su barem jednom u životu pristali na ista pravila igre. Ili da će već sutra pristati. Radi posla, egzistencije, opstanka. Ili, jednostavnije, zato što to tako hoda. A za sve oko sebe i dalje će imati priču o nepravdi, potlačenosti i lopovluku. Drugih. Možda ste i vi takvi. Lažni. A izdajete se okolo za prave. Mala varka, dobrodošla finta, kupljena diploma, uslugica za uslugicu, čak i poneki fuk u stilu zajmić – vratić, sve za neko mjesto u javnom aparatu, kakvoj državnoj firmi, sve to je ono zbog čega mrzim aplauze i tapšanja tipa – to, care, nek’ si im rekao! Lažni su. Jedino su pečati i memorandumi pravi.
A kad jednom sjedne pečat na memorandum i konačno dobiješ “čage” da si upao u klasu povlaštenih, zapravo te i briga za sve te robinhudovske likove koji bi nešto mijenjali. Jadni su ti i bijedni. Mrzi te pomisao da si nekad bio dio te bagre nesretnika.
Dok razmišljaš što nabaviti, koju marku kupiti, sad kad si zajašio jarca za rogove, sad kad je samo nebo granica, zapravo te boli neka stvar što tamo negdje gori.I što helikopteri ne gase. I što si dio aparata kojeg zapravo ne brine što stoljetna stabla odoše u pepeo i dim. Od čitave države samo ti je bitno da tamo postoji netko tko svakog mjeseca udari pečat, onaj pravi, na tvoju plaću. Koja je prava, ali često u sebi krije velike laži.
Da postoji netko tko će se, ako počne štekati, zadužiti u ime države, da bi tebi bila isplaćena plaća. I regresi. I dodaci. I naknade. I bolovanja. No, koga briga. Tko nema kruha, neka jede kolače, tko ne zna, neka ide u Njemačku! Neka tamo radi za trojicu. Neće mu biti prvi put. I ovdje je radio za desetoricu, samo što toga nije bio svjestan. Baš kao što mnogi od nas ovdje nisu svjesni da su upravo oni krivi što požare nitko ne gasi. Ali, sve dok ne gori pred mojim prozorom, bre, zabole me!7
